BRESLIN I HAMILL

PRIČA O NOVINARSTVU KAKVO JE NEKAD BILO Njujorški novinari zbog kojih su se kupovale novine

    AUTOR:
    • Pavica Knezović Belan

  • OBJAVLJENO:
  • 10.03.2019. u 17:24

Obojica su Irci, bez završenog fakulteta, koji su kao kolumnisti i izvjestitelji dali glas običnom čovjeku. I dok je Breslin bio poput pučkog tribuna, Hamill je bio bonvivan koji je izlazio sa slavnim ženama. No, njihovo pisanje je bilo - literatura koja je ponekad i mijenjala svijet

Novinari su danas sami velika tema. Moramo li se pitati - zašto je tomu tako? I govori li nam to nešto važno o vremenu u kojem živimo? Tiskani su mediji industrija u izumiranju; možemo birati optimizam i reći da proživljavamo tek tranziciju s neizvjesnim završetkom. I uzdati se u činjenicu da važne priče uvijek nađu svoju publiku, da veliki narativi krče nove putove.

Nakon niza igranih filmova i serija koji su se bavili starinskim i konvencionalnim medijem dnevnih novina, napravljen je i dokumentarac, u produkciji HBO-a, o dva giganta američkog novinarstva - Jimmyju Breslinu i Petu Hamillu. Uvelike je to oda novinarstvu kakvo je nekad bilo - prije posvemašnje poroznosti interneta, kada fake news nije bilo tako nevjerojatno jednostavno fabricirati i prije nego što su Google i Facebook upogonili algoritme koji su unaprijed znali što nas, kao, fakat zanima.

Dva prgava Irca, s jedva završenim srednjim školama - Breslin i Hamill bili su njujorški novinari/kolumnisti koji su uvelike diktirali kako grad i vrlo često nacija diše tijekom ‘60-ih, ‘70-ih i ‘80-ih godina prošlog stoljeća. Novine su se kupovale kako bi se pročitalo što Jimmy Breslin i Pete Hamill misle. Pa tako u nostalgičnom duhu i počinje dokumentarac “Breslin and Hamill: Deadline Artists” s nepreglednim nizom snimka u kojima vidimo kako ljudi čitaju i listaju novine dok se voze u podzemnoj željeznici.

“It’s An Honor” - naslov je glasovitog Breslinovog članka iz studenog 1963. godine objavljenog u New York Herald Tribuneu. Bio je to izvještaj o sprovodu J. F. Kennedyja. Samo kakav! Došavši izvještavati s pogreba, na novinarsku tribinu negdje u Washingtonu, Breslin je vidio da tu nema priče - da će dobiti isto što i drugi kolege. Stoga se zaputio na groblje i razgovarao s grobarom koji je iskopao grob nesretno poginulog američkog predsjednika.

 

Iz katoličkih obitelji

“Clifton Pollard znao je da će te nedjelje morati raditi. Kada se toga jutra probudio u 9 sati, u svom trosobnom stanu u ulici Corcoran, zaogrnuo se svojom smeđom vestom i otišao u kuhinju doručkovati. Njegova supruga Hettie napravila mu je slaninu s jajima. Pollard je bio usred doručka kada je zazvonio telefon. Bio je to poziv koji je očekivao - zvao ga je Mazo Kawalchik, nadzornik grobara na groblju Arlington, gdje Pollard zarađuje za kruh. ‘Polly, možeš li, molim te, biti na groblju u 11 sati’, Kawalchik ga je upitao. ‘Pretpostavljam da znaš zašto’, dodao je. Pollard je znao. Poklopio je telefonsku slušalicu, dovršio doručak i napustio svoj stan kako bi proveo nedjelju kopajući grob za Johna Fitzgeralda Kennedyja.” U dokumentarcu gledamo sina Cliftona Pollarda koji objašnjava koliko je taj tekst značio njegovu ocu.

Taj se članak uzima i kao jedan od prekretničkih tekstova koji su označili početak novog žurnalizma - doba kada su se u američkom novinarstvu najbliže susreli novinarski zanat i literarni talent. Neke od protagonista tog pokreta vidimo u dokumentarcu - Tom Wolfe i Guy Talese govore o svojim novinarskim suvremenicima. Breslin je, izvještavajući o Kennedyjevu ubojstvu, napisao i tekst o liječniku koji je primio pogođenog predsjednika. Gomila detalja, nepogrešiv osjećaj za ritam i dramatičnost, jednostavne, ali efektne rečenice - samo su neke od odlika Breslinova pisanja.

I Hamill i Breslin bili su percipirani kao glasnogovornici radnika, malih ljudi, običnog čovjeka - njima su u svojim tekstovima davali glas. Rivali, ali i veliki prijatelji, mnogo su toga dijelili, pa tako i biografije i profesionalni put. Breslin je odrastao bez oca, pijanista i pijanca, koji je jednog dana otišao po cigarete i nikada se nije vratio. Rođen 1928. godine, počeo je raditi u novinama ‘40-ih godina prošlog stoljeća prvo kao potrčko, da bi ubrzo počeo i pisati u Long Island Pressu. Kako je počeo raditi, tako je napustio, odmah na početku, i studij. Novinari su u to vrijeme bili miljama daleko od današnjih američkih žurnalista koji uglavnom dolaze s uglednih fakulteta. Malo je tu ljudi s ulice poput ovo dvoje opjevanih kolumnista.

Hamill je bio iz mnogobrojne katoličke obitelji koji je posao u New York Postu dobio nakon što su u novinama objavili nekoliko njegovih pisama čitatelja. I već mu je prva priča koju je radio završila na naslovnici. I dok je Breslin više nalikovao nekom pučkom tribunu, Hamill je bio bonvivan (koji je imao problema s alkoholom) i ljubimac žena. U jednom je trenutku tako izlazio i s Jackie Kennedy i sa Shirley MacLaine. A da stvar bude zabavnija, o tome je u jednoj od svojih kolumni pisao Breslin. I kako to već bude s novinarima većim od života, i oni sami ubrzo su postali sudionici povijesnih događaja. Robert Kennedy upravo se na poticaj Peta Hamilla odlučio kandidirati za američkog predsjednika, a Hamill je bio s njim kada je 1968. godine upucan u Los Angelesu. Štoviše, bio je jedan od ljudi koji se bacio na atentatora, Palestinca Sirhana Sirhana.

Teško je nabrojiti sve važne priče koje je pratio Breslin; 1982. je stao na stranu Cibelle Bourges, mlade Hispanoamerikanke koja je dobila otkaz u njujorškoj policiji nakon što su otkrivene njene golišave fotografije u nekom časopisu. Vatreni novinar ušao je u žestoki okršaj s policijom koja je bila toliko iznervirana da je uzela plaćeni oglas u novinama u kojem je ocrnila Breslina kao arogantnog i amoralnog. Tri godine poslije Cibella Bourges vraćena je na posao, a u dokumentarcu vidimo arhivske snimke njezina trijumfalnog povratka, kao i njezine današnje komentare.

No jedan od njegovih najpoznatijih angažmana bilo je “dopisivanje” sa Samovim sinom, serijskim ubojicom koji je u ‘70-ima sijao strah ulicama New Yorka. U dokumentarcu vidimo Spikea Leeja, kvintesencijalnog Njujorčanina koji je, uostalom, i snimio izvrstan film “Ljeto kada je ubijao Sam”, koji se prisjeća kako su se novine kupovale upravo zbog Breslina. Također se istaknuo i izvještavanjem o epidemiji AIDS-a koja je u ‘80-ima pokosila New York. No s velikim pričama rastao je i ego. Legenda tako kaže da su ga jednom noću probudili s viješću da je u požaru neke kuće poginulo dvoje ljudi. On je navodno odgovorio: “Više ih mora umrijeti da Breslin iziđe na teren.”

 

Obračun s Trumpom

Pete Hamill je za razliku od Breslina radio i kao urednik. Posebno je slavna epizoda kada se sukobio s novim vlasnikom New York Posta koji mu je dao otkaz pa je on, s vjernom uredničkom ekipom, nastavio uređivati novine iz obližnjeg kafića. No kada je Post preuzeo Murdoch, Hamill je ipak otišao.

Poznat je i njegov obračun s Donaldom Trumpom koji je 1989. godine u novinama objavio plaćeni oglas zazivajući smrtnu kaznu za počinitelje u poznatom slučaju “Central Park Five Case”. Za silovanje 28-godišnje investicijske bankarice koja je noću trčala po parku optužena su petorica maloljetnika (četvorica Afroamerikanaca i jedan Hispanoamerikanac). Svi su završili u zatvoru, a 2012. otkriven je pravi krivac za zločin, serijski silovatelj koji je već godinama zbog drugih zločina boravio u zatvoru.

Jimmy Breslin i Pete Hamill nisu bili samo kolumnisti/komentatori koji su neustrašivo iznosili svoje stavove što su vrlo često išli kontra gomile; oni su bili i rasni izvjestitelji koji su ginuli za dobru priču, a njihovo pisanje vrlo je često bilo nadomak literature. Teško je pronaći njihove hrvatske pandane, najbliži im je Tomislav Židak, sportski novinar čiji su tekstovi često nadilazili svoju temu - kako po stilu, tako i po onome što nam je zapravo autor htio reći. Židak je, uostalom, cijelu maksimirsku šumu napučio svojim pričama.

Autor ovog izvrsnog dokumentarca i sam je iskusni novinar - Jonathan Alter koji film potpisuje sa Steveom McCarthyjem i Johnom Blockom. “Deadline Artists” jest nostalgična priča o novinarstvu kakvo je nekada bilo, kada se događalo na ulici i u birtijama, a ne u korporativnim zgrada s novinarima prikovanim uz svoja računala. Gloria Steinem, legendarna američka autorica i feministkinja, u finalu dokumentarca optimistično govori kako će priče uvijek naći način da budu ispričane pa makar to bilo i putem Twittera. I dok možda očajavamo nad vlastitom profesijom, možemo naći utjehu u ovakvim fino posloženim pričama iz ne tako davne prošlosti koje nas podsjećaju da je novinarstvo (bilo) najljepši posao na svijetu.

Jimmy Breslin umro je prije dvije godine, a Pete Hamill u 84. godini radi na svojoj 14. knjizi.


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo