MAGNUM

FOTO: RAZOTKRIVANJE DUŠANA BUĆANA Velika ispovijest glumca koji se preselio na imanje u divljini: 'Drvosječa sam, konjanik, putnik i glumac...'

    AUTOR:
    • Ivana Mikuličin

  • OBJAVLJENO:
  • 11.03.2018. u 10:24

Zagreb, 080218. Glumac Dusan Bucan.
Foto: Neja Markicevic / CROPIX
Neja Markičević / CROPIX

Živi na seoskom imanju 60 km od Zagreba, grije se samo drvima koje sam cijepa, brine se za tri konja i četiri psa, i svaki dan vozi na posao u Hrvatsko narodno kazalište. Ali što je to za tipa koji je proputovao Saharu i Aljasku?

Dušan Bućan (41), glumac, pustolov, romantik. Lani je frapirao sve koji neće na more bez “zimmer freia” kada je u novinama objavio fotografije svoga robinzonskog odmora u splitskom arhipelagu. Bućan je s djevojkom ljetovao u vlastitom džipu, obilazio najzabačenije kutke našeg dijela Mediterana, hranio se ribom i hobotnicama koje je sam ulovio. Nema ovdje velike poetske razlike u odnosu na njegov život tijekom hladnijih dana: već pet godina živi na imanju 60-ak kilometara od Zagreba, zemljoposjednik je i bivši “feudalac”, sluge su mu, shvativši da se ne mogu nositi s gazdinom ćudi, pobjegle u nekom času glavom bez obzira.

Prezime Bućan, to su graničari s Korduna te je potomak loze odlučio dane provoditi na djedovini, 20 kilometara od rijeke Kupe. Kao kakav ruski junak s neodređenim pogledom u daljinu i egzistencijalističkih dvojbi neizvjesna ishoda, Bućan se zajedno sa životnom družicom nastanio u zabiti, u kući od 150 kvadrata gdje je drvosječa koji sam sebi priprema ogrjev. Svaki dan putuje sa sela na pozornicu središnjeg nacionalnog, kazališnog i impozantnog zdanja. Nakon povratka u život na ladanju čekaju ga tri konja: Samson, Hana i Zoa. I četiri psa: tornjak, njemački terijer i dva mješanca.

I dok se za preživljavanje na kazališnoj pozornici četiri godine fakultetski školovao, život u prirodi opstanak je kojemu se svakodnevno nanovo uči, gdje je potrebna briga oko osnovnih dnevnih stvari, nabave dovoljne količine hrane, drva za grijanje u doba snježnih (ne)prilika.

Zagreb, 080218. Glumac Dusan Bucan.
Foto: Neja Markičević / CROPIX
Neja Markičević / CROPIX
 

- Imam viziju što bih kao čovjek trebao biti. Način života koji sam izabrao pomaže mi u ostvarenju te vizije sebe. Znam da bi bilo jednostavnije u šumskoj kući imati centralno grijanje ili peć na struju, ali u meni je prevladao poriv da snagom mišića i naporom mozga stvaram uvjete za život. Tako se osjećam čovjekom, muškarcem. Težim esenciji fizičkog rada i čvrstine tijela, a, s druge strane, glumačkog, umnog posla te mojih putovanja po svijetu kojih je već vrijedan broj. Putujem jer mi je odmalena ambicija da sam u stanju opstati, uspjeti gdje god me netko baci na planetu Zemlji. To je moguće jedino znanjem, vještinom i tjelesnom spremom i te odlike za mene predstavljaju sliku čovjeka kakav želim biti - tumači Dušan Bućan dualizam svog bivanja na planetu: intelektualni, artistički usud i onaj koji se ljudima s asfalta čini grubim, divljim, surovim, koje odlučio komplementirati.

Zagreb, 080218. Glumac Dusan Bucan.
Foto: Neja Markicevic / CROPIX
Neja Markičević / CROPIX
 

Kao dijete je mnogo čitao grčku mitologiju, Odisej mu je bio omiljeni junak. Gledao je “Tarzana” nekoliko puta.

Dani kod bake i djeda na selu formirali su njegovu ideju o renesansnom, svestranom čovjeku.

- Moj način, vjerujem, nije nipošto univerzalan, nego je tek za mene ispravan - pojašnjava.

Kakve posljedice život u divljini - gdje je prva kuća od njegova imanja udaljena pola kilometra, a ona druga kilometar i pol - ima na njega, pri povratku u mahom snobovsko društvo kazališnog kruga gdje mnogi čvrsto vjeruju da su velevažni na kvadratni kilometar nekoliko teatara i da je to što se ondje događa bitnije od lansiranja novog Apolla u svemir?

Zagreb, 080218. Glumac Dusan Bucan.
Foto: Neja Markicevic / CROPIX
Neja Markičević / CROPIX
 

- Hahaha... Upravo mi život koji sam izabrao pomaže da neke navodno “goleme” probleme u mojem glumačkom poslu gledam kroz prizmu “what the fuck”. Vješto relativizirajući probleme, nalazim i jednostavniji način za njihovo rješavanje. Ne osuđujem pritom kolege koji su s centralnim grijanjem u stanu dok ja hodam satima po šumi s motornom pilom i skupljam suha drva za ogrjev. Na kraju dana ja sebi pribavim nešto da mi bude toplo i zbog toga osjećam beskrajno zadovoljstvo, upravo u toj baznosti življenja. Mislim da čovjek, a glumac pogotovo, nikad ne smije izgubiti želju da eksperimentira sa samim sobom. Kada se čovjek pogleda u ogledalo i zaključi da je zadovoljan samim sobom, u tom trenutku njegov duh umire - razmišlja Dušan Bućan.

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu prvi put je 24. veljače kroz predavanje suorganiziralo uvid u brojna putovanja na kojima je dosad bio. Glumac Dušan Bućan i producent te putopisac Boris Veličan četiri puta su putovali zajedno. Prvo se Bućan 2010. pridružio Veličanu na dijelu njegova pješačkog puta do Sahare, potom su zajedno istražili Aljasku, pa američke Indijance. Onda su lani krenuli autom prema Rusiji i u 45 dana prešli 15 tisuća kilometara: Sibir, Kazahstan, Kirgistan, Tadžikistan, Uzbekistan…

Zagreb, 080218. Glumac Dusan Bucan.
Foto: Neja Markicevic / CROPIX
Neja Markičević / CROPIX
 

- Masa ljudi na ovom planetu tisućama godina živi životom koji je u mnogočemu sličan našem. Na svim svojim putovanjima tragao sam za sličnostima, ne za razlikama. Što povezuje Kirgistance, Indijance? Dva odvojena naroda, ništa im nije zajedničko, osim genetske razine. Dijele ih tisuće godina civilizacije, razvoja, a, opet, imaju identična razmišljanja. Ljudi se, ma u kojem kutku ovog planeta bili, dijele na dobre i loše. Ako na bilo kojem dijelu ovog planeta dođeš u nečiju kuću i iskažeš poštovanje domaćinu i kući, dobit ćeš sve. To je princip i u najvećoj egzotici. U početku bijaše riječ, osmijeh. Veličan i ja živjeli smo po tuđim domaćinstvima, s Indijancima nosili vodu, cijepali drva. Neprestano smo svugdje tražili da nas netko udomi, da nas radno upregne, involvira u način života. Kad sam se vratio s Aljaske, bio sam spreman napustiti glumu. Dobio sam točnu spoznaju kako treba živjeti, da se čovjek mora mijenjati želi li živjeti bolje - sjeća se Bućan čija je djevojka, po zanimanju grafički dizajner, napustila svoju struku i živi kao domaćica, zemljoposjednica, konjušarica.

- Ona se svojedobno bavila gimnastikom na konju. Ljubav prema konjima odvela nas je u divljinu, to je bio jedan od razloga. Nitko od nas dvoje tamo nije jer tamo mora biti - tumači Bućan, napominjući da u kući imaju stroj za pranje rublja, štednjak na struju, internet i telefon.

Ali, “vukovi se kriju i piju ti vodu”...

Zagreb, 080218. Glumac Dusan Bucan.
Foto: Neja Markicevic / CROPIX
Neja Markičević / CROPIX
 

Vukovi se kriju i piju mi vodu, da. Piju vodu na pašnjaku, neće blizu zbog pasa. Čopor zakonom zaštićenih vukova šulja se oko mene. Moja djevojka imala je susret s vukom, vozila se doma i izletio joj je na cestu. Vuk je fantastična životinja, ne možeš ga uopće uloviti, zajebati. Vuk se čovjeka i boji, u blizini kuće mogu vidjeti tek sovu, djetlića koji ujutro kucka po voćki - opisuje glumac.

U posljednje vrijeme igrao je pijanog Franju u “Tko pjeva zlo ne misli”, Nuzata, Kurda u “Ciganinu”, prošle sezone Borkina, upravitelja Ivanovljeva imanja i njegova daljnjeg rođaka. Taj je lik prešao 30 kilometara s puškom i osam čaša rakije u sebi.

- Svi mi imamo sve likove u sebi. Valja ih samo što vještije inkorporirati. Svatko može biti vječno pijan i čangrizav i svatko može najnormalnije prijeći 30 kilometara s osam čaša rakije. Svi likovi sa mnom imaju sve i ništa. Recimo, kada bih morao igrati lik samoubojice, morao bih njegovo stanje umjetno izazvati, ne bih imao načina da ga pronađem u sebi jer mi nikad u životu ni u djeliću sekunde nije palo na pamet da se ubijem. Ono što volim u svom poslu jest jedan moment koji se uvijek dogodi u nekom trenutku proba predstave. Riječ je o trenutku u kojem se karakter, taj neki tuđi osjećaj na kojem radiš, to stanje lika, prvi put eruptivno pojavi, izađe van. Riječ je o stanju u kojem, recimo, postaješ kućište lika, intenzivno je i tijelo ga pamti. Ako nema tog titranja, ne volim glumu, a ono se neizbježno gubi, ako imaš loš dan ili slijedom brojnih izvedbi iste uloge - tumači poziv na pozornici.

Zagreb, 080218. Glumac Dusan Bucan.
Foto: Neja Markicevic / CROPIX
Neja Markičević / CROPIX
 

Najdraži vestern mu je “Čovjek zvan konj”.

- Radi se o liku koji je arogantan, uhvatio je svijet za jaja. Otišao je, zatim, u Ameriku i zarobili su ga Indijanci. Preko života s njima razbija maske, arogancije. Obilježio me taj film - završava Dušan Bućan.


Promo

Izdvajamo