PIŠE ALEKSANDAR DRAGAŠ

ŠTO RADI DUA LIPA NA FESTIVALU NA KOJEM JE NIRVANA IMALA JEDAN OD NAJBOLJIH NASTUPA? Spram ovog se naš INmusic Festival doima poput Doma kulture

OBJAVLJENO:
  • 08.09.2018. u 22:58

  • Profimedia, Uppa entertainment

    Što radi Dua Lipa na festivalu kao što je Reading, gdje je Nirvana u 90-ima održala jedan od svojih najboljih nastupa

    Ova velika američka promoterska i booking agencija danas samo u Velikoj Britaniji drži više od 25 posto svih open-air festivala. Oni su tako vlasnici i festivala u Readingu i Leedsu čiji su line-up potpuno okrenuli tinejdžerskoj publici. Rock-fanovi i ostali promotori ozbiljno negoduju

     

    Koncem kolovoza 1989. godine zaputio sam se vlakom na svoj prvi veliki open air festival. Bio je to Reading, zapadno od Londona. Te je godine taj festival, koji je ljeto prije završio u podebljem minusu jer se i dalje uglavnom oslanjao na hard rock i heavy metal izvođače, preuzelo simpatično društvance iz omanjeg londonskog kluba Mean Fiddler. Mediji, koncertni promotori i diskografi proricali su im brzu propast, ali već 1989. godine, iako nije završili u plusu, Reading je s headlinerima poput New Ordera, Poguesa i The Mission svake od tri večeri festivala okupio više od 30.000 ljudi. Zaokret Readinga prema alternativnom rocku pokazao se punim pogotkom 1992. , kad je Nirvana tamo održala povijesni nastup s Kurtom Cobainom, kojeg je u invalidskim kolicima na pozornicu dogurao novinar Everett True, veliki engleski zagovornik američkog grunge i alter-rocka.

     

    Kako je bilo nekad

    Od tada je Reading rastao, kao i Glastonbury pod vodstvom Michaela Eavisa, da bi tijekom 90-ih i početkom 21. stoljeća, uz identičan program u Leedsu, postao jedan od najvećih britanskih i europskih open air festivala s headlining postavama koje su se do unazad nekoliko godina temeljile na perjanicama alter i indie-rocka, punka i progresivnijeg heavy metala. U međuvremenu Mean Fiddler je osnovao tvrtku Festival Republic, koja osim Readinga i Leedsa stoji i iza festivala Latitude, Download i Wireless, a donedavno i Berlin Festivala, koji ovog vikenda, već četvrtu godinu zaredom pod svojim brendom, organizira američka Lollapalooza, no o tome nešto kasnije.

    Prije tih tridesetak godina festivalska i promotorska scena, premda je open air festivala brojčano bilo manje nego danas, bila je razvedenija i neovisnija. Bilo je mnogo manjih igrača na “festivalskoj”, baš kao i na “promotorskoj” i “booking” sceni, no unazad nekoliko sezona situacija se uvelike promijenila, i to ponajviše zbog najveće američke i svjetske booking agencije Live Nation koja je uz kupovinu niza manjih booking agencija i koncertnih organizatora ušla i u vlasničku strukturu niza američkih dvorana i open air festivala te isto počela činiti i diljem Europe.

    Neki se možda sjećaju koliko je bure 2009. godine izazvalo spajanje Live Nationa s najvećom američkom tvrtkom za prodaju ulaznica, Ticketmasterom, s kojom je Pearl Jam otvoreno ratovao iako ona drži 80 % prodaje svih ulaznica za koncerte u SAD-u, a protiv tog “mergera” rogoborio je i Bruce Springsteen. No, to je tek bio početak ulaska Live Nationa u biznis u koji su se booking agencije uglavnom ustručavale ulaziti, pa čak i u diskografske i takozvane 360 degrees dealove s izvođačima poput Madonne, U2-a i Jay-Z-ja. Doduše, poput Live Nationa koji je (su)vlasnik niza koncertnih dvorana i festivala, tako je i druga najveća booking i promotorska agencija AEG postala (su)vlasnikom niza dvorana po Americi i Europi. Možda se sjećate da se AEG prije nekoliko godina spominjao i kao mogući (su)vlasnik zagrebačke Arene.

     

    Drvlje i kamenje po programu

    Ako takva vlasništva dvorana od strane booking agencija, a koje inače uglavnom ugovaraju i prodaju nastupe glazbenih izvođača lokalnim koncertnim organizatorima, donekle imaju rezon jer olakšavaju “dobavu” glazbenika u arene koje bi u nekoj drugoj konstelaciji imale premalo događaja, ovo što se u posljednjih nekoliko godina događa s velikim open air festivalima nije dobro. Naime, Live Nation u Velikoj Britaniji drži 25,6 % svih britanskih open air festivala kapaciteta većeg od 5000 ljudi. Jednostavno, ulaskom u vlasničku strukturu tvrtke Festival Republic, Live Nation je postao većinskim ili manjinskim suvlasnikom ne samo Readinga i Leedsa, nego i Latitudea, Parklifea, Loveboxa, Downloada, Wirelessa, pa čak i Glastonburyja, Hyde Park Callinga i Isle of Wight Festivala. Daleko je to od Readinga i njegove programske politike iz 1989. godine.

    Stoga su ovog ljeta poklonici glazbe na društvenim mrežama sasuli drvlje i kamenje po programu Readinga i Leedsa jer je Live Nation na njima, tako tvrde, onemogućio nastupe niza izvođača koje kao booking agencija ne promovira, a favorizirao one koje zastupa, ne dajući potonjima da nastupe na konkurentskim festivalima. Tim je povodom čelnik britanske Udruge neovisnih festivala (AIF) Paul Reed izjavio: “Dozvoljavajući jednoj kompaniji da dominira festivalima i koncertnom industrijom općenito, ona kroz vertikalnu integraciju (misleći pritom na činjenicu da je Live Nation i booking agencija i suvlasnik festivala i dvorana te organizator koncerata i nastupa po dvoranama, kao i festivalima koje često sam posjeduje op.a) reducira mogućnost izbora i vrijednost za novac kod poklonika glazbe”.

    Britanska agencija za suzbijanje monopola još se nije oglasila u vezi s ovim “problemom”, ali situacija doista nije daleko od one koje opisuje čelnik AIF-a Paul Reed, i to ne samo u  Britaniji. Naime, Live Nation je uz suvlasništvo niza američkih festivala postao i suvlasnik niza festivala diljem Europe, poput Rock Werchtera, Graspop Metal Meetinga te I Love Techno u Belgiji, a kroz tvrtku Mojo Concerts ujedno i nizozemskih festivala Pinkpop, Lowlands, Arrow Rock i North Sea Jazz, pa francuskog Main Square Festivala i Sweden Rocka u Švedskoj. Doduše, samostalnih ili neovisnih festivala u kojima Live Nation još ne drži udio ima podosta na europskom kontinentu, no ono što se dogodilo s Readingom i Leedsom ovog ljeta bilo je uvredljivo za ukus i prijeti i u Europi. Naime, headlineri su bili - čast Kendricku Lamaru i donekle sastavu Kings of Leon - izvođači poput Fall Out Boy, Panic! At The Disco, Due Lipe, Sum 41 i drugih. Gomila neukusa i pomiješanih kruški i jabuka.

    No, takav line-up nije samo posljedica dominantnog udjela Live Nationa u Readingu i Leedsu, nego i činjenice da organizatori danas žele program festivala po načelu “za svakog ponešto”. Gledajući postave festivala ovog ljeta diljem Europe, dobivam sličan dojam kao i s Readingom, spram kojeg se naš financijski “skromni” INmusic Festival doima poput Doma kulture, a bez kojeg u proteklih dvanaest godina ne bismo vidjeli niz relevantnih i kvalitativno neupitnih izvođača na samostalnim nastupima u Hrvatskoj. Pritom je bitno napomenuti i da INmusic privlači i publiku iznad tridesete dok su Reading, Leeds i niz drugih festivala diljem UK-a i Europe osmišljeni kao trodnevni tulum za tinejdžere.

    Spomenuo sam da se uz Live Nation, srećom neovisno od te booking agencije, Europom počela širiti i franšiza američkog “putujućeg” festivala Lollapalooza, koji je 1991. godine osmislio i, uz pomoć američke menadžerske agencije William Morris i organizacije evenata C3, u djelo proveo Perry Farrell, tada frontmen alter-rock benda Jane’s Addiction. Taj putujući festival također je bio, donekle i ostao, stilski dobro koncipiran i pružio šansu nizu manjih (alter-rock) bendova da stanu pod reflektore velikih (open air) pozornica. Lollapalooza je postojala do 1997. pa se reaktivirala 2003., izostala 2004. zbog slabe prodaje ulaznica, ali onda opet krenula da bi se 2011. uprizorila i u Čileu, potom i u Brazilu i Argentini, a od 2015. godine započela egzistirati i u Europi. I Lollapaloozu su vremenom počeli kritizirati da je “izdala” osnovnu ideju i koncepciju, odnosno prigovarati joj da to više nije alter-rock i underground festival. I to je točno.

     

    Dolazi Lollapalooza

    Ipak, letimičan pogled na ovogodišnju Lollapaloozu Pariz (21. i 22. lipnja), na kojoj su “glavni mamci” bili Depeche Mode, The Killers, Gorillaz, Noel Gallagher, Kasabian, Stereophonics, Portugal. The Man, BRMC i Parov Stelar, te Lollapaloozu Berlin (08. i 09. rujna), na kojoj su “zvijezde” The Weeknd, The National, Kraftwerk, Liam Gallagher, Rag ‘N’ Bone Man, Years & Years i The Wombats - premda i na ta dva festivala ima “miješanja kruški i jabuka” u vidu uvrštavanja Due Lipe, Davida Guette, Armina Van Buurena - zvuči bitno bolje od ovogodišnjeg Readinga i Leedsa. Idućeg ljeta kreće i Lollapalooza Stockholm, a tamošnja očekivanja od ulaska tog “američkog putujućeg rock cirkusa” u Skandinaviju već su sada velika.

    Zaključno, ako bi se moralo birati, radije bih da u Hrvatsku i susjedstvo, poput Ultre, uđe Lollapalooza kao novi festival nego Live Nation u vlasničku strukturu nekog od postojećih festivala u regiji, no zapravo me više od glomaznih “za svakog ponešto” zanimaju profilirani “butik-festivali” poput SuperUha i festivali srednje veličine poput INmusica, na kojima manji broj publike odlazi čuti i vidjeti koherentnu listu stilski srodnijih izvođača. Kao što su i Outlook, Dimensions i Sonus zanimljiviji od Ultre. Nadam se da će takvi festivali opstati i pojavljivati se u sve većem broju, baš kao protuteža festivalskim “operacijama” pod šapom Live Nationa.

    Izdvajamo