Bio je to mali korak za čovjeka, a veliki za čovječanstvo. Američki astronaut Neil Armstrong 21. srpnja 1969. godine u 3.56 sati prema našem vremenu napravio je prvi korak na Mjesečevoj površini. Taj trenutak uživo je putem TV ekrana gledalo oko milijardu ljudi diljem svijeta koji su pratili prijenos što ga je vodio legendarni CBS-ov voditelj Walter Cronkite. Bio je to ne samo veliki uspjeh NASA-ine misije Apollo 11 nego i jedan od najspektakularnijih trenutaka u povijesti ljudske civilizacije.
I dok se svijet divio čudesnim američkim astronautima Neilu Armstrongu, Buzzu Aldrinu i Michaelu Collinsu, u sjeni njihova grandioznog pothvata bile su tisuće inženjera angažiranih na programu Apollo. Taj je program, u koji je ukupno bilo uključeno 400.000 ljudi, otpočeo 1961. godine nakon glasovitog govora predsjednika Johna F. Kennedyja u Kongresu, kada je naciji obećao da će se do kraja toga desetljeća američki astronauti spustiti na Mjesec i zatim sretno vratiti na Zemlju.
Među inženjerima čija su imena utkana u program Apollo su i trojica iz Hrvatske: Milojko Mike Vucelic, Tino Trepo i Anton Cvjetković. Kako Vucelić i Trepo više nisu među živima, odlučila sam, uz pomoć velikog svemirskog entuzijasta Miroslava Ambruša Kiša, potražiti Antona Cvjetkovića s kojim sam prije desetak godina kratko telefonski razgovarala. Iskreno, nisam polagala veliku nadu da će gospodin Cvjetković, koji će 12. lipnja proslaviti 92. rođendan, a živi između Kalifornije i Šipana, odgovoriti na moj e-mail. No, Anton Cvjetković je brzo odgovorio da je u Zagrebu i da će rado razgovarati za Jutarnji list.
- Prije nekoliko dana nezgodno sam pao u stanu pa se sad slabije krećem. Tako je to, nezgode se ne događaju samo u zraku - rekao nam je u šali Anton Cvjetković čim nas je njegova supruga Vesna uvela u dnevnu sobu. Na stolu su nas već dočekale brojne skice aviona.
- Konstrukcija aviona mi je život. Počelo je kao hobi u Zagrebu, a nastavilo se kao posao u Americi - skromno je rekao Cvjetković, najveći živući hrvatski konstruktor aviona. Konstruirao je pet aviona, a sudjelovao je u razvoju balističkih projektila Minuteman, svemirskog broda Apollo, raketoplana Space Shuttle te nadzvučnog strateškog bombardera B-1.
Anton Cvjetković rođen je 1927. godine u Dubrovniku, ali je djetinjstvo proveo u Novom Sadu. - Moj otac je porijeklom sa Šipana i u potrazi za poslom je otišao u Novi Sad gdje je bio najveći aerodrom u ono vrijeme. Moji su roditelji zatim izgradili kuću u Novom Sadu - prisjetio se Anton Cvjetković koji od djetinjstva ima nadimak Petko.
'Petko'
- Zvali su me Petko prema knjizi ‘Robinson Crusoe’. Još nisam bio ni u osnovnoj školi kad mi je jedan od mojih ujaka poklonio beogradsko izdanje te knjige. Onda me je prijatelj Slovenac prozvao Petkom. Kasnije sam tu knjigu pročitao mnogo puta na raznim jezicima - pojasnio je Cvjetković. Od djetinjstva zaljubljenik u avione, Anton Cvjetković je u Novom Sadu završio osnovnu školu i tri razreda gimnazije.
Anton Cvjetković
- Taman kad je sve izgledalo dobro u našem životu, došao je rat. Sjećam se 6. travnja 1941. godine kad je Njemačka objavila rat Jugoslaviji. Bio sam u dvorištu i tri aviona su letjela u niskom letu. Pucalo se. Desetak minuta kasnije smo na radiju čuli da je počeo rat. Mi smo se zatim preselili u Zagreb, a moj otac je poginuo 1944. godine tijekom bombardiranja grada - ispričao je Anton Cvjetković.
U Zagrebu je završio gimnaziju te 1954. godine Tehnički fakultet, današnji Fakultet strojarstva i brodogradnje. Konstrukciju svoga prvog aviona CA-51, započeo je 1951. godine, a zatim je 1952. godine uz pomoć fakultetskih kolega dovršio njegovu montažu u radionici Zrakoplovnoga saveza Hrvatske u Zagrebu.
- Prvi sam avion konstruirao u Marinkovićevoj ulici (današnja Petrićeva op.a) gdje mi je predsjednik Aerokluba dao jednu krasnu garsonijeru. Tamo smo sastavili trup i krila te smo avion na rukama nosili na Borongaj gdje je prvi put poletio. U Zagrebu je bilo jako teško u to doba, nije se lako mogao nabaviti motor za avion jer je puno koštao. No, jedan moj prijatelj je imao rabljeni Volkswagen čiji smo motor stavili u avion - prisjetio se Cvjetković početka 1950-ih u Zagrebu.
Prvi pokusni let s Cvjetkovićevim avionom izveo je pilot Đuro Švarc 19. studenoga 1952. godine u Zagrebu. Avion CA-51 je bio drveni jednosjed, a imao je velike prednosti, jer je trošio malo benzina, bio jednostavan za letenje i upola jeftiniji od sličnih aviona u svijetu. Nazvali su ga narodnim avionom. - Bio je od drveta i mnogi su sumnjali u mene. Govorili su da se drveni avioni raspadnu nakon dvije godine, a ja sam pedeset godina kasnije dobio pismo iz Južne Afrike da je moj avion još u pogonu - ispričao je Cvjetković. Kasnije je avion CA-51 stalno usavršavao do najnovijeg tipa CA-65A metalne konstrukcije koji je danas jedan od najomiljenijih i najpouzdanijih lakih sportsko-školskih zrakoplova.
fotografije iz kućne arhive
Nakon završetka studija Anton Cvjetković otišao je u vojsku, koju je služio dijelom u Makedoniji, a dijelom u Zagrebu. - Po povratku sam imao osiguran posao, no odlučio sam otići u Njemačku gdje je već radio moj prijatelj Mike Vucelić. U to doba najteže je bilo dobiti vizu za izlazak iz Jugoslavije, no meni je preporuku napisao predsjednik Aerokluba koji je bio rezervni general - kazao je Cvjetković. U Njemačkoj je godinu dana radio u Fordovoj tvornici. - Meni je tamo bilo dobro. Bilo je dosta naših inženjera, a svi su se spremali otići u Ameriku. Meni se nije išlo u Ameriku, želio sam ostati u Europi i otići u Francusku. No, prijatelji su mi rekli: ‘Samo ti potpiši papire za vizu pa ako je dobiješ, ne moraš ići’. No, svi smo dobili vize. A kako su svi moji kolege išli u Ameriku, otišao sam i ja. I nisam se nikad pokajao - ispričao je Cvjetković.
U Ameriku je došao 1957. godine, a odmah je dobio posao kao statičar u kompaniji Cessna u Wichiti gdje je radio na velikom četveromotornom zrakoplovu Cessna 620. - Kad sam počeo raditi, nisam ni jezik znao pa su mi davali da rješavam probleme i proračune - ispričao je Cvjetković. Prisjetio se anegdote iz vremena njegova dolaska u Ameriku.
- Kad sam došao raditi u Cessnu, imao sam položen ispit za vožnju avionom, ali ne i za auto. Pitali su me jesam li vozio automobil u Europi, a ja sam rekao: ‘Da, naravno’. To je bilo nezgodno jer u Americi ne dolazi u obzir da lažete. To što kažete, uzima se kao istina, nije kao ovdje. Dali su mi privremenu vozačku dozvolu na četiri mjeseca, pa sam uz pomoć Mikea Vucelića naučio voziti. Nakon toga sam položio vozački ispit - ispričao je Cvjetković.
Ističe da je u Americi 1960-ih bilo “posla kao u priči” te se nakon Cessne okušao kao konstruktor u Stanley Aviation Corporation u Denveru, gdje je radio na uređaju za izbacivanje pilota iz zrakoplova. Zatim je u raketnom odjelu poduzeća Solar-Company u San Diegu radio na interkontinentalnim balističkim raketama Minuteman. Tamo je 1961. izgradio i novu modificiranu verziju svojega zrakoplova, koji je dobio oznaku CA-61. Prešavši u jedno od vodećih američkih poduzeća za zračnu i svemirsku tehnologiju North American Rockwell Corporation (koji je sada dio korporacije Boeing) u Downeyju u Kaliforniji, Anton Cvjetković pridružio se programu Apollo.
Udarac kapsule
- Moj prvi posao na programu Apollo je bio rad na prozoru svemirskog broda. To je bio jedan komad stakla za koji su mi rekli da košta 30.000 dolara. Imam jedan takav prozor kao uspomenu. Zatim sam radio na analizi kapsule Apollo. Rješavao sam probleme kod povratka Apolla u atmosferu te udarca kapsule kod slijetanja u more. Također, radio sam na proračunu servisnog modula, što je veliki cilindar ispod kapsule Apollo - pojasnio je Cvjetković.
fotografija iz kućne arhive
Na programu Apollo bio je angažiran od 1962. do 1967. godine, a kaže da se ne sjeća što je radio u povijesnom trenutku kad su Neil Armstronog i Buzz Aldrin šetali po Mjesečevom moru tišine.
- Moj prijatelj Mike Vucelic je bio u kontroli leta u Houstonu kad su se astronauti spustili na Mjesec. On je poznavao mnoge astronaute. Ja nisam upoznao nijednog jer sam bio inženjer u proizvodnji. Uvijek sam želio biti samo inženjer, a ne šef - kazao je Cvjetković.
Kaže da je uvijek vjerovao u uspjeh programa Apollo. - Spuštanje čovjeka na Mjesec za nas inženjere je onda puno značilo jer smo gradili cijelu stvar. No, mene je zbunjivala i onda i danas činjenica da kad idete na Mjesec, morate nositi sa sobom ne samo sendviče nego i zrak i posebna odijela. To je s jedne strane interesantno, a s druge strane skupo - ispričao je Cvjetković.
Avioni iz garaže
Od predviđenih 10 milijardi, troškovi programa Apollo, koji je trajao od 1961. do 1975. godine, skočili su na 20 milijardi dolara, što bi preračunato danas bilo oko 120 milijardi dolara. Kako je na Mjesecu ukupno bilo 12 astronauta, upitala sam moga sugovornika ima li smisla da se ljudi tamo vrate. - Sigurno da ima razloga da se vratimo na Mjesec. Kad bi se tamo našlo minerala i ruda, onda bi itekako bilo razloga za povratak na Mjesec. Let na Mjesec i boravak tamo je veliki pothvat koji iziskuje puno novca - rekao je Cvjetković.
Nakon što je u North American Rockwell Corporation radio i na razvoju Space Shuttlea i bombardera B-1, Anton Cvjetković je otišao je u mirovinu 1985. godine. No, avioni su bili i ostali njegova strast. - Svi su uvijek mislili da se ja igram s avionima. Kad sam u San Diegu kupio kuću, garažu sam pretvorio u veliki prostor u kome sam gradio avione. Srušio sam zid garaže i stavio staklo, a moji susjedi su mislili da se igram. Na koncu sam napravio avion i prevezao ga na aerodrom gdje je poletio - prisjetio se Cvjetković.
Anton Cvjetković sa suprugom
Kada se 2010. godine obilježavalo 100 godina zrakoplovstva u Hrvatskoj, Anton Cvjetković je sudjelovao, zajedno s članovima Aerokluba Zagreb, u izradbi funkcionalne replike zrakoplova Slavoljuba Penkale. Ta se replika danas nalazi u hangaru aerodroma u Lučkom. Na kraju našeg razgovora, gospodin Cvjetković nam je priznao da još uvijek ima pilotsku dozvolu, ali već godinama nije upravljao avionom.
- Kao pilot imao sam nekoliko nepredviđenih situacija u kojima sam imao sreću. Primjerice, kad sam htio dobiti registraciju za avion u SAD-u, morao sam pozvati dva inspektora da budu prisutni tijekom leta. I sve je bilo dobro, imao sam perfektan let, ali sam kod slijetanja zaboravio izvući stajni trap. I najednom se čula buka jer je propeler udario u beton. To je bilo i opasno. I izađem van, a odjednom se našlo desetak ljudi da mi pomognu da odguram avion. No, već za tjedan dana je opet letio. Dobro je imati sreću kad ti zatreba - zaključio je Anton Cvjetković.