Noć je pala i samo svjetlo baklji stoji na putu potpunoj tami. U zamku vlada mrtva tišina. Prekida je tek pokoji jecaj koji se brzo utopi u mraku dvorca. Vani, na zidinama, dah uplašenih vojnika ledi se na hladnome zraku. Zima je došla, a s njom i bitka koja će odrediti budućnost čovječanstva.
“Oni dolaze”, čuje se glas njihova kralja. “Naš neprijatelj ne poznaje umor. On ne posustaje. Ne osjeća.” Ide od čovjeka do čovjeka, ohrabrujući ih za borbu. Isti ti ljudi su još jučer ratovali međusobno, a danas se bore rame uz rame. “Postoji samo jedan rat koji je bitan. Veliki rat. I on je ovdje.” Strah je ustupio mjesto nadi. Vrijeme je. Ako žele živjeti, moraju pobijediti.
Nagli vjetar prigušio je svjetlo baklji, otvarajući prolaz tami. Nova hladnoća došla je među žive; oni su ovdje. Rat između živih i mrtvih počinje. Rat kojim sve završava.
U nedjelju u SAD-u i u ponedjeljak u ostatku svijeta počinje emitiranje osme i ujedno posljednje sezone megapopularne HBO-ove serije “Igra prijestolja”. Uvodni ulomak ne otkriva presudne detalje, odnosno, kako bi drugi rekli, nije “spojler”. To je samo moj doživljaj završne bitke proizišao iz mašte i službenog trailera. Pravi ishod borbe doznat će se tek za pet tjedana, kada i službeno završi najskuplja televizijska serija svih vremena koja je zaludila više od 30 milijuna ljudi diljem svijeta.
Pravim obožavateljima “Game of Thronesa” (GoT) odmah je, iz prvih nekoliko rečenica, jasno o kojemu ratu je riječ. Oni koji pak nisu gledali seriju vjerojatno ne znaju mnogo o odlučujućoj Bitki za Winterfell. No, i oni zasigurno znaju da nešto dolazi. Mogli su to čuti na ulici, televiziji, internetu, radiju ili od svojih prijatelja koji ne mogu prestati pričati o Jonu Snowu i White Walkerima.
Naime, koliko god voljeli ili ne voljeli GoT, ne može se negirati činjenica da je riječ o seriji koja je obilježila jednu generaciju i promijenila industriju zabave. Osobno sam veliki obožavatelj, tako da mi nemojte zamjeriti pristranost u ovom tekstu, dok u razgovoru sa stručnjacima s područja psihologije, etnologije, sociologije te filma pokušavam objasniti fenomen i popularnost “Igre prijestolja”.
Po epizodi 30 milijuna
Za početak nekoliko brojki koje plastično pokazuju zašto je GoT vrlo vjerojatno najpopularnija serija današnjice i zašto izaziva tako veliki “hype”, odnosno uzbuđenje. Osma sezona ima samo pet epizoda i u svaku je uloženo čak 15 milijuna dolara, službeni trailer za zadnju sezonu je u 24 sata pogledan čak 81 milijun puta, a zadnja epizoda “Battle for Winterfell” snimana je 11 tjedana na terenu i još nekoliko tjedana u studiju. Sedma je sezona pak u prosjeku po epizodi imala više od 30 milijuna gledatelja, a epizode iz te sezone ilegalno su skinute preko piratskih stranica više od milijardu puta. Tu su i akademska priznanja. “Igra prijestolja” osvojila je dosad čak 47 Emmyja, od toga tri puta za najbolju televizijsku dramu. Vrijeme je sada i za sadržaj koji je omogućio te brojke.
Red je da prvo objasnimo radnju serije kako bi tekst mogli pratiti i čitatelji koji je nisu gledali. Ona se odvija u izmišljenom srednjovjekovnom svijetu zvanom Westeros gdje se više plemićkih kuća bori za prevlast u kraljevstvu. Uz klasične motive iz srednjeg vijeka poput viteštva, zamkova i ratnih galija, pojavljuju se i elementi fantastike u vidu zmajeva, živih mrtvaca i čarobnica koje mogu ubiti ljude tako što rode sjenu ubojicu. Serija je bogata neočekivanim obratima, a glavni likovi umiru jednako brzo kao i oni sporedni.
Ovdje ne vrijedi pravilo da glavni likovi moraju preživjeti i jedna od prvih lekcija koju novi gledatelj “Igre prijestolja” mora usvojiti jest da se ne vežu za likove. Naime, veliki su izgledi da vaš omiljeni lik neće doživjeti kraj sezone. Štoviše, ponekad umre u istoj epizodi u kojoj je predstavljen. Ako vam to zvuči nevjerojatno, evo i brojki koje to potvrđuju - u postojećih sedam sezona umrlo je 186 važnih likova, od kojih je samo jedan, koliko je meni poznato, umro prirodnom smrću. Ujedno, ako pitate nekog obožavatelja koji mu je najdraži lik, nemojte se začuditi ako pita: “Živi ili mrtvi?”
Pitanje o najdražem liku zapravo je jedno od onih oko kojih se stvaraju klanovi unutar samog fandoma (zajednice obožavatelja). Neupitni je prvak Jon Snow, dobri duh serije koji je u potpunosti odraz klasičnog junaka. Nadalje je tu Daenerys Targaryen, jaki ženski lik koji je prošao pakao da dođe do zvijezda, zatim patuljak Tyrion Lannister, vječni odbačenik društva, te Jaime Lannister, lik koji je iz negativca prešao u jednog od omiljenih. Upravo je razrađenost likova jedan od faktora koji daje kompleksnost samoj radnji. Ne postoji crno-bijela karakterizacija, a sami pojedinci rastu kroz seriju i na kraju više nisu iste osobe koje su bile na početku serije. Upravo se s takvim razvojem likova gledatelj može poistovjetiti te povući paralelu s vlastitim životom.
No to nije jedini faktor preklapanja svjetova. Primjerice, neki motivi iz serije su i odraz stvarnog života. Teroristički napadi, vjerski fanatici, psihopati, sve se to može pronaći i u stvarnom životu te predstavlja strahove s kojima se suočava dio ljudi. Tu su nadalje i oni civilizacijski elementi koji se lako iz fantazije mogu prebaciti u stvarnost, poput tiranije i nepovoljnog položaja žena. Tomislav Pletenc, izvanredni profesor na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta, smatra kako nam “Igra prijestolja” daje sliku svijeta u kojem se možemo izravno suočiti s potisnutim materijalom vlastite civilizacije, ali samo ako potisnemo nešto drugo.
Imperativ užitka
- Politička naivnost, nemoć suočavanja sa suvremenim problemima upravo je ono što karakterizira današnje zapadno društvo. Imperativ užitka po svaku cijenu potpuno nas je zatupio pred klimatskim promjenama, financijskim kolapsima i prijetnjama totalitarizma. Poput likova iz “Igre prijestolja”, i mi vjerujemo da je užitak moguć samo u jednoj vrsti društvenog i ekonomskog sustava, pa ga je bolje ne dirati čak i po cijenu kompletnog raspada i samouništenja – veli Pletenc.
Ipak, stvarnu prepoznatljivost seriji daje njezin odnos prema tabu temama poput brutalnog nasilja, zlostavljanja, golotinje, silovanja ili incesta. Upravo su ti “nedopušteni” sadržaji jedan od razloga koji ponukaju osobu da pogleda seriju. Tako je bilo i meni samom.
Prva epizoda emitirana je 17. travnja 2011., u vrijeme kad sam pohađao četvrti razred srednje škole. Za GoT sam doznao od frenda dok smo se vraćali s tjelesnog. Pričao mi je o seriji u kojoj odmah na početku nekome odrube glavu, a epizoda završava spolnim odnosom brata i sestre. Važno je dodati kako je taj frend sklon preuveličavanju, pa sam sve što je rekao uzeo sa zrnom soli. Navečer sam pogledao tu epizodu i moram priznati da sam počeo preispitivati sve čudne stvari koje mi je dosad rekao o sebi.
Ovi detalji iz prve epizode nisu iznimka, nego pravilo koje se pojavljuje u svim sljedećim sezonama. Štoviše, stvari su postajale sve kontroverznije; od prikazivanja scena silovanja, sakaćenja i ubijanja trudnica pa sve do seksa brata i sestre nad mrtvim tijelom njihova sina.
Filmski kritičar Nenad Polimac smatra da su upravo te teme među glavnim pokretačima radnje koji privlače pozornost gledatelja.
Ekstremni akcent
- “Gospodar prstenova” pokazao je da fantasy funkcionira fenomenalno kod široke publike, pogotovo kad se ozbiljno napravi, ali je izbjegavao ekstremne situacije. “Igra prijestolja” ih je uvela već od samog početka i neprestano povećavala broj gledatelja. Tabu teme su apsolutni novum u tom žanru. Također, spretno su raspoređene da ne zatrpaju radnju. One su kao neki ekstremni dramski akcenti koji uzdrmaju gledatelja i tjeraju ga da nastavi pratiti zbivanja - kaže Polimac.
Profesor Pletenc smatra kako je visoka produkcija i isprepletenost fabule dovela do novog oblika stilizacije tabu tema te da su one ovim serijalom postale medijski lako probavljiv sadržaj. Ipak, u zraku i dalje ostaje pitanje: “Zašto bi to itko htio gledati?” Psihologinja Iva Matijašić Lončarević kaže kako postoje brojni faktori koji u većoj ili manjoj mjeri utječu na to koliko ćemo biti privučeni nasilnim sadržajem. Primjerice, kako kaže, iz evolucijske perspektive skloniji smo detektirati i usmjeravati pozornost na emocionalno nabijene informacije, koje dolaze s nasiljem i tabu temama, a sve sa svrhom izbjegavanja opasnosti koje bi nas eventualno mogle ugroziti. S druge pak strane, ističe, konzumiranje ovakvog sadržaja omogućava osobi da se na siguran način nosi sa strahom koji inače izbjegava.
- Naše je društvo uređeno brojnim normama i pravilima. Tabu teme, nasilje i psihološke karakteristike osoba koje čine kaznena djela izlaze iz okvira društveno prihvatljivog, i to nam, samo po sebi, budi interes da više saznamo o tome – kaže Matijašić Lončarević.
Unatoč kontroverznom sadržaju, serija nije u samom startu bila veliki hit. Pilot-epizodu pogledalo je otprilike 2,2 milijuna ljudi, a ta bi brojka bila puno manja da nije bilo uspjeha serijala romana “Pjesma leda i vatre” George R. R. Martina, po čijim je djelima televizijska serija i nastala. Prva knjiga “Igra prijestolja” objavljena je 1996. godine, a sljedeće dvije “Sraz kraljeva” i “Oluja mačeva” našle su se i na listi bestselera New York Timesa.
- Usmena predaja o genijalnosti ovog serijala, o njegovoj neobičnosti, najbolja je moguća reklama koja se može dogoditi autoru i njegovu nakladniku. A to se upravo dogodilo i Martinu. Raduje me da se u klub istinskih fanova ovog serijala uključuju izuzetno mladi ljudi, mlađi od 18, ali i pripadnici akademske zajednice koji inače nisu sklonu fantasyju. George R. R. Martin istinski je fenomen koji je obogatio žanr fantasyja i unovačio u svoju vojsku čak i one čitatelje koji ni slutili nisu da će ikad čitati fantasy priču ispripovijedanu na sedam tisuća stranica – ističe Miroslava Vučić, urednica izdavačke kuće Lumen koja objavljuje Martinov serijal.
Osim toga, knjige ne bi možda nikada dobile televizijsku adaptaciju da nije bilo “Gospodara prstenova”. Naime, nakon što je trilogija o prstenu oduševila globalnu publiku, otvorio se put i za ekranizaciju sličnog sadržaja. Naši sugovornici upravo najviše usporedbi, kad je riječ o GoT-u, povlače s “Gospodarom prstenova” (LotR) i sa sagom o Harryju Potteru, ali ističu kako među njima ima velikih razlika. Mladi redatelj i scenarist Andrija Mardešić objašnjava kako “Igra prijestolja” spada u kategoriju tzv. low fantasyja, naspram high fantasyja, u kojem su “Gospodar prstenova” i “Harry Potter”.
- U low fantasyju narativ je postavljen u realističnije okvire, u kojima prividno nema fantastičnih elemenata, odnosno nema eksplicitnog korištenja magije i imaginarnih bića. Nadalje nema često borbe dobra i zla na epskom, globalnom nivou, nego se koncentrira više na osobne priče “malih” ljudi, stanovnika tih izmišljenih svjetova. U tome možda i leži uspjeh GoT-a.
Ljudi su navikli na velike teme, odabrane i izuzetne pojedince, epske ratove, bitke i spašavanje svijeta u “Gospodaru prstenova” i “Harryju Potteru”, pa su zato jedva dočekali da u fantasy svijetu mogu gledati ljudske sudbine i intrige koje bi inače gledali u klasičnim sapunicama i “normalnim” serijama – smatra Mardešić te ističe kako su se posljednje sezone više približile konceptu high fantasyja, što nije najbolje sjelo starim obožavateljima, ali da je zato taj koncept privukao nove gledatelje, čime GoT ni manje nije izgubio na popularnost, nego samo dobio.
Pletenc ističe pak kako je kod “Igre prijestolja” žanr fantastike prvi puta transformiran u format za odraslu publiku. Kako kaže: “Dok ‘Harry Potter’ ili ‘Gospodar prstenova’ još uvijek predstavljaju pomalo naivnu zabavu, ‘Igra prijestolja’ uključuje sav kontroverzan materijal. U skladu s time moglo bi se tvrditi, naravno uz neke ograde, kako popularnost zapravo dolazi iz uspjeha te transformacije.”
Da ne biste pomislili da je radnja “Igre prijestolja” samo golotinja i ubijanje, postoje i sadržaji zbog kojih se svrstava u sami vrh televizijske produkcije i koji su joj omogućili da postane prva globalna blockbuster serija. Prvi je radnja koja je toliko isprepletena i neizvjesna da veliki broj gledatelja ne može sa sigurnošću reći što će se dogoditi u sljedećoj epizodi, a oko likova su se stvorile stotine teorija koje pokušavaju otkriti skriveni smisao priče. U seriji su i naglašene emocije.
Kao u mnogim holivudskim uracima, ljubav je jedan od nepresušnih izvora inspiracije, a u “Igri prijestolja” ona je posebno naglašena jer su likovi cijelo vrijeme u životnoj opasnosti, što samo pojačava povezanost s njima. Uostalom, nitko ne može reći da nije pustio suzu na trenutak “Hold the door”.
A tu su i scene borbi i ratovanja gdje su producenti podigli realističnost i autentičnost na sasvim novu razinu.
“Igra prijestolja” je na svoj način oblikovala industriju zabave i postavila nove norme koje će se u budućnosti morati poštovati.
Tko će osvojiti prijestolje
- Teško je nagađati kakva će se nova televizijska serija pojaviti i na koji način stjecati popularnost. No sada kad su odškrinuta vrata stilizaciji svih oblika tabua mogu se očekivati i brutalniji oblici stilizirane zabave – smatra Pletenc.
Jedno je sigurno, ovo nije kraj svijeta “Igre prijestolja”. Naime, George Martin još mora napisati preostale romane iz serijala “Pjesma leda i vatre”, a u tom svijetu postoji još toliko pozadinskih priča koje se mogu eksploatirati za neki novi televizijski uradak. Recimo, tu je novi Martinov roman “Vatri i krv”, u kojem se radnja zbiva 300 godina prije “Igre prijestolja”.
- “Vatra i krv” je definitivna povijest kuće Targaryen u Zapadnim Zemljama koju kazuje nadmeštar Gyldayn. Riječ je o kronici koja prati zbivanja od osvajanja koje je ujedinilo Sedam Kraljevina pod vlašću Targaryena do Plesa Zmajeva, građanskog rata kuće Targaryen koji je zamalo zauvijek okončao njihovu dinastiju – objašnjava Vučić.
Zasad nam preostaje da uživamo u sljedećih pet epizoda i da napokon dobijemo odgovor na pitanje koje se provlači kroz cijelu seriju: tko će na kraju zasjesti na Željezno prijestolje?