Bilo je to već prije mjesec i pol dana kada smo panično grabili posljednju toaletnu rolu ili kilogram brašna s polica supermarketa. A što se događa kada se cijele zemlje počnu tako ponašati? Tada koronavirus otkriva krhkost globalnih lanaca opskrbe i rizik oslanjanja na druge zemlje.
Zbog straha za nedovoljnom opskrbom vlastitog stanovništva, zemlje su počele zabranjivati izvoz pšenice. Rumunjska je početkom ožujka postala prva država EU koja je to učinila. Rusija, najveći svjetski izvoznik pšenice, je pak ograničila opskrbu od travnja do lipnja. Kazahstan, srednjoazijska zemlja koja je ključni dobavljač za Uzbekistan i Afganistan, zabranio je izvoz pšeničnog brašna, heljde, šećera, suncokretova ulja i nekog povrća. Vijetnam, treći najveći svjetski izvoznik riže, tijekom ožujka obustavio je izvoz. Čak je i Srbija zabranila izvoz suncokretova ulja kao mjeru opreza.
Kako se kriza produbljivala, nekoliko zemalja počelo je hranu dodatno skladištiti.Turska i Egipat prve su uskočile u veći otkup žitarica iz Rusije. Slaba rublja drži rusko zrno atraktivnim. Neke nacije nadograđuju svoje strateške rezerve. Kina, najveći uzgajivač i potrošač riže, obvezala se da će kupovati više nego ikad prije od domaće žetve, iako vlada već posjeduje ogromne zalihe riže i pšenice dovoljne za godinu dana konzumacije. Skladištenje hrane kao i u dućanima samo je stvorilo paniku na tržištu i povećalo cijene zbog pritiska na opskrbni lanac.
Ono čemu svjedočimo je ponavljanje scenarija ekonomske krize iz 2008. godine kada su države proizvođači zaustavile izvoz kako bi zbrinule opskrbu lokalnih tržišta pri čemu su se cijene nekih žitarica utrostručile. To je najmanje pogodovalo zemljama u razvoju koje nisu imale potrebna financijska sredstva za sudjelovanje na napuhanom tržištu.
Drugačija kriza
No, ova kriza je drugačija. Ona je veća zbog ograničenja kretanja što je zakočilo milijune radnike u poljoprivredi. Proizvedena hrana je na nekim mjestima ostavljena da trune na poljima. Sezonski radnici iz istočne Europe nedostaju na farmama Španjolske, Njemačke, Italije ili Velike Britanije. Ali, ona bi trebala biti manja jer su sada globalne zalihe prehrambenih proizvoda znatno veće no što su bile.
Rusija i SAD predviđaju rekordnu žetvu u srpnju. Pritom zemlje i investitori imaju više transparentnosti i informacija o tržišnim uvjetima, od proizvodnje i potrošnje do zaliha i cijena. To zaista može biti poticaj da trgovinski kanali ostanu otvoreni, da se smanje carine i porezi. Iako još uvijek postoji dovoljno globalnih zaliha, uspomene na prošlost nestašice hrane ponovno su pokrenule raspravu o nacionalizmu hrane.
“Mnogobrojne procjene stručnih instituta, ali i iskustva iz prethodnih kriza govore kako će kriza dovesti do vraćanja proizvodnje roba više na nacionalnu razinu zbog straha od prekida opskrbnih lanaca na globalnoj razini.
Na to će utjecati i zabrinutost zbog ponovnog pojavljivanja ovog ili sličnog virusa, zbog čega će države, kao i poduzeća, morati imati planove za izbijanja sličnih ugroza u budućnosti. Sve ovo će dovesti i do snažnije suradnje i povezanosti tvrtki i države, ali i značajno veću suradnju svih dionika u društvu” - rekla je za Jutarnji list konzultantica Smartera Zvjezdana Blažić.
“Pandemija može utjecati na globalnu sigurnost hrane, izravno i neizravno. Kriza već utječe na prehrambene sustave izravno kroz utjecaje na ponudu i potražnju hrane, a posredno (jednako važno) kroz smanjenje kupovne moći, sposobnost proizvodnje i distribucije hrane. Također, globalne cijene hrane općenito su u porastu, tako da može doći do daljnjeg rasta cijene hrane”, rekla nam je prof.dr. sc. Anet Režek Jambrak, s Prehrambeno-tehnološkog fakulteta u Zagrebu.
Koncept sigurnosti hrane do sada je bio obojen neoliberalnim razmišljanjem. Nije važno hoće li država proizvesti dovoljno hrane kako bi se prehranila, važno je hoće li moći napraviti balans između uvoza i izvoza kako bi se priključila međunarodnom tržištu. Zanimljivo, prema Globalnom indeksu za sigurnost hrane, Irska i Singapur već su godinama najsigurniji. Singapur koji je proizvodio samo 10 posto vlastite hrane bio je najzaštićeniji na svijetu jer je sve bilo pristupačno.
Sve je bilo pristupačno i ostalim zemljama u lancu liberalnog kapitalizma jer su se svi navikli kupiti što žele i koliko žele. Sada, potaknuti izvanrednom situacijom i zatvaranjem granica, ljudi se ponovno oslanjaju na nacionalnu državu i njene organizacijske sposobnosti. Preokret je posebno upečatljiv u Europi koja se trudi biti “jedinstvena” i “ujedinjena”, a sada se suočila s brojnim kritikama – posebice onim da je sjever “nesolidaran” s jugom ili da su se države ponašale “sebično”. Tako je i koronavirus otvorio diskurs samodostatnosti.
Jesmo li samodostatni? Pitali su se mnogi. Poljski ministar poljoprivrede Jan Krzysztof Ardanowski je izjavio da se Poljska može “prehraniti” jer ostaje neto izvoznik poljoprivrednih proizvoda. Thierry Breton, europski povjerenik za unutarnje tržište, sugerirao je da je “globalizacija otišla predaleko” u svim strateškim industrijskim sektorima pa i u poljoprivredi. Francuski predsjednik Emmanuel Macron je 17. travnja u intervjuu za FT izjavio da je ‘offshoring’ postao neodrživ i EU mora vratiti svoj industrijski suverenitet.
Jesmo li samodostatni, pitali smo se i u Hrvatskoj. Naše sugovornice tvrde da sada “nema nikakvih nestašica u ponudi hrane u Hrvatskoj, “opskrba funkcionira zbog jedinstvenog tržišta EU”, kaže Blažić.
Najnovija statistika od 27. ožujka pokazuje da EU ne bi trebala imati problema s prehranom u bliskoj budućnosti. Ustvari EU izvozi više hrane no što uvozi, a iz godine u godinu njezini poljoprivredni proizvodi i izvozi su u porastu. Godina 2019. pokazala se rekordnom godinom za trgovinu poljoprivredno-prehrambenim proizvodima.
Izvozna vrijednost poljoprivredno-prehrambenih proizvoda dosegla je ukupno 151,2 milijarde eura (porast za 10% u odnosu na prosinac 2018.), dok je uvoz iznosio 119,3 milijarde eura (povećanje od 2,5% u odnosu na 2018. godinu), donoseći ukupnu vrijednost trgovine za godinu na 270,5 milijardi eura.
Ali, “dugoročno može doći do nestašica”, kaže Režek Jambrak koja smatra da je zato bitno usmjeriti strategiju na “umrežavanje domaćih proizvođača” i “pametnu poljoprivredu”.
“Danas je Hrvatska samodostatna samo u nekoliko poljoprivrednih proizvoda i to uglavnom u proizvodima ratarstva dok je kod proizvoda stočarstva samodostatnost oko 70%. Hrvatska ne proizvodi dovoljno hrane za svoje potrebe. Tako uvozimo više od 50% mlijeka, 40% mesa i gotovo 30% voća i povrća”, rekla je Blažić, navodeći posljednje analize Smartera.
Na sastanku europskih ministara poljoprivrede 25. ožujka, u jeku koronakrize, hrvatska ministrica poljoprivrede Marija Vučković, koja je predsjedala sastankom, rekla je da su glavna pitanja bila: “ograničenje kretanja robe, promjene u potrošnji i funkcioniranju poljoprivredno-prehrambenih sustava proizvodnje, kao i nedovoljna radna snaga zbog zatvaranja granica”. Europska komisija je tada dobro reagirala uvođenjem tzv. zelene trake kako bi omogućila nesmetan promet robe.
Prehrambena sigurnost
Istovremeno, pitanja o reaktivaciji hrvatske poljoprivrede dominiraju tijekom krize. Premijer Andrej Plenković je u utorak (28. travnja) u Osijeku izjavio da je Vlada poduzela niz “kvalitetnih mjera i zakona u korist hrvatske poljoprivrede”, s ciljem proizvodnje više hrane. Također, napomenuo je da je Hrvatska otvorena ekonomija, ali je “na nama kao potrošačima da preferiramo ono što se radi u Hrvatskoj” uz “mogućnost da na tržištu budu svi”. A na hrvatskom tržištu jesu prisutni svi - od peršina iz Italije do jeftinih jagoda iz Grčke.
Zemlje koje obično uvoze više hrane nego što ih izvoze (poput Hrvatske koja je samo prošle godine uvezla vrijednost hrane od 3,3 milijarde kuna) najviše će patiti zbog poskupljenja hrane i slabijih valuta u globalnom lancu. Režek Jambrek smatra da je “za našu zemlju važno povećati potporu domaćim proizvođačima hrane, jačati upravljanje tržištem i osiguravanje zaliha radi sprečavanja poremećaja u lancu”. Također, potrebno je “voditi politike s ciljem jačanja prehrambene sigurnosti, održivosti okoliša i održive proizvodnje hrane”, dodala je.
Vidljivo je da je pandemija ojačala političke trendove koji su bili prisutni i prije no što je kriza započela, posebice u smislu protekcionizma, lokalizacije proizvodnje i strože granične kontrole. Prije no što je itko čuo za Covid-19, lijevi i ekološki pokreti već su zahtijevali da lokalizacija nadjača globalizaciju u svrhu borbe protiv klimatskih promjena.
Grupe poput La Via Campesine ili Friends of the Earth pozivale su na suverenitet hrane. Zeleni pokreti su iste skupine koje lobiraju reformu Zajedničke poljoprivredne politike u EU prema zabrani pesticida i održivoj poljoprivredi. Ali, prehrambeni suverenitet počinje sve češće odjekivati među krajnje desnim politikama gdje se združuju konzervativni elementi očuvanja ruralne tradicije s domaćom proizvodnjom. Radikalni pokreti i politički smjerovi možda ne predstavljaju jedinstvena stajališta, ali zajednička im je da se suprotstavljaju slobodnoj trgovini koja pustoši prirodne resurse.
“Nisam mišljenja da države spominju samodostatnost samo kako bi ojačale neki nacionalistički diskurs nego je sasvim normalno da se proizvodi hrana za vlastite potrebe kada za to postoje uvjeti. Uz to uvijek je lakše proizvodnju dizati za domaće potrebe, osigurati kraće lance opskrbe, poznavati lokalne preferencije okusa”, smatra Blažić.
Političke struje
Iako će antiglobalni pokreti, političke struje, zahtjevi za samodostatnošću i nakon pandemije ostaviti iza sebe trag, oni zapravo nemaju najbolja rješenja. Jer pandemija je ključni globalni problem koji zahtijeva neki oblik međunarodnog upravljanja i suradnje. Ujedinjeni narodi upozoravaju da će “protekcionističke prakse” država dovesti do još veće gladi u svijetu. New York Times piše proteklog tjedna: “Dvoje ljudi u predgrađu kenijske prijestolnice Nairobi poginulo je prošlog tjedna u naguravanju ljudi, a deseci su ozlijeđenih kada je stigao konvoj s hranom”.
Gotovo 135 milijuna ljudi u 55 država pogođenima sukobima i klimatskim promjenama bilo je 2019. godine na rubu gladi, navodi se u ovogodišnjem izvješću UN-a o prehrambenim krizama u svijetu. U travnju je šef Svjetskog programa za hranu UN-a David Beasley rekao da će idućih mjeseci svijet doživjeti glad “biblijskih proporcija”. Moglo bi biti 130 milijuna gladnih više. To će se posebno odraziti na zemlje poput Jemena, Afganistana ili Sudana koje su se i prije Covida-19 borile s glađu.
Glad je najčešće bila uzrokovana vremenskim prilikama ili političkim sukobima. Ovu krizu još dodatno obilježava: iznenadni pad prihoda zbog nezaposlenosti, pad cijena nafte, padanje valute, slabljenje turizma, klimatske promjene, humanitarne katastrofe i migracije stanovništva. Iako je sustav distribucije hrane u bogatim zemljama automatiziran i organiziran, sustavi u zemljama u razvoju su ranjiviji.
“Globalno hrane ne nedostaje. No, logistički problemi u sadnji, žetvi i prijevozu hrane ostavit će siromašne zemlje izloženijima u narednim mjesecima, posebno one ovisne o uvozu”, rekao je Johan Swinnen, generalni direktor Međunarodnog instituta za istraživanje hrane u Washingtonu za NYT.
Vlade moraju brzo raditi zajedno kako bi hranu premjestile od mjesta na kojem je proizvedena, tamo gdje je najpotrebnije. Prvog travnja pomorska agencija Ujedinjenih naroda pozvala je nacije da proglase pomorce, lučko osoblje i ostale pomorske radnike ključnim osobljem kako bi se osigurali trgovinski tokovi.
Neke su to učinile, uključujući Sjedinjene Države i Ujedinjeno Kraljevstvo. Ranije ovog mjeseca, ministri poljoprivrede 25 zemalja Latinske Amerike i Kariba potpisali su sporazum o udruživanju snaga kako bi se osigurala opskrba hranom za 620 milijuna potrošača regije. SAD je pak omogućio dolazak poljoprivrednih radnika iz Meksika.
Opskrba hranom postala je dio trenutnog zdravstvenog odgovora na Covid-19. S porastom stope nezaposlenosti od ključne će važnosti biti da svi ljudi imaju pristup hrani. Jer uz javnu zdravstvenu krizu i pandemiju, posljednje što je svijetu potrebno je: glad.