U ožujku 1999. godine general pukovnik Krešimir Ćosić predao je vrhovnom zapovjedniku Franji Tuđmanu dokument koji je zaokupio pozornost prvog hrvatskog predsjednika posljednjih mjeseci života.
Naslovivši dokument koji sadrži petnaest stranica teksta Škola nacionalne sigurnosti “Dr. Franjo Tuđman”, Ćosić je Tuđmanu izložio ideju osnivanja svojevrsne akademije za regrutiranje i dodatnu edukaciju ljudi koji bi se uključili u rad državne administracije na najvišim razinama. Jednostavno, htio je postaviti školu za buduće ministre i druge najviše službenike s idejom da je pohađaju oni koji su već završili fakultete, ali da steknu dodatno obrazovanje prije nego što preuzmu razne funkcije u ministarstvima.
Ta bi škola obrazovala sadašnje i buduće najviše državne službenike i čelnike na jednogodišnjem interdisciplinarnom studiju, stvarala i obrazovala timove kompetentnih stručnjaka koji bi bili u stanju zajednički kvalitetno raditi na svim pitanjima nacionalne sigurnosti. Posebnim nastavnim programima i planovima omogućavao bi se zajednički rad Vladinih dužnosnika i studenata ove škole na aktualnim pitanjima državne politike i nacionalne strategije, te zajednička djelatna suradnja i osmišljavanje, oblikovanje i promicanje strategije dugoročnog razvoja RH, opisao je Ćosić u tom dokumentu.
“Profesionalni razvoj visokih državnih dužnosnika predstavlja značajan preduvjet za dugoročno unapređenje procesa odlučivanja o svim važnim pitanjima nacionalne sigurnosti, te posebno o pitanjima povezanim s raspodjeljivanjem ograničenih nacionalnih dobara”, predložio je Ćosić tada Tuđmanu. Tuđman je odbio naziv škole, nije htio da se zove po njemu, još živom. Rekao je da je za to “prerano”. Ali, htio je da to bude akademija. S ostalim se slagao, a u tekst unosio korekcije kojima su polaznici te institucije trebali biti ne samo budući, kako je Ćosić zamišljao, nego i u tom trenutku aktivni visoki državni službenici. Htio je i da vojni kadrovi budu uključeni, imaju ista prava kao i civilni.
Ćosića je tada zabrinjavala nacionalna sigurnost i htio je da se u takvoj instituciji osigura obrazovanje potrebnih kadrova. Istaknuo je da različiti programi međunarodne izobrazbe dostupni Hrvatima, kao što su National Defense University, Naval Postgraduate School, Marshall Center i drugi, imaju vrlo ograničen broj mjesta za strane studente, školovanje je vrlo skupo, a programi nisu prilagođeni prioritetima hrvatske nacionalne sigurnosti. Tijekom 1999. godine u nekoliko su navrata razgovarali o tome, što je Ćosića iznenadilo s obzirom na zdravstveno stanje Franje Tuđmana. Bilo je to posljednje godine njegova života.
Podrška s raznih strana
Ćosić je, ohrabren podrškom predsjednika, tada prikupio podršku s raznih strana za pokretanje te institucije, od Ive Padovana, ondašnjeg predsjednika HAZU, Branka Jerena, tadašnjeg rektora, Pere Jurkovića, tadašnjeg predsjednikova savjetnika za gospodarska pitanja, a Vlada koju je vodio Zlatko Mateša na svojoj je sjednici 16. prosinca 1999. donijela Uredbu o osnivanju centra za strateške studije i istraživanja. I ništa se dalje od toga nije dogodilo.
Jednostavno, nitko nije imao razumijevanje i potrebnu volju da nešto učini u vezi s time. I dalje je politika određivala tko su kvalitetni kadrovi, a u politici znanje nije cijenjena vrijednost. Ćosić o tome ne želi danas govoriti, jer poštuje privatnost osoba s kojima je tada bio u kontaktu, tek je kratko rekao da nam još i sad treba neka takva institucija.
Krešimir Ćosić je u raznim tekstovima poslije isticao potrebu osnivanja takve institucije, nečega poput INSEAD-a. “Inovativni tehnološki razvoj danas predstavlja temelj konkurentnog globalnog gospodarstva i dugoročnog ekonomskog rasta. No, unatoč tome, u Hrvatskoj danas nema ozbiljnijih javnih rasprava o inovacijama, industrijskim primijenjenim istraživanjima, tehnološkom razvoju i napretku”, napisao je u tekstu objavljenom prije nekoliko mjeseci. Bojan Jerbić, profesor na Fakultetu strojarstva i brodogradnje koji uskoro dovršava projekt Regionalnog centra izvrsnosti za robotske tehnologije (CRTA) financiran sredstvima Europskog fonda za regionalni razvoj, sličnog je mišljenja.
- Ključna hipoteza je pitanje tehnološkog rasta. To se kod nas uopće ne spominje. U svijetu je to pak zavrijedilo Nobelovu nagradu - kaže Jerbić dodajući kako je ključno pitanje mapiranje tehnološkog rasta kao uvjeta rasta Hrvatske.
- Bitno je pokrenuti tehnološki razvoj, a za to nisu dovoljni fondovi EU, moraju postojati i nacionalni fondovi. No, tu je jedan od problema i hrvatska ekonomija u kojoj nema nikakva lanca povezanosti. Mi nemamo, na primjer, lanac turističke ekonomije, ništa nije lančano povezano i osmišljeno, a sve što se dogodi u turističkoj ekonomiji je slučajno - kaže Jerbić. Kao bitan problem u razvoju institucije koja bi stvarala potrebne stručnjake za državu ističe birokraciju.
Birokracija, poznato je, najveća je prepreka promjenama i inovacijama. - Ako imamo dobar vrijednosni sustav, onda će se sve moći riješiti, no ako ga nemamo, a nemamo ga, a uz to imamo i razmahanu birokraciju koja blokira sve moguće promjene, onda ne možemo ništa napraviti - smatra Jerbić precizno secirajući probleme društva koji nas danas koče u napretku, a to će činiti i dalje. Kaže da je lakše blokirati nego stvoriti uvjete za razvoj.
Otpor prema učenju
Kad su Ukrajinci izabrali nove članove parlamenta, organizirali su tečajeve kako bi poboljšali efikasnost rada države - govori Slavo Radošević, profesor industrijskih i inovacijskih studija na University College of London (UCL) te posebni savjetnik Europske komisije za pametnu specijalizaciju, o tome što države koje misle na sebe rade da bi dobile najbolje od ljudi kojima raspolažu. To je odgovoran pristup i kvalitetno upravljanje, educiranje koje je nužno i koje u razvijenim državama ne predstavlja problem. Problem je kada se pojavljuje otpor prema učenju i svladavanju znanja i vještina, kada se inzistira na nekompetenciji iz taštine.
Govoreći o ideji formiranja institucije u kojoj bi se obrazovali kadrovi koji bi kvalitetno funkcionirali u državnom aparatu, Radošević ističe mnoge države koje imaju organizirane sustave među kojima su najdalje otišle Velika Britanija i Francuska. - Nije riječ o diplomaciji, nego o nečemu što se na engleskom kaže public policies. Po tome se vidi da razvoj jedne zemlje nije samo u tome koliko je razvijena njena tržišna ekonomija, nego su njene javne politike odlučujući faktor napretka - govori Radošević i iznosi zanimljiv primjer o promjeni uloge diplomacije.
- Danska je prva zemlja koja je imenovala svog ambasadora u Silicijskoj dolini, što pokazuje ono što već znamo, centri moći u svijetu nisu samo u državama nego i u velikim kompanijama. To što neke tvrtke rade, ima veću ulogu nego neke države - objašnjava te dodaje da ako neka država takve institucije u kojima bi se kreirali kadrovi za državne poslove svede samo na diplomaciju, radi nešto što je u startu zastarjelo. - Gleda li se iskoristivost fondova EU - izvlači atraktivan pojam o kojem se svi ponašaju kao da sve znaju - tada je jasno da kvaliteta javnih politika utječe na iskoristivost tih fondova. I tu mora postojati pametna politika, a ona ne može biti pametna ako je određuju ljudi koji nisu tako obrazovani, nego se sve svede na partijsku liniju po kojoj se biraju kadrovi - kaže Radošević.
Hrvoje Meštrić s Hrvatskog katoličkog sveučilišta smatra da bi takva institucija bila neophodna Hrvatskoj jer sve bitne kadrove odabiremo kroz politiku. - Svi vodeći kadrovi su stranački regrutirani. To bi trebalo profesionalizirati. Pitanje je da li to napraviti kroz novu instituciju budući da ni postojeće nisu uspjele u tome - kaže, ne vjerujući da bi ijedna od postojećih mogla najednom postati toliko kvalitetna da Hrvatskoj nudi kvalitetne ljude koji bi je mogli ozbiljno unaprijediti. - To bi trebalo biti u sklopu nekog sveučilišta, ali je pitanje koje bi to sveučilište bilo najpodesnije - govori zaključujući kako država nema uvjete to napraviti. - To bi trebao biti dio nekog dugoročnog plana, jer preko noći krenuti u tako nešto nije moguće - govori skeptičan prema brzom rješenju ambiciozne ideje.
U društvu kreativnih država
Tome Antičić, državni tajnik u Ministarstvu znanosti i obrazovanja, smatra da je riječ o dobroj ideji. - Takva nam institucija, u principu, treba, ali ona ima smisla ako je cijeli sustav dobar, onda to ide za ostvarivanjem izvrsnosti - ističe svrhovitost takve institucije i zaključuje da u ovom trenutku Hrvatska nije u stanju napraviti vrhunsko mjesto za vrhunske stručnjake koji bi doveli državu u društvo naprednih i kreativnih država. - Sada se to ne bi dogodilo. Da bi to imalo smisla, potrebna je suštinska reforma obrazovnog sustava - govori o preduvjetu za uspjeh. - Sada bi na takvu instituciju otišli ne najbolji, nego neki preko veza, a to nam ne treba - govori Antičić.
- Hrvatskoj definitivno treba jedan takav sloj, grupa koja bi se redovno regrutirala od ljudi koji imaju znanje i određeno iskustvo, to su mladi ljudi koji imaju znanje, a kojima dajete još jednu, drugačiju priliku - govori Radošević opisujući ljude koji nakon završenog fakulteta odlaze na dodatno usavršavanje, a nakon toga nastavljaju karijeru u nekoj državnoj službi, postaju službenici kojima je glavni cilj unaprijediti funkcioniranje države od čega korist imaju svi njeni građani.
To je ono što se zove odgovornost države prema građanima koji je financiraju, plaćaju poreze i trpe sve krize, vjerujući da će upravljanje državom biti maksimalno kvalitetno, a ne rezultat političkih volja i kratkotrajnih želja. Marko Ćosić, član uprave HEP-a bio je na INSEAD-u, proveo je šesnaest mjeseci na MBA programu koji je The Economist ocijenio najboljim na svijetu 2015. i 2016. godine. Bio je u sva tri kampa kojima raspolaže INSEAD, u Parizu, Singapuru i Abu Dhabiju.
Kaže da je sustav ocjenjivanja takav da najbolji određuje poziciju najslabijeg. - Ne mogu svi dobiti peticu, nego postoji sustav distribucije koje određuje da najbolji dobiva najbolju ocjenu, a onda se prema njemu rangiraju ostali. Onaj tko se ne pripremi i ne prođe na ispitu, nalazi se na stupu srama – opisuje kakva je konkurencija na takvom MBA-u. Nakon što su se razišli, najbolji kolega mu se zaposlio u EK, a kolegica koja je došla iz State Departmenta, vratila se tamo i nastavlja karijeru s novim znanjima.
Nešto je slično napravila i Hrvatska prije nekoliko godina, kaže Radošević. - Shvatila je da joj trebaju obrazovani kadrovi i slala je ljude da magistriraju na europskim fakultetima i da se onda vrate u Hrvatsku i tu rade - govori o tome što je Hrvatska do sada napravila kako bi došla do kvalitetnih ljudi. - To je fantastična investicija - kaže o ljudima koji su slani na europska sveučilišta pretežno s podrškom Ministarstva za europske integracije, dodajući kako je logično i da su ti ljudi, njihov entuzijazam i znanje možda dijelom pogubljeni nakon povratka u sustav kakav imamo. Nažalost, to je najdalje koliko je Hrvatska otišla s idejom jednog general pukovnika, matematičara kojeg je podržavao Tuđman.