Samo zamislite”, tvrdi u knjizi “The Success Equation” (Jednadžba uspjeha) Michael Mauboussin, profesor na uglednoj Columbiji, “da se najbolji igrač Scrabblea, što bi bilo računalo, sastane s nekim novakom u toj igri. Računalne bi vještine rutinski odnijele pobjedu, čak i ako bi taj novak dobivao bolje pločice sa slovima. No, ako bi se računalo sastalo sa sebi ravnim suparnikom, dakle također računalom koje pokreće isti program, pobjedu bi determinirala isključivo sreća ždrijebanja slova...”
Zašto gube favoriti?
U prijevodu, tvrdi Mauboussin, riječ je o paradoksu vještine, neovisno o tome radi li se o sportu, biznisu ili bilo kojoj drugoj društvenoj grani. Koliko su, naime, vještine i kvalitete veće i sličnije, udio sreće postaje sve važniji.
Mauboussin pritom nije jedini koji se vodi tom logikom. Chris Anderson i David Sally, profesori s Cornella i Dartmoutha, u svojoj nogometnoj knjizi “The Numbers Game” (Igra brojaka), zasnovanoj na brojnim istraživanjima, došli su do konkluzije kako u nogometu samo 50 posto utakmica odlazi na stranu favoriziranih momčadi. U baseballu, primjerice, favoriti pobjeđuju u tri petine dvoboja, dok u košarci i američkom nogometu oni “bolji” pobjeđuju “lošije” u dvije od tri utakmice. Ne znači to, pritom, da ključnu ulogu igra sama šansa, a.k.a. sreća, štoviše, zbog izjednačavanja mogućnosti u američkom sportu (salary cap, bolji draft manjim momčadima, izjednačena TV prava itd.), u nogometu su krajnosti mnogo izraženije jer veliki klubovi raspolažu s mnogo više novca, kvalitete i talenta od onih manjih.
“Pa svejedno, od svih velikih kolektivnih sportova, u nogometu u regularnom postotku manje se momčadi redovito suprotstavlja onim većima. Da su nogometne utakmice isključivo natjecanja vještine, sudari Davida i Golijata postali bi dosadno predvidljivi”, složio se i Stefan Szymanski, ekonomist s Michigana i koautor djela “Soccernomics”. Slučajnosti favoriziraju autsajdere. A želimo li umanjiti faktor sreće u svijetu nogometa? Nipošto, nikada!
Gledajući ovotjedne utakmice Lige prvaka, pa i one Europske lige, njihove tvrdnje postaju jasnije. Premda su, recimo, Fatih Terim i Zinedine Zidane oštri protivnici teze o sreći u nogometu, čini se da ih znanost opovrgava. Sve one priče o sreći i nesreći, koje se poput naučenih fraza vuku iz presice u presicu nakon nogometnih utakmica, postaju, zapravo, empirijski točne. Sreća se, doduše, treba preimenovati u zbroj pogrešaka tijekom nogometnih utakmica, koje redovito odlučuju pobjednika.
U prijevodu, doista, sudačke pogreške, lopta koja se na putu do mreže odbila od suparnika i promijenila smjer, stative, plesanje lopte po crti, kriva procjena vratara, Gerrardovo poskliznuće ili kriva procjena suca, poput one Pitanine kada je Francuzima u finalu SP-a dao slobodni udarac, premda ga nije bilo, spadaju u red - sreće.
Da, iako na duge staze pobjeđuje vještina ili kvaliteta, kako hoćete, što dokazuju nacionalna prvenstva ili internacionalna natjecanja, “čuda u Kupu”, kako ih romantičarski nazivamo, ili čudesni preokreti, pa i pobjede autsajdera protiv giganata, iza sebe imaju znanstveno potkrijepljene fakte koji jasno govore da je, jednostavno, više nego igdje faktor pogreške ili slučajnosti, odnosno sreće prisutan u nogometu. Taj “Pepeljugin sindrom” prilično je jasan.
“U nogometu, baš kao i u životu, sve se svodi na čekanje svoje šanse ili trenutka sreće, kako hoćete. Ja sam je iskusio one slatke večeri u Barceloni, tog neizbrisivog 26. svibnja 1999.”, govorio je svojedobno o jednom od najvećih preokreta u povijesti finala LP-a veliki Sir Alex Ferguson, svjestan koliko igra ulogu u ovoj predivnoj igri:
“Uvijek trebate dati sve od sebe da biste bili najbolji, da pobijedite utakmicu. No, ponekad ne ide, i to morate prihvatiti. Kada bi svaka utakmica u kojoj momčad X pukne 30 puta prema vratima momčadi Y pobijedila, a time nestali oni dueli u kojima ti nekad nije dosta ni 40 udaraca jer suparnik zabije i pobijedi iz jednog, nogomet ne bismo zvali njegovim visočanstvom”.
“Sreća je stvar pripreme koja susreće priliku”, upleo bi se u priču i veliki Seneka.
Znanstvena potvrda za Moskvu
Dugo smo, živo je sjećanje, nakon moskovskog finala sjedili u nekom ustajalom apartmanu i zurili u pod. Zlatko Dalić je nije spomenuo, igrači su je se možda i sjetili, a mi novinari dosta smo je proklinjali. Sreća, koja je otišla na francusku stranu. Sreća da sudi baš Pitana, da se Griezmann baci baš da ovaj to ne vidi pa sudi faul, sreća da Mandžo skoči toliko da loptu gurne tri centimetra od Subašića, sreća da “onaj” penal bude sviran, iako nije morao biti sviran... Božica koja nas je uzela za ruku još protiv Danske i provela pokraj Rusa odjednom se zaljubila u francuski naglasak i pobjegla s ljubavnikom na Seinu. Bio je to trenutak kad smo je proklinjali, a oni realniji među nama nisu je željeli niti vidjeti, tvrdeći da je sve stvar kvalitete. Što i jest, ali u tom dvoboju izjednačenih suparnika, eto, sada imam i znanstvenu potvrdu, sreća je očito odigrala svoju sitnu, ali bitnu ulogu.
I upravo se u tome krije tajna s početka teksta. Nogomet je, dakle, i znanstveno zasnovan na određenom udjelu sreće. A što su momčadi kvalitativno izjednačenije, upravo taj faktor igra ključnu ulogu. Možemo ga nazvati kako želimo, no kraju se svodi na tih pet slova koja određuju sudbine. Zvuči preuveličano? Evo kontrargumenta: na primjeru Premiershipa, lani je izračunato da je Manchester United bio “najsretnija momčad” prvenstva jer mu je tuđim pogreškama dodijeljeno ekstra šest bodova, dok su najnesretniji bili Liverpool, koji je trebao imati čak 12 bodova više, odnosno Stoke City koji bi, da nije bilo pogrešaka, odnosno da je imao više sreće, ostao u ligi, za razliku od Huddersfielda. A taj je Stoke, eto, slijedom pogrešaka na koje je mogao utjecati uplovio u tešku prosječnost engleske Druge lige.
“Želite da vam pričam o sreći? Nema problema. Evo, najosnovniji primjer: prvi izvođač kaznenih udaraca u nogometu izabire se bacanjem novčića. A statistika kaže da momčad koja prva izvodi penale pobjeđuje u 61 posto slučajeva. Dakle, dosta vam toga ovisi o tome kako će vam se novčić okrenuti”, tvrdi i Lutz Pfannenstiel, direktor skautinga i međunarodnih odnosa u Hoffenheimu.
Najnepredvidljiviji sport
U principu, zauvijek će u nogometu najvažnija biti priprema, igre, igrača i menadžera da se prilagode utakmici. Što je kvaliteta nejednakija, sreća će, jasno, imati manji utjecaj na ishod. No, priča Anderson, stvari možemo svesti na analogiju torte: vještina, taktika, kvaliteta i organizacija čine tortu. Sreća je šlag. A što su torte sličnije, toliko je šlag onaj koji čini razliku.
- U prijevodu, u utakmici suparnika podjednake snage izračunali smo da postoji do tri posto onoga što odlučuje utakmicu. U jednu ruku, upravo i to naglašava važnost preparacije. Bez vrsnih igrača, menadžera i taktika, sreća ima malu ulogu. U uvjetima prilične izjednačenosti sreća je decizivni faktor. Zvuči kao paradoksalni teorem, ali je stvaran. Na primjer, analizirajući 100 godina Premiershipa, došli smo do zaključka da su favoriti pobijedili u samo 45 posto slučajeva. To znači da su ostale utakmice bile rješavane i na primjeru metode pogrešaka i ljudskog faktora sreće. Uvođenjem VAR-a sudačke procjene, koje su dosad iznosile od 90 do 95 posto, popet će se na 99 posto, čime će se faktor sreće smanjiti. No, u ostalim aspektima igre on će ostati jednak.
Matematički je, eto, dokazano da nitko nikad neće moći izuzeti ljudske pogreške ili situacije kojima dirigira ta mala, odlučujuća pogreška. Hoće li netko zaboraviti istrčati, krivo poklopiti loptu, nemušto procijeniti njezin let ili se poskliznuti te time promašiti priliku ili je upravo dati protivniku, nemoguće je odstraniti. I zato je nogomet od svih kolektivnih sportova najnepredvidljiviji. U rukometu i košarci se, naime, igra na veći broj pogodaka i time su šanse za Davida strahovito snižene. U nogometu, gdje u prosjeku po utakmici padne 2,77 golova, a utakmice u najvećoj mjeri završavaju rezultatima 1-1 ili 1-0, faktor empirijske izmjerene pogreške postaje prilično stvaran - kaže Anderson, uz zaključak: “Šanse, dakle, postoje. Mogućnost da se dogodi nešto “freaky” uvijek je tu. U biti, statistički, baš sve što možete zamisliti, jednom će se dogoditi. Barem jednom”.
I stoga, kada se sljedeći put primite za glavu gledajući, recimo, Liverpool i Tottenham kako čudesno ruše Barcelonu i Ajax i zapitate se “Koje su šanse???”, znajte da su one, zapravo, dosta velike. A kada čujete trenera i/ili igrača koji govori da jednostavno nisu imali sreće, ne prebacujte program ili stranicu. Možda je upravo to doista bila ona utakmica kojoj je presudila sreća. Ta prečesto silovana, ali očito i znanstveno dokazana igračica utakmice.