PIŠE JOSIP NOVAKOVICH

ŽIVOT ZAVODNIKA U 21. STOLJEĆU Kako je politička korektnost promijenila seks, ali i sve oko njega

    AUTOR:
    • Josip Novakovich

  • OBJAVLJENO:
  • 13.10.2019. u 15:55

Američke mode, osjećaji, pa čak i etički standardi, često se mijenjaju - svakih nekoliko desetljeća krenu u suprotnom smjeru. Teško je točno odrediti kad te promjene nastupaju. Trenutnom zamahu feminističkog pokreta koji je promijenio prilike u politici, umjetnosti i književnosti, vjerojatno je pridonio i trenutno glavni zloduh, novoizabrani predsjednik.

Trumpov stil izražavanja koji je do sada postojao samo u muškim svlačionicama, ono njegovo “hvatajte ih za pi*ku” izazvalo je javnu sablazan, a još više činjenica da je on, kao takav, u izbornoj utrci uspio pobijediti - ženu. Kad je potom postalo sasvim jasno da se radi o bezosjećajnoj, muškoj, šovinističkoj svinji i da će, usprkos tome, on i dalje nekažnjeno ostati predsjednik, to je milijune žena potaklo na javne proteste. Sve je to, dakako, poznato. A vjerojatno zahvaljujući Facebooku i internetu, to je preraslo u globalni pokret.

U svakom slučaju, od seksualne revolucije, od onog, vodimo ljubav, a ne rat, od slobodnog, raspojasanog seksa, od društva preplavljenog seksom u kojem se smatralo da, ako ne pokušaš prići ženi, nisi pravi muškarac, ili da sigurno imaš neki emocionalni problem ako slobodnije ne grliš svoje prijateljice - danas se takvo ponašanje smatra seksualnim uznemiravanjem.

Novi standardi počeli su se primjenjivati retroaktivno, pa je tako Naomi Wolf optužila Harolda Blooma što joj je, prije trideset godina, stavio ruku na koljeno. Istina, on joj je bio nadređen, i u pitanju jest konflikt interesa, ali u isto to vrijeme, na Sveučilištu Yale, ljudi su se smijali Haroldu Bloomu i prihvaćali njegovo razvratno ponašanje kao dio njegove uvrnute prirode.

Sada, odjednom, kao da se mnoštvo prepreka pojavilo na cijeloj kulturnoj sceni. Postoje dvije sfere, jedna je virtualna, druga stvarna. Poznajem žene koje dogovaraju susrete s muškarcima preko interneta, samo zato da provedu s njima jednu noć, a onda, u predavaonicama, pišu o tome kako je strašno kad ih netko neprilično dodirne. To kao da je iz romana Doktor Jackyl i Gospodin Hyde.

Nedavno sam razgovarao s jednim rock muzičarom koji je bio na putu u seks klub.

“Što to tebi treba?”, upitao sam ga. “Mislio sam da su ti grupisice dovoljne.” “Nema toga više. Sada mi je draži anonimni seks. Više nikad nisi siguran da te netko neće optužiti, za ovo ili ono.”

Pisac, Jim Harrison, više nije živ, ali ni to kako se on ponašao danas nitko ne bi trpio. Jednom su ga pitali kako mu ide predstavljanje knjige na turneji, on je odgovorio, “Izvrsno. Ponio sam na turneju pedeset pilula viagre, a ostalo mi ih je još samo dvadeset.”

Harvey Weinstein očito je zloupotrebljavao svoju noć, obećavajući uspjeh na filmu u zamjenu za seksualne usluge. To se nekada, u Hollywoodu, smatralo relativno normalnim, odnosno, opće je uvjerenje bilo takvo. Mislilo se da je sasvim uobičajeno da se glumice probijaju i uz pomoć seksa. Ponašanje Woodyja Allena stalno se iznova dovodi u pitanje. Iako ga niti jedan sud nije proglasio krivim zato što se oženio osobom koja mu nije u krvnom srodstvu, širom svijeta ga i dalje smatraju nasilnikom, pedofilom, i tako dalje.

Mnogi ljudi ne žele više gledati njegove filmove. Svi smo voljeli njegov humor do prije nekoliko godina, pa se sada možemo samo pitati zašto nam se to više ne sviđa? Ljudi su nedužni dok im se ne dokaže krivnja, to je odavna američki pravni moto i to još uvijek vrijedi na sudu. Međutim, kad se radi o javnom mnijenju i internetu, situacija je obrnuta.

(U svakom slučaju, ako se Allen i ponio neetično, znači li to da njegova umjetnička djela više nisu dobra? Što bi bilo kad bi se pokazalo istinitim da je Dostojevski bio pedofil, kako smatraju neki koji su se njegovim djelima ozbiljno bavili. Znači li to da “Braća Karamazovi” odjednom više neće biti jedan od najvećih romana svim vremena? Da li bi trebalo zabraniti djela ljudi koji su zgriješili? Celine je bio antisemit, no njegove se romane i dalje smatra sjajnima. Karl May je bio osuđeni kriminalac, ali znači li to da njegova mašta nije bila veličanstvena? Ispada da je pametnije pisati pod pseudonimom, kao Elena Ferrante ili B. Traven.)

Dovoljno je da na internetu krenu glasine, da se nekoga optuži. A ako se dovedu u pitanje te optužbe, to onda znači da se u pitanje dovode žene, odnosno žrtve, a žrtve su uvijek u pravu. Kad doista jesu žrtve. Ali, stradanja uvijek, dijalektički, žrtvi daju snagu za osvetu, to smo naučili iz balkanskih ratova. Naravno, žrtvama je potrebna zaštita, i većina onih koji tvrde da su žrtve imaju za to razloga i zaslužuju da ih se čuje i da dobiju svoju zadovoljštinu. Međutim, to treba ostaviti u pravnoj domeni, a ne širiti po internetu, gdje odmah kreće javno sramoćenje. Internet, naime, omogućuje da se zaobiđe razuman, pravni proces i odmah krene k izvršenju kazne.

Ta se promjena počela postupno osjećati i u našoj kulturi, pa tako, recimo i u predavanju književnosti, čime se ja bavim. Liste knjiga koje valja pročitati moraju biti rodno usklađene, no to je lako napraviti, jer su u posljednje vrijeme više zanimljivih knjiga napisale žene nego muškarci. Ipak, u samoj učionici, stječe se dojam da se više ne raspravlja o književnosti, nego da smo na satu političke sociologije. Jednom sam predstavljao esej “The Knife” (Nož) koji je napisao poznati kirurg s Yalea, Richard Selzer.

Nekoliko je žena tada počelo protestirati, govoreći da je dr. Selzer nasilnik, silovatelj, jer je u svom tekstu kirurški zahvat usporedio sa silovanjem. To što je on svojim kirurškim zahvatima spasio možda tisuću ženskih života, nije mu pomoglo. Već samo spominjanje riječi silovanje (što je onima koji su silovanje doživjeli, dovoljno kao okidač koji inducira PTSP) postaje dovoljno uvredljivo. Tako sada moram paziti, da u tekstovima koje predlažem nema sličnih okidača, što čini predavanje književnosti još težim.

Na radionicama kreativnog pisanja koje vodim nekoliko se puta dogodilo da se muške polaznike napadalo zato jer su žene prikazivali kao nemoćne. Slažem se, žene su često prikazivane šablonski, jednodimenzionalno, stereotipno, površno, ali ispada da ih se više ne smije prikazivati kao nemoćne. Jedan profesor koji predaje Shakespearea, iz Švedske, pričao mi je da studente na njegovim seminarima više ne zanimaju ni Hamlet, ni duh, ni ništa oko toga, nego ih zanima jedino koliko su žene u tim dramama jake.

Prema tome, u onome što se sada piše, postoje samo jake žene, bez obzira što je, izvan književnosti, i dalje mnogo njih nemoćno. Netflix ima novu kategoriju, filmovi s jakim ženskim glavnim junakinjama. Ta reakcija ima smisla, jer stidljive i podčinjene žene, kakve su uglavnom prikazivane u starim filmovima, danas svakako izgledaju ponižavajuće.

I ta promjena muškog pristupa ženama također ima smisla. Seks bi morao biti nešto sasvim dobrovoljno, na što obje strane pristaju, a ne droit du seigneure, po volji gospodara. Čak i ako žena traži poznanstva preko Tindera, posjećuje seks klubove, voli razuzdano voditi ljubav na plaži, to ne znači da joj neki muškarac može samo tako predložiti seks, ili joj se udvarati, ili je dirati ako mu se to ne dopusti. Nekad je udvaranje bilo dio uobičajenog muškog ponašanja. Sjećam se da su mi se žene znale žaliti.

“Da, čini mi se da mu se sviđam, ali ne zna kako da napravi prvi korak.” Laura Kipnis, autorica knjige “Against Love” (Protiv ljubavi) se pita: “Ako ne poduzmete prvi korak prema partneru, kako ćete znati imate li šanse ili ne? Ako probate, to je u redu, ali ste dalje nasrtljivi, iako su vas odbili, onda je u pitanju nasrtljivost.” Catherine Deneuve su nedavno napali zato što je izjavila da se muškarci, naravno, trebaju udvarati ženama.

Očito je da postoji podjela između starije generacije feministica, kao što je Margaret Atwood (koja je stala u obranu Stevena Gallowaya, književnika koji je otpušten s posla bez prave istrage) i ovih mlađih, novih feministica koje su aktivne na Facebooku i u pokretu MeToo.

I dok traje revizija inter-seksualnog etosa, isto se događa i s definiranjem i gradacijom onoga što se smatra seksualnim napastovanjem, sexual assault. Čin izravnog silovanja, neželjene radnje (grljenje, nasilno ljubljenje, itd.) neumjesni seksualni komentari, lascivni pogledi... spektar je širok. Velika je razlika između Billa Cosbyja koji je drogirao i silovao gotovo stotinu žena i Garrisona Keillora, koji je za vrijeme javnog poziranja fotografima - photo op - rukom posegnuo pola metra niže niz gola ženska leđa. Sveučilište Minnesota ustanovilo je pravilo, prije više od dvadeset godina, da se odmjeravanje ženskog tijela duže od sedam sekundi, smatra uznemiravanjem.

No, što to znači kad netko iskorištava svoj položaj? Da, Weinstein je bio u prilici ženama nuditi filmske uloge, a onda nakon seksa, obećanja ne bi ispunio. To je svakako iskorištavanje. Gordon Lish, čuveni književni urednik, koji je stvorio Raymonda Carvera, vodio je i književne radionice, no pri tome je otvoreno govorio da vrlo lako može pomoći da se djelo objavi. Da zauzvrat treba samo spavati s njime. Svoje je radionice masno naplaćivao i, u principu, nudio objavljivanje tekstova u svojim antologijama u zamjenu za seks i novac. I to je naravno bilo iskorištavanje položaja.

U mojoj generaciji profesora, čini se da je pola muških profesora oženilo svoje bivše studentice. Obično su se počeli viđati dok su oni još bili profesori. No, nakon što su se oženili, tko da ima išta protiv? Međutim, većina škola, odnosno fakulteta, imaju jasna pravila o sukobu interesa, da onaj koji je u poziciji da daje ocjene, diplome i slično, ne smije biti u intimnoj vezi sa studentima.

To je težak prekršaj radi kojega se gubi posao. Ako profesor seksualno iskoristi studenticu i onda je odbaci, nastaje kaos. No, ako je njihova veza uspješna i ako, kao u romantičnim komedijama, završi brakom, na to se očito više nitko ne buni. Međutim, ako se ta njihova veza prekine, tada mogu uslijediti formalni prigovori, kao što se dogodilo sa Stevenom Gallowayom, na Sveučilištu British Columbia.

Na koncu ništa nije nepobitno dokazano, no profesor je otpušten zato što je u svom kabinetu imao alkoholnih pića. Kad sam tek stigao na Sveučilište Texas, u Austin, pohađao sam seriju predavanja koja se danas, u ovoj političkoj klimi, ne bi mogla održavati. Sydney Monas, profesor koji je prevodio Dostojevskog, držao je satove u vlastitoj kući, gdje bismo pri tome svi mi popili dosta vina. Drugi dio predavanja znao se održavati i u bazenu, gdje se još više pilo i bilo je vrlo zabavno.

Kad je ta serija predavanja završila, on se oženio studenticom koja je imala najbujnije grudi i sve je to bilo u redu. Međutim, prigovor na njegovo ponašanje uložio je jedan od studenata iz udruge Anonimnih alkoholičara koji je tvrdio da se osjećao izopćen i ismijan od cijele te alkoholu sklone skupine. Monas je nakon toga prestao s predavanjima, ali njegov se brak održao i o svemu tome se pričalo u vicu, a ne kao primjeru iskorištavanja pozicije moći.

Vremena se mijenjaju. Kad sam došao prvi put u Sjedinjene Države, prije četrdeset godina, bilo je sasvim uobičajeno da ljudi uzmu Quaaludes da bi se osjećali opuštenije u kontaktu s drugom osobom. Tako se branio Cosby na sudu - da je to bilo normalno pri odlasku na romantične sastanke. Naravno da nikada nije bilo u redu seksualno iskoristiti nekoga tko nije pri sebi, tko nije pri svijesti, a on je činio upravo to. Sada se Quaaludes smatra drogom koja se koristi da bi se nekoga silovalo.

No, koliko su pijane osobe svjesne što rade? I koliko pijane? Tri čaše vina? Tri boce? Još je jedna stvar bila čudna u tom procesu kad su Cosbyja optužili za serijsko silovanje, a to je da su sve žene koje su ga tužile bile bjelkinje. Kako je on crnac, to je sve pomalo bilo nalik linču. Ipak, to ga naravno ne oslobađa krivnje koja doduše nije konačno dokazana na sudu, ali su ga osudili i javno mnijenje i internet i novinari.

Nešto nije u redu sa sudovima koji nisu uspjeli osuditi OJ Simpsona za ubojstvo, niti Cosbyja za silovanja, no nešto nije u redu ni sa sudovima na Facebooku.

Javno sramoćenje na internetu ima svoj sustav pravednosti, koji ne podliježe savjesnoj analizi pravnih stručnjaka. Kazna uslijedi brzo. Taj gubitak ugleda u politici i u svijetu zabave doveo je do otpuštanja stotina ljudi, pri čemu su iz javnog života nestale mnoge istaknute osobe. Vrlo brzo to više neće biti ograničeno samo na muškarce, jer, naravno, i žene koriste svoje položaje i moć, i nije bilo malo slučajeva da su profesorice zavodile čak i maloljetne učenike. O tome govori, recimo, roman “Tampa”, Alysse Nutting.

Nova seksualna kultura, ili klima, kako to neki nazivaju, sasvim sigurno dovodi do toga da se muškarci ponašaju manje spontano. Po sebi znam da više ne mogu na predavanjima pričati ni etničke, ni seksualne šale. Nekada je bilo u redu pričati viceve koji su se ticali vašeg vlastitog podrijetla i spola. Jedan moj prijatelj, Židov, umalo je izgubio posao na fakultetu zato što je pričao židovske viceve. Naime, prijavili su ga studenti Židovi. Za sada se čini da se smiju pričati još jedino vicevi o vremenu.

Amerika je postala manje zabavna zemlja i u njoj je sve manje zavođenja. Ljudi više ne uspostavljaju toliko seksualnih veza u stvarnom životu - imaju toga dovoljno na internetu. Čini mi se da u zadnje vrijeme u New Yorku ni na ulici više nema ni zavođenja, ni prilaženja. Žene se gledaju u ogledalima i izlozima, čini se da im više ne trebaju muški pogledi. Naravno da je teško ovako generalizirati. Ali, istina je da su neke životne radosti nestale i da se to osjeća u atmosferi. Leonard Cohen je to lijepo rekao. “Vodi se rat između bogatih i siromašnih, vodi se rat i između muškaraca i žena, ali vodi se i rat i između onih koji kažu da rata ima i onih koji kažu da rata nema.” Možda je bolje da Cohen više nije živ, jer je nekada bio na glasu kao vrlo agresivan playboy.

Neki put čitam ruske internetske stranice i čini mi se da Rusima bude drago kad god se u Americi dogodi da neki utjecajan, moćan čovjek ostane bez posla, čak i radi manjih seksualnih optužbi. Mnogi Rusi govore kako u Sjevernoj Americi više nema seksa. To je naravno puno pretjerano, no da li još ima mjesta za zavođenje? Svakako manje nego prije. Najjednostavnije je prepustiti ženama prvi korak, da one budu proaktivne. Zapravo, mislim da se to u nekoj mjeri već događa. Nakon nužnih promjena koje su nastupile u muško-ženskim odnosima na poslu, mislim da će žene postati slobodnije i aktivnije nego što su bile, tako da će se i ona francuska kritika, da Amerikanci više ne znaju što je zavođenje - pokazati pogrešnom.

preveo: Saša Drach

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo