StoryEditor
JEDINSTVENA POJAVA

NAJPOZNATIJA NEPOZNATA UMJETNICA NA BALKANU Tko je Sonja Adamov, brutalni ženski glas regionalne književne scene?

Od jeseni 2018. Sonja Adamov ispisala je na Facebooku stotine pjesama i izborila pristojnu vidljivost. Lajkaju je Ivica Đikić, Đurđica Čilić, Mediha Šehidić, Marina Šur Puhlovski, Miljenko Jergović objavio ju je na “Ajfelovom mostu”, izbor pjesama objavljen joj je u časopisu Poezija

Nervozna žena nevjerojatnog talenta za pisanje pjesama i gubljenje živaca izbrisala je profil, žestoke pjesme koje ispisuje na Facebooku skoro dvije godine opet su nestale. “Nema je od 15. svibnja, to je njezin rođendan”, kaže mi Razija. Novinarki i kućanici iz Vinkovaca, zajedničko nam je to što obožavamo pjesme Sonje Adamov.

Tog 15. svibnja bili su rezultati natječaja za zbirku poezije beogradskog Trećeg trga: lani je bila u užem krugu, ni ovaj put nije prošla.

“Nisam ja htjela ni slavu ni neka  priznanja,

Ni da mi majka na promociji plače i na  uho šapće kćeri jes obukla čiste gaće,

Ni da me otac pijanu vodi kroz svjetinu

I govori da sam sudove ostavila dok se  smiješi uzvanicima,

Ni ovu svadbu od pjesama i nagrada

 nisam ja htjela,

Samo sam jedno tražila, a nisam dobila,

Da me prizna Dubo Govnarić,

Znalo se navijeke da je on najbolji u selu,

Lola pjesnik, malo možda duševni  bolesnik,

Ali niko nije umio da te izuje iz sujete

Kao Dubo,

Da padneš na koljena i priznaš da si  kukavna,

A on da te pogleda i nastavi biti ono što je,

Prekrasni pjesnik,

I dobiješ i nagrade i priča se po selu o tebi,

Ali kada ulicom jedinom prođeš,

Dubo hoda zadubljen u sebe,

Ni da čestita, ni da pita kako rodbina,

Ni da prizna da si ikad pisala,

Nisam ja htjela ni ovu publiku

Ni ove napasne žene što me vuku za  haljinu,

Nisam htjela ni njihove muževe da me

 golu sanjaju,

Propila sam nagradu i polupala sudove,

Otac reko džaba smo ti škole plaćali,

Plakala sam sve do zore,

Vazda gladna skotova, umorna i bijedna

U zoru sam zaspala,

Došao mi u san momak visoki

Kaže jesi pala s trona pjesnikinjo,

A ja gledam, to je meni došao moj Dubo

Da me dobro posere,

Da me liši poezije,

Kad sam se probudila oprala sam sudove,

Srela sam ga nekidan u šetnji,

Nije me ni pogledao

Dubo Govnarić.”

U toj pjesmi vidi se veći dio Sonjina svijeta: to je zagušljiva provincija, napola urbanizirano predgrađe nekog bosanskog gradića, ali mogla bi to biti šibenska Crnica, Sesvete ili đakovačka Čikaga. Niža klasa koja se teško probija do naše literature. Iz pjesme “Pusti me da spavam Jelisaveta”:

“Odi svome mužu pa se o nj klati

Nemoj moju kuću izneredat

Meni moje muke dosta

Nisam ja plate primila niti ću

Tri mjeseca živimo od muževe

A ti bi se tu raspojasala

I popila mi zadnji talog

Rekla sam ti stoput

Pusti me da spavam Jelisaveta

U snu smo svi srednja klasa.”

Pretpostavljam da me Sonji prvo privuklo nešto od bosanskog folklora, mračna obiteljska drama sa PTSP-om u pozadini (“Rat je sve što imamo, zato i jesmo ovakve, ne može nas oprati niti jedna ljubavna pjesma”; “Mama”). Potom neobičan, a tako blizak ženski glas, glas ogorčene žene na rubu živaca koju je zgazilo sve što je moglo, u kojoj je ostao tanki glasić koji vapi za malo poštovanja. Za priznanje što uopće postoji.

Sonja Adamov piše u slikama, tako da ih čuješ i mirišeš. To su priče o obiteljskoj svakodnevici koja melje i bez modrica, sa svakodnevnim vrijeđanjem i obezvređivanjem.

Te pjesme imaju efekt priča Lucie Berlin, kao da te netko udari šakom posred prsa. S tim da je Berlin mrtva Amerikanka, a ovo je živa žena, ovdje i tu. Dok ispraznim vešmašinu, eto je s tri nove pjesme.

“Trebala si Ljiljo kalašnjikov pa u

 moju kuću,

To bi pomoglo,

A ne tablete, jebem te u usta ludu.

To mi je komšija govorio kad bi mu

 dojadilo

Što vrištim dok gleda vijesti,

A njegova majka koja je šutjela,

 Svetozarka kuja stara,

Dok me otac mlatio u krvi, i majka

 umirala od smijeha i govorila šta

 cmizdriš tuko.”

(iz pjesme “Ljiljana”, o psihijatrici)

Od jeseni 2018. Sonja Adamov ispisala je na Facebooku stotine pjesama i izborila pristojnu vidljivost: lajkaju je Ivica Đikić, Đurđica Čilić, Mediha Šehidić, Marina Šur Puhlovski, Miljenko Jergović objavio ju je na Ajfelovom mostu, izbor pjesama objavljen joj je u najuglednijem regionalnom časopisu Poezija pod uredništvom Ivana Hercega. Osvojila je mnoge, ali ne i urednika koji bi objavio zbirku. Osim Dušana Gojkova i Balkanskog književnog glasnika, koji joj je u studenom izdao online zbirku “To je od Balkana, ljubavi”. Nije papir, pa se ne računa.

Kako bi to rekao Igor Čumandra, Sonja Adamov je najpoznatija nepoznata umjetnica na Balkanu.

Neuspješna je poput svojih likova.

Sonja na fejsu sipa ogorčenje protiv načina na koji funkcionira književna scena. Tko će te objaviti ako mu pljuješ u facu? Ali ona ne razumije kako možeš pisati, a biti neiskren. Zato ide red pjesama, red ogorčenja, pa skidanje s interneta.

Kad ti sa strane govore da će drugi uvijek uspjeti, a ti ne, primi se, posebno kad si u lošem razdoblju. Postaneš ogorčen i zao, ispričala se 5. svibnja.

Sonja Adamov jedinstvena je pojava u kulturi regije: da netko drugi piše ovako gromoglasno feministički, socijalno i politički ubojito, vjerujem da bismo to već čuli. Žena piše neukusno i grubo, tko bi to objavio?

“Uvijek će to biti tiše malo

Uvijek će biti malo si

Neprikladna

Ugasi se malo, samo malo

Ali ne previše, da možeš da igraš

Progutaj metak, kurac i tuđu zavist…” (“Ljubav u doba Balkana”)

Opisuje muškarce i žene koje svi poznajemo, možda smo odrasli u istoj kući. Opisuje ono što ste otplakali i nikad odbolovali, a da to niste vidjeli na filmu ili u knjizi.

I još, Sonja Adamov je žena koja piše o seksu. Ne onako kako bi se to očekivalo od žene.

“… Želim te u prvom WC-u, s nogu,

želim te potrošenog, do jaja,

želim te, što mogu.

Popodne je za knjige i kavu

i  moram ti reći briga me

koje si klasike čitao,

ne zanima me ništa osim

tvoje ruke na mom bedru,

rekoh ti već, jebati te želim.”

(“Jedna s nogu”)

Nekad mi dođe da se križam, posipam se virtualnom svetom vodicom dok to čitam. Kao na nekoj od najboljih politiziranih predstava Falka Richtera u Berlinu: sramim se, hvata me panika, kako se možeš toliko usuditi?! Sonja Adamov je pljuvanje u facu domobranskoj kulturi. Pa tko bi je objavio! Ljevičari? Što vam je, ta pljuje i po njima.

Sonja Adamov vapi za vidljivošću, priznanjem, objavljivanjem. I sve je učinila da do toga ne dođe.

Sonja Adamov, naime, ne postoji.

Za natječaj Trećeg trga prijavila se pod imenom Tihane Gambiraže. Na internetu ima više tragova Tihaninih tekstova i priča, portal Kritična masa prenosi kratku biografiju: rođena je u Zadru 1985., gdje je završila studij kulture i turizma, poeziju i prozu objavljuje petnaestak godina (Zarez, RE, Riječi, Poezija, Balkanski književni glasnik, razni portali). Dio je zbornika Rukopisi 33 i Biber 03, na natječaju Iskopane priče 2018. osvojila je drugu nagradu, a 2019. treću na natječaju Slovo Gorčina. Lani je bila u finalu natječaja Trećeg Trga. Živjela je u Zagrebu.

Sonja Adamov je heteronim.

Da, sa 20 sam čitala Pessou i bilo mi je fascinantno to s heteronimima, odgovorila mi je preko Facebooka. To da možeš stvoriti posve drugi lik, ne književni, nego drugog pisca koji govori iz tebe, nije ti, a opet piše kroz tebe. Urednik se već bio složio da napišem tekst i bez nje kad se Sonja Adamov vratila na Facebok u noći na četvrtak. Do zore smo tipkale.

“Mislim da ja kao ja nikad ne bih mogla napisati što sam napisala kao Sonja, ali ne zato što se ne bih usudila, nego zato što to ne bih mogla ni otkljucati kao ja. Morao je netko drugi. Heteronim. Kao da sam dala nekoj ženi glas da progovori o svemu na svoj način”, kaže pjesnikinja. To nije pseudonim: s pseudonimom si i dalje ti, samo je potpis drugi.

Nisam znala da imam tu ludu Bosanku u sebi koja je užasno ljuta na društvo kakvo jest, iako me jesu iritirala uvijek ta nepisana pravila i običaji, kaže “Djevojka iz Kalesije”. Zato valjda i Kalesija kao prototip svih tih malih mjesta. “Ja sam iz većeg grada, ali kao da nisam, bilo mi je jednako zagušljivo odrastati tu kao u nekoj Kalesiji. Sredini koja te nadzire. I ne da ti izraziti se.” Svidjelo joj se to ime, Kalesija. “Baš je moćno. Ono neko pitoreskno mjesto sa svim tim ženama”.

S Bosnom je dobila još nešto: neposrednost. Imaju je možda i Dalmatinci, ali kod Bosne mi je sve to naglašenije, sirovije, izravnije. “I sve životne tragedije i te sudbine o kojima pišem, nekako se to sve moralo odvijati u Bosni, došlo mi je prirodno. I jezik kao univerzalni balkanski jezik lišen purizama, narodski.”

Prije Sonje imala je sličan pokušaj, poslala je te pjesme skupa sa svojima u Zarez. Kasnije, u teškom životnom periodu, javila joj se ideja o Sonji: doslovno kao da je pala s neba. “Mislim da sam trebala takav ventil da konačno progovorim o svemu o čemu sam kroz svoje pisanje šutjela”, kaže. Dotad je uglavnom pisala ljubavne pjesme. Tu i tamo nešto politički. “Kroz Sonju sam mogla govoriti o svemu, nekako su mi same teme dolazile, kao da se sve što sam kroz život čula ili doživjela odjednom krenulo prelijevati u te pjesme”, kaže pjesnikinja.

Kad se javila Sonja, živjela je s teško bolesnom bakom, do krajnje faze demencije. “Kroz život smo imale užasno težak i kompleksan odnos, a ona je jako nevoljela Bosnu i Bosance. Sve ono što je meni bilo zanimljivo, nju je iritiralo. Možda je to bio obračun s onim što mi je ona sadila u glavu: ona me uvelike odgajala, bila je jako fina i suzdržana žena, površinski”, prisjetila se.

“Valjda su mi krenule isplivavati traume”, kaže. Odgojena je da bude fina i poslušna, nikako prosta. “Posramljivana sam u djetinjstvu jako ako bi mi što takvo izletjelo. I taj mi je odgoj prisjeo.” Naučila je da se ispod te finoće kriju jako loše stvari, kaže, pa je ta neizravnost možda bila način da se konačno oslobodi toga što ju je otrovalo.

Tihana Gambiraža objavila je pjesmu “Odgoj djevojaka u Dalmaciji”, sa stihom “Očevi bi radije mrtve kćeri nego neposlušne kćeri”. “Meni je Dalmacija, uf, rana živa”, kaže pjesnikinja. Sa Sonjom se i Tihana oslobodila. Može li nastaviti sama?

“Auf. Ne znam. Možda. Ali uvijek je tu doza suzdržanosti. Ne smijem. Ne znam kako.”

Pjesama Sonje Adamov jako je puno. “Zato što ih izbacujem nagonski, impulzivno. Kad sam počela, nisam imala neke pretenzije, želja za izdavanjem javila se kasnije, impuls je i dalje tu jer osjećam da imam još što reći i da moram to reći. Naivno sam mislila da je to zabava, skretanje misli s tadašnjih teškoća, a pretvorilo se u mnogo više, iako mi je i dalje zabavno pisati na taj, direktan način, ne opterećujem se kako će ispasti, nego da prenesem poruku.” Samo piše, ne zamara se formom ni estetikom.

Dijeli li sa Sonjom svijet predgrađa, konobarenja, neudanih 35-godišnjakinja koje žive s majkom?

Djelomično. Sonja je nastala kad je nakon dvije godine Zagreba bila prisiljena vratiti se kući. “Dotukao me kapitalizam. Nisam konobarila tada, radila sam posao koji moj otac smatra veoma finim, a ja sam se od njega razbolijevala i na kraju otišla. Bila sam užasno ljuta na kapitalizam. Gledala sam kolegicu kako preda mnom ima moždani i mora raditi dok ne dođe hitna, tri dana nisam mogla prestati plakati nakon toga. Otišla sam na bolovanje i dobila otkaz.

Trudila sam se naći drugi posao, ali nije ga bilo, bila sam preumorna za neki novi početak i naprosto sam si rekla: vratit ću se na nekoliko mjeseci samo.” Oduljilo se, primorana je živjeti s majkom jer ne može platiti sulude najamnine u Zagrebu. “I to me užasno pogodilo. Moji roditelji su fakultetski obrazovani. Ali, majka nikad nije dobila posao u školi, za što se školovala.

Radila je kao sobarica, popisivačica, većinu života je provela na birou. Znam dobro tu frustraciju kad ti fakultet ni išta osim veza i stranačke pripadnosti ne može osigurati posao.” Nisu živjeli u pregrađu, nego u centru grada. Kao sirotinja, doduše. Ljeti su iznajmljivali sobe turistima. “Bila sam jedino dijete u razredu koje nije imalo traperice. Do 23. godine nisam imala ni kompjutor. Vjerovala sam da će me obrazovanje izvući iz toga, ali nije. Otud valjda ljutnja, i na sebe i na naše društvo.”

I prije Sonje bila je već ljuta na pravila književnog svijeta. Slala je rukopise na natječaje iako je znala da njezin stil nije ono što se traži. A opet, objavljuje se svašta. Slala je pjesme dvojici urednika za koje zna, ako kod njih ne uspije, teško da će ikako. “Mislim da sam zapravo i prestala vjerovati da će me itko objaviti, bilo mi je dosta svega, zato sam i slala u kurac.”

Zašto joj i dalje treba Sonja Adamov? Pa zar je Pessoa tajio?

Pessoa nije bio žena koja psuje i opanjkava društvo kojem bi se morala prilagoditi, kaže. A i Pessoa je umro nepoznat.

Mislim da žene koje se toliko brutalno suprotstave društvu, makar verbalno i makar kroz poeziju, nemaju mjesto u njemu. Da snose sankcije. Da je riječ o muškarcu, to je onda boemski, šarmantno, skida se kapa.

I da, je li ikad bila u Kalesiji? Ne, nikad u Bosni.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. lipanj 2020 01:06