MICHAEL IWANOWSKI

U potrazi za izgubljenim identitetom u Europi

    AUTOR:
    • Srđan Sandić

  • OBJAVLJENO:
  • 28.04.2019. u 22:24

Poljski fotograf je pješice iz Walesa krenuo doma u Poljsku i putem snimio niz melankoličnih fotografija. Grafit “Go Home Polish” inicirao je ovo epsko fotografsko putovanje

Poljski fotograf s britanskom adresom Michal Iwanowski (42) u zagrebačkoj Galeriji Spot prije nepune dvije godine izložio je svoj fotografski projekt “Udaljen od ljudi”, kojim nam je predočio rekonstrukciju epskog putovanja svog djeda i ujaka nakon Drugog svjetskog rata, kad su se pokušali spasiti bježeći iz zatvora u Rusiji te se vraćajući svom domu u Poljskoj. Bila je to potresna, ali i topla izložba jer je empatično prišla “priči” i u najboljoj je maniri rekonstruirala.

Iwanowski se ponovno odlučio na veliki put. Od Cardiffa u Walesu, gdje sada živi, do malog sela u Poljskoj gdje se rodio. S velikim pitanjima je krenuo: Što je dom? Tko smo mi u tom domu? Kada je dom – dom? Tko to određuje? Kome vjerujemo? Krenuo je pješke. S fotoaparatom u ruci. Hodao je kroz sve vremenske prilike i neprilike. Danas o njemu izvještavaju Guardian i BBC, Arte TV pa se Iwanowski etablirao kao jedan od najzanimljivijih dokumentarnih fotografa ovog desetljeća.

Svoje teme ne eksploatira i ne skandalizira, prilazi im ljubavno, zainteresirano, s emocionalnim ružičastim filterima kroz koje ovaj svijet želi gledati. Uvijek optimističan i obazriv prema sugovornicima koje sreće na putu. Njegov proces rada na izložbi “Go Home Polish” pratio sam putem društvenih mreža na profilu samog autora. Kontekst Brexita kao da je potvrđivao svaki njegov status i fotografiju, a njegov prijašnji rad kao da je pak anticipirao Brexit. Sada, nakon putešestvije i velike izložbe u Poljskoj i Walesu, i ove koja tek slijedi, u Londonu, pitam ga gdje je taj “dom” za Michala Iwanowskog:

 

Dom je stanje svijesti

“U fizičkom smislu Wales definitivno osjećam više kao svoj dom nego Poljsku, u kojoj sam rođen i proveo formativne godine. Imao sam dvije izložbe ovog projekta istovremeno u Varšavi i Caernarfonu u rujnu prošle godine i bio sam više zabrinut zbog velške izložbe, što ukazuje na razinu brige i privrženosti koju pretpostavljamo domu, valjda. Ali ako bih definirao što je to dom, rekao bih da ta ideja nužno nadilazi geografske i administrativne granice - to je stanje svijesti, a ne mjesto. Dom se manifestira u obliku emocionalne ravnoteže, sadrži čitav niz sastojaka, koji se razlikuju od osjećaja pripadnosti, udobnosti, povezanosti, tribalizma, nostalgije i budućnosti.

Ovaj emocionalni naboj vrlo je sličan za sve nas, međutim, tražimo drugačije načine da ga zadovoljimo. Neki od nas dio tog kolača dobivaju od toga da slijede nogometni klub, neki od toga da su građani jedne nacije, neki iz religije itd. Meni je osobno dovoljno da, naprosto, budem na ovom planetu. Planet je širina moje kuće. To je postalo vrlo jasno nakon 105 dana na cesti diljem Europe, i ustrajem u ovoj definiciji doma. S ovim zajedničkim nazivnikom da smo svi kod kuće, bez obzira na kojoj smo strani svijeta. To mi omogućuje mnogo izravne ljubavi i empatije prema ljudima.”

Međutim, ideja doma ideja je identiteta, barem onog prvog koji konstruiramo i koji mali broji ljudi doista i napusti kroz odrastanje. Iwanowski kao umjetnik koji u sebi nosi nekoliko političkih identiteta, onog da je Poljak i onog da je gay, sumnjičav je prema bilo kojemu radikalnom određivanju: “Prilično sam skeptičan u vezi s nepokolebljivim definicijama i deklaracijama, osobito na makroskali, poput nacionalnog identiteta. Svi smo u stanju kretanja. Prvih 25 godina mog života čvrsto sam vjerovao da sam Poljak i nije bilo ničega što bi to uvjerenje dovelo u pitanje. Ali onda sam putovao i shvatio da sam - kao i svi mi - dio nečeg mnogo većeg.

Sada sam vrlo daleko od ideje toga da sam Poljak ili Britanac. Možemo se boriti koliko god želimo, ali to gotovo ništa ne mijenja. Pronalaženjem vlastitog identiteta i osjećajem zadovoljstva s istim - u konačnici nema stvarne potrebe boriti se protiv bilo čije slike odnosno predodžbe o nama. Ti i ja nemamo što dokazivati ​​niti i na koji način opravdavati svoju prisutnost na ovom planetu. Iako shvaćam da sam u povlaštenom položaju i imam izbore koji proizlaze iz činjenica posjedovanja dviju putovnica, sigurnog krova nad glavom, prekrasne ideje da imam slobodu tražiti i naći svoju sreću. Postoje ljudi koji žive u teškim uvjetima za koje je mikroidentitet jedini način da se održe normalnima, da prežive.”

Iako sam nikada nije doživio direktnu diskriminaciju, nije nesvjestan postojanja njezine strukturalne, indirektne i perfidne prirode: “Nisam doživio homofobiju u Velikoj Britaniji, osim jednog slučaja iz 2005. godine, koja je došla od nekoliko poljskih momaka na ulici u Cardiffu. Prijatelja i mene nazvali su pederima. Njih dvojica nisu znala da govorimo poljski, pa su to sami sebi, dovoljno glasno - rekli, ali onako baš sočno. Sjećam se da sam razmišljao, o, zar me taj ružni aspekt Poljske, koji sam mislio da sam ostavio za sobom, dočekao baš u Walesu?”

Njegovi razlozi za napuštanje Poljske više su u datom trenutku bili ekonomski obojeni nego politički. Ipak, jedan od razloga bio je sve veći rast desnice i inih fobija koje takvi pokreti inherentno suproizvode. “Moji razlozi za odlazak iz Poljske nisu bili potaknuti homofobijom, barem ne izravno, ali nakon što sam neko vrijeme živio u Velikoj Britaniji, stekao sam dovoljno perspektive i uvida da shvatim razliku u stavovima između Velšana i Poljaka. Postalo je posve jasno zašto sam bio vrlo sretan što sam ostavio Poljsku iza sebe, zajedno s povremenom i izravnom homofobijom kao i rasizmom, antisemitizmom, islamofobijom i čitavim nizom drugih fobija.

Sada pak, za posjeta Poljskoj, uočavam promjene u stavovima, ali Poljska je u osnovi još uvijek vrlo netolerantna i zatvorena, pogotovo sada kada je krajnje desna vlada oživila moć katoličke crkve. To je u najmanju ruku alarmantno. Naravno, ovo što govorim je generalizacija i može biti štetna za mnoge dobre ljude tamo, ali se razina agresije prema “drugom” ne može zanemariti. Također se slažem da postoje stupnjevi tolerancije u Velikoj Britaniji. Ja sam relativno nevidljiv bijeli muškarac s heteronormativnim izgledom, okružen liberalima i ljudima koji slično razmišljaju - te naravno da neću iskusiti homofobiju. Ali čitam redovita izvješća o zlostavljanju gay i trans osoba. Pred nama je još dug put.”

Kritičari njegova rada pretpostavili su da je ova izložba direktan komentar na Brexit čije posljedice, uglavnom negativne, tek nadolaze: “Brexit je odigrao zaista važnu ulogu u ovom projektu. Međutim, ideja je došla 2008. s malim grafitom koji je poručio: “Idi kući, Poljače”, prije nego što je zlokobni Brexit bio na izborniku. No referendum je bio katalizator, a projekt je neizbježno postao o Brexitu na mnogo načina. Moja ambicija, nakon dvije godine čitanja negativne propagande na mojemu Facebooku - propagande koja je napredovala klasičnim alatima, na krovnim terminima i sveobuhvatnim generalizacijama - dala mi je ideju o stvaranju kontranarativa, odgovora.

Želio sam predstaviti perspektivu pojedinačnog imigranta, vrlo specifičnog Poljaka, s njegovim imenom, licem i cijelim kontekstom. Bio sam predmet Brexita, ali nikad kao Michal Iwanowski, nego kao “EU štakor” ili “poljski ološ”. Odbio sam biti broj ili puki izraz. Što se tiče identiteta, stalno su me pitali kako uspijevam učvrstiti dva identiteta, poljski i britanski, i moj je odgovor da njih dva ne trebaju biti konsolidirana - svi imamo brojne identitete i očekivati da ćemo biti samo jedan naprosto je glupo. Dakle, ne, nema izgubljenog identiteta ili doma - ako ništa drugo, proširio sam svoj identitet i svoj dom na globalnu perspektivu i preporučujem da to učinimo svi.”

 

Nesvjesan komentar

Političnost njegova rada nije tek puka trivijalizacija ključnim izrazima, što nerijetko u suvremenom umjetničkom diskursu bude slučaj. Upravo suprotno, uvođenje autobiografskog, procesnosti koju dokumentira i predstavlja na društvenim mrežama a potom kondenzirano predstavi na izložbama gotovo da je nesvjestan komentar na to što znači biti političan u umjetnosti danas, pogotovo u mediju fotografije:

“Biti političan za mene znači biti svjestan svog položaja u ovom svijetu te preuzeti odgovornost za svoje postupke s empatijom i ljubaznošću na prvom mjestu. Biti političan i etičan otprilike znači ne kupovati plastičnu ambalažu, podignuti bicikl koji je pao na pločnik, ne biti šupak što je češće moguće. Odabrao sam fotografiju kao svoj medij i prepoznajem njezina ograničenja.

Iako je fotografija sveprisutna, vrsta posla koji radim ima ograničenu publiku. Zato sam proširio svoje alate na pisanje i snimanje filma. Oni otvaraju vrata široj skupini gledatelja. Bez sumnje, fotografija može emancipirati gledatelje - učinila je to za mene nekoliko puta, razbila me i obnovila, ona je moćan medij. Ali također znam da je najširi doseg mog rada došao iz članaka u Guardianu ili nastupa na BBC Worldu - i otvoren sam za te platforme jer s njihovom pomoći dobivam priliku komunicirati s publikom koja inače ne bi bila dostupna, odnosno kojoj ja ne bih bio dostupan.”

U planu mu je da sljedećih nekoliko godina ide na turneju s ovom izložbom. Prva sljedeća je ona u Londonu gdje će je predstaviti na festivalu suvremene fotografije Peckham24. Također, u planu mu je napisati knjigu. Dokumentarni film o projektu, u režiji Iana Smitha, imat će premijeru u listopadu u Cardiffu, odakle je i krenuo u ovaj grandiozni projekt, a žele ga prikazati na brojnim filmskim festivalima. Nadamo se da će se uskoro, ponovno, predstaviti i u Hrvatskoj.


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo