Shunge, japanske umjetnine u tehnici drvoreza ili ukioy-e sa seksualno eksplicitnijim prizorima, moći će se od 22. svibnja pogledati na izložbi “Erotika i snovi Edo perioda” u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika, najavljuju ekskluzivno za Jutarnji list Zvonimir Dobrović i Bruno Isaković iz Udruge Domino. Oni, naime, organiziraju izložbu na kojoj će se prvi put u ovom dijelu Europe predstaviti radovi koji pripadaju japanskoj tradicijskoj kulturi. Iako su ih radili i neki od najpoznatijih umjetnika u Japanu, ove crteže se počelo zabranjivati krajem 19. stoljeća, pod utjecajem novopridošlih moralizatora.
Među umjetnicima koji su ih izrađivali je i Hokusai, prvo ime koje će većini pasti napamet kad se spomene japanska umjetnost. Ovaj umjetnik, široj javnosti najpoznatiji po drvorezu “Veliki val” te slikama planine Fuji, koji je za sebe ponosno govorio da je zemljoradnik, a o čemu svjedoči i njegov autoportret koji visi u Louvreu, izradio je po svojoj prilici i najpoznatiju shungu “San ribareve žene”, o kojoj je snimljen i film.
Na Zapadu ih je popularizirala izložba u British Museumu, koja je bila priređena prije šest godina i za koju je vladao popriličan interes. Kustos British Museuma Stuart Frost sudjelovat će i na zagrebačkoj izložbi, u njezinu postavu i interpretaciji, najavljuju iz Domina, te će voditi i posebno organizirane posjete. Zagrebačka izložba predstavit će stotinjak radova, uključujući grafike, knjige i svitke. Riječ je o umjetninama iz jedne privatne japanske zbirke te iz privatne zbirke Dobrovića i Isakovića, koji shunge već neko vrijeme ozbiljno sakupljaju. Kako kažu: “Trebalo nam je neko vrijeme da odlučimo pokazati zbirku, no smatramo da je došla do točke kad ju želimo podijeliti sa širom javnosti”.
Fino i sofisticirano
Bruno Isaković objašnjava: “U zlatno doba ove grane umjetnosti izrađivalo ih se na tisuće. Riječ je o prizorima u kojima su prikazane radnje iz svakodnevice kojima se protagonisti bave i pri tom vode ljubav. Sve se događa potiho, ispod kimona, ništa nije previše eksplicitno, sve je vrlo fino i sofisticirano. Zadivila nas je, među ostalim, i raskošnost boja kimona u prikazivanju”. Zvonimir Dobrović nadodaje: “Prije izložbe u British Museumu, koja ih je kontekstualizirala, ova je grana umjetnosti bila marginalizirana”. Njih su dvojica shunge prvi put uživo vidjeli u Japanu 2014., godinu dana nakon londonske izložbe, kako kažu: “Polusramežljivo je bila otvorena u poluprivatnom muzeju kojeg vodi bivši premijer Japana. Nije se previše pričalo o tome, sve je bilo na rubu da bude zabranjeno (riječ je o muzeju Mejirodai Eisei Bunko, op.a.). Da nije bilo snažnih političkih veza, moguće je da se izložba ne bi ni održala”.
Zvonimir Dobrović i Bruno Isaković
Tada su shvatili koliko im se sviđa ova vrsta umjetnosti i počeli su kupovati radove, najčešće online, preko više linkova. “Najviše smo ih pronalazili kod privatnih kolekcionara i galerija u Nizozemskoj. Iako su i prije postojali kolekcionari, interes je porastao nakon londonske izložbe. Cijene se kreću između pet stotina i nekoliko tisuća eura. Nije loše imati dobre odnose s galeristima, jer je onda moguće dobiti dobru ponudu i prije nego što se neki rad pusti na licitaciju. Neke će shunge koštati i više, ako su poznata imena poput Hokusaija ili Utamara. Cijena će biti viša i ako je nekoliko prizora u komadu, jedno za drugim. Ili ako kolekcionaru, primjerice, nedostaje jedan od svih u nizu, tada je posebno spreman izdvojiti novac. Postojale su, naime, često i serije od dvanaest komada, svaki prizor za po jedan mjesec”, kaže Isaković, a Dobrović nastavlja: “Od jednog se reljefa maksimalno moglo napraviti stotinjak do dvije stotine grafika. Neke su od originalnih ploča na kojima su se otiskivale grafike kasnije čak i uništene, kako bi ostale u limitiranom izdanju”. Shunge su se izrađivale u klasičnim japanskim dimenzijama papira, najčešće 25 x 38 centimetar, a radile su se i na manjim formatima sličnim A5 ili razglednicama. Kako kaže Isaković: “Neke su napravljene tako da se mogu posvuda nositi skrivećke, da ih se može spremiti, sakriti u rukav kimona”.
Naši sugovornici pronašli su i primjere ljudi istih prezimena koji su izrađivali drvoreze, umijeće izrađivanja znalo se prenositi s generacije na generaciju. “Postoji primjer Hokusaija čija je kćer postala umjetnica u Japanu jer je izučila u radionici svojeg slavnog oca, a nakon njegove smrti nastavlja rad na ovoj formi umjetnosti”, objašnjavaju. Na shungama su se prikazivale i heteroseksualne i gay scene, a naši sugovornici sakupljaju i jedne i druge. Ima i skupnih prizora.
Za japanske je drvoreze, nadodaju naši sugovornici, važna i njihova simbolika. Jedan od najpoznatijih primjera svakako je spomenuti Hokusai, “San ribareve žene”, koji prikazuje ženu u ljubavnom klinču s hobotnicom, a i inače je riječ o vrlo čestoj temi. Kako kaže Bruno Isaković: “Stručnjaci često interpretiraju simboliku radova. Tako je hobotnica u japanskoj umjetnosti po nekim tumačenjima ženski princip, a ne muški, kako bi se na prvu moglo pomisliti”. Kolekcijom su, inače, obuhvatili cijelo dugačko razdoblje stvaranja shungi, od 1620. godine pa sve do kraja 19. stoljeća, a u zbirci imaju i radove Hokusaija te sve bitne majstore shunge po pojedinim razdobljima. Imaju one u boji i crnobijele, kakve su se izrađivale prije razvoja tehnike u boji.
Shunge su, jasno, utjecale na mnoge suvremene forme umjetnosti, među kojima su mange, anime i znamenita japanska umjetnost tetovaže. Iako su, dakle, bile zabranjene u Japanu veći dio 20. stoljeća, ove su eksplicitne forme inspirirale mnoge poznate umjetnike sa Zapada koji su o njima znali sve, i koji su i inače voljeli prikazivati temu erotike u umjetnosti. Među njima se ističu Henri de Toulouse-Lautrec, Aubrey Beardsley, Auguste Rodin i Pablo Picasso. Podsjetimo, naime, na izložbu “Tajne slike: Picasso i erotske grafike iz Japana”, koja se mogla pogledati u njegovom muzeju u Španjolskoj, a uz koju se moglo saznati da je i sam znameniti umjetnik nakon posjete Japanu postao kolekcionar shungi. Kupio ih je za života popriličan broj, divio se i nijansama boja i kompozicijskim dosjetkama, pa su se mogle pronaći u njegovoj ostavštini, privatnoj kolekciji. Posebno je cijenio radove nekolicine autora iz 18. stoljeća. Najdirektniji se utjecaj može vidjeti u njegovom ciklusu “Raphaël et la Fornarina”. Izložba je, pisalo je u Financial Timesu, pokazala kako se već spomenuta “japanska opsesija motivom hobotnice prevela u podsvijest Europe kraja 19. i početka 20. stoljeća te je ostavila traga i na samom Picassu”. Toulouse-Lautrec bio je, pak, najviše fasciniran poetskim prizorima iz ciklusa “Pjesme jastuka”, koju je napravio Utamaro Kitagawa. Riječ je o još jednom klasiku japanskih višebojnih drvoreza kojima je tumačio scene iz gradske svakodnevice, slikao portrete kurtizana te do u najsitnije detalje ptice i insekte. Jednu je kopiju iz ovog ciklusa Toulouse-Lautrec kupio od svojeg prijatelja, književnika Edmonda de Goncourta, nakon čega je zapisao: “Ne postoji ništa slično u europskim razmjerima ovoj grafici, nage figure u sjajnom su kontrastu s bojama svilene odjeće”. Drvoreze su većinom, inače, u razdoblju Edo, kada je i zlatno doba japanske umjetnosti, radili umjetnici ukiyo-e škole, ovaj pojam označava doslovce plutajući svijet, odnosno, prikaz plutajuće stvarnosti. Doslovno se shunge mogu prevesti kao proljetne slike, jer se buđenje proljeća u Japanu povezivalo s buđenjem seksualnosti.
Čaj i vođenje ljubavi
Iako su ih većinom naručivali iz viših klasa, shunge koje su nastajale kroz tri stoljeća zapravo su bile namijenjene svim staležima. Temama su ostale slične kroz sva stoljeća, a pratile su i razvoj stilova koji su se, doduše, ne toliko primjetno, mijenjali. U većini slučajeva, kako kažu i naši sugovornici, prikazuju vođenje ljubavi gotovo usputno, pa tako, primjerice, u zbirci Zvonimira Dobrovića i Brune Isakovića postoji i prizor u kojemu par ispija čaj tijekom vođenja ljubavi. “Slavile su seksualno zadovoljstvo u svim svojim formama, promovirale su pozitivan stav prema seksualnom zadovoljstvu. Neke od briljantno oslikanih grafika kulminirale su lijepim i eksplicitnim radovima ikonskih umjetnika među kojima su Utamaro, Hokusai i Kunisada. Želja je bila da se pokaže važnost shungi tijekom 20. stoljeća, unatoč tome što su posve izbrisane iz sjećanja postale tabu”, opisali su ih iz British Museuma, gdje su priredili izložbu koja se, inače, zvala “Shunga, seks i zadovoljstvo u japanskoj umjetnosti”. Tim Clark, kustos izložbe, rekao je tom prigodom za Guardian: “Nadam se da će posjetitelji uživati u opisanom zajedničkom zadovoljstvu, humoru i ljudskosti ovih prizora. Shunge su i umjetnost i ispunjenje seksualnih maštarija i ideal. Na svojim vrhuncima slave zadovoljstvo vođenja ljubavi, međusobnu privlačnost i seksualnu želju koja je prirodna, nije odglumljena”.
Jedinstvena pojava
Tijekom razdoblja Edo shunga je, naime, nudila seksualnosti vizualnu platformu u kojoj su zadovoljstvo i seksualnost bili priznati i ohrabrivani. Iako ih je malim dijelom bilo i u Kini, japanske su shunge jedinstvena pojava u svijetu, u smislu količine, kvalitete i teme. U Japanu su u privatnom životu bile dozvoljene velike slobode u to doba. Za ovom je formom umjetnosti vladala velika potražnja, pa postoji povijesni zapis o jednoj narudžbi bogatog kupca od koje su umjetnici mogli živjeti mjesecima. Osim glomaznih genitalija i izraza lica na kojima je često jasno vidljiv užitak, za radove je karakteristično i da su oba partnera često odjevena, rijetko su naslikani nagi. Ne zato što se smatralo da je to neprikladno, dapače, postoje zapisi da su se u kupkama znali kupati zajedno i muškarci i žene, nego jer ta diskretnost, tajanstvenost zapravo doprinosi većoj seksualnosti. Koristile su ih i žene, često se spominju imućnije supruge koje su boravile u gradu u usamljenim noćima, dok su im supruzi bili na selu. Zadovoljstvo je žena, jasno je po tim prizorima, jednako važno kao i zadovoljstvo muškaraca. Postoje zapisi i da su se koristile kao vodiči za seks za muškarce i žene koji nisu imali prakse, da bi ih se uputilo kako to treba raditi, kao svojevrsne predbračne instrukcije, pa su se neke mogle naći među dobrima koja su se poklanjala japanskim mladenkama. Teme su različite, ima i vrlo neobičnih prizora, primjerice, duh bivšeg ljubavnika koji proganja ženu i njezinom potencijalnom ljubavniku odreže penis jedan je od njih.
Često je, nadalje, prisutan element humora, nekad se na njih referiralo kao na slike za smijanje. Odnos prema seksu bio je, u svakom slučaju, slobodniji. Tek su kasnije, stoljećima nakon što su nastale neke od njih, etiketirane kao pornografija. Utjecaj je tradicije sa Zapada odvojio, naime, “veliku umjetnost” od “opscene”. Takva distinkcija ranije nije postojala u Japanu. Kako kaže naš sugovornik Bruno Isaković: “Japan je bilo tada otvoreno građansko društvo. Puritanizam je, ironično, u Japan došao u razdoblju modernizacije i sve se više otvarao Zapadu krajem 19. stoljeća. Od tada se pokazuju skrivećki, iako su shunge služile, među ostalim, i za seksualnu edukaciju”.