HELENA MINIĆ MATANIĆ ZA MAGNUM

Muškarci se danas više ne udvaraju ženama, a gdje bi to i radili kad vidite tipičan prizor u kafiću? Četa žena na izvol’te! Minirane, u ratnoj spremi!

    AUTOR:
    • Ivana Mikuličin

  • OBJAVLJENO:
  • 17.02.2018. u 16:06

-Magnum-
Zagreb, 201217. Glumica Helena Minic Matanic za magazin Magnum.
Foto: Neja Markicevic / CROPIX
Neja Markičević / CROPIX

 

Nakon što je odigrala ulogu Ibsenove Nore u sklopu privatnog kazališta Senke Bulić, supruga redatelja Dalibora Matanića, majka dvoje djece, glumica, fotografirala se u maniri zlatnog Hollywooda. Helena Minić Matanić, kao Rita Hayworth, seks simbol četrdesetih. “Rita Hayworth kao Gilda u kinu Sloboda”, pjevao je tako Arsen Dedić, evocirajući mladalačku uspomenu na najpoznatiji film crvenokose. No kino Sloboda odavno je zatvoreno, a prošlo je i doba kada su glumice, pa i druge žene, mogle biti debele koliko hoće, ali samo da imaju struk, koji valja dobro utegnuti. Kad su imale stil, manire, prije svega - stav. Jer u 21. stoljeću su glumice, pa i žene, nerijetko musave, sive, klošarice…

- U modi je posljednjih desetak godina, ako ne i više, da su žene nenamirisane, neofarbane, šlampave i u dronjcima. Pritom, moda je tek isprika; radi se prije svega o životnoj filozofiji. Izuzetaka naravno ima: eto, Cate Blanchett, respect: žena, glumica, ikona stila, majka. Njeguje jednu vrst profinjenosti i otvorenosti, pristojnosti koja je ženstvena. A danas, ako si takav, uglavnom si demode. Danas je “in” da imaš neku vrst falinke. Današnjim ženama silno nedostaje ta jedna vrst male uzvišenosti. Jer ne drži se Cate iznad “nečega”, već poštovanje drugih prema njoj dolazi iz toga kako se ona sama odnosi prema sebi i svojoj karijeri - rezonira Helena Minić Matanić. Kada je bila u Cannesu s Daliborom Matanićem, na predstavljanju filma “Zvizdan”, imala je prilike upoznati Isabellu Rosellini, kći Ingrid Bergman, većini najpoznatije kao junakinje filma “Casablanca”.

- Evo, i Isabella Rosellini dokazuje da je sve pitanje stava. Bili smo na partyju na kojem su bile, za canneske pojmove, kvazizvijezde poput Sienne Miller, koja u vrhuški A festivala nije kao jedna Juliette Binoche. I bila je tu Isabella Rosellini. Sienna je imala neki “wannabe” stav, a Rosellini je bila neprimjetna, a opet, sve, vrh. Rosellini je došla i predstavila mi se. Paralizirala sam se od te pameti, ljepote, skromnosti. Zamisli tu njezinu startnu poziciju koja kaže “zašto bi netko morao znati tko sam ja”. Stvari, naime, izgledaju drugačije kad priča počinje iz individualnosti, a ne iz diktata “budi kao ostali!”. Želimo biti slični drugima jer se bojimo pokazati što jesmo. Bojimo se pokazati da smo ranjive i htjele bismo biti čelične. Pa zašto bismo bile kučke, pa ‘ajmo propast radije – prepričava dojmove s canneske zabave.

-Magnum-
Zagreb, 201217. Glumica Helena Minic Matanic za magazin Magnum.
Foto: Neja Markicevic / CROPIX
Neja Markičević / CROPIX
 

U nedavnom sjećanju glumačkog veterana Otokara Levaja na glumice koje su bile glavne ljepotice 50-ih, 60-ih, 70-ih mogli smo kroz fotografije vidjeti koliku su smjelost i sigurnost u svoju pojavnost imale i stare domaće dive, Božidarka Frajt, Dunja Rajter, pokojna Ana Karić... Kao što mnoge danas starije glumice imaju fotografije u kupaćem kostimu u kojem su za novine pozirale kao mlađe. Zašto su danas dobre glumice većim dijelom stidljive, nesigurne u afirmativnom pokazivanju ljepote?

- Nisu danas glumice niti gluplje, niti ružnije. Ali, ubili su nas. Zatuklo nas je društvo, pa smo na koncu same sebe dotukle. Afirmativnog stava nedostaje u glumačkoj branši, a u društvu da ne pričamo sad. Pristali samo na neku drugačiju estetiku, na neko zrcaljenje opće, dokumentarne slike. Nestao je kult žene, ne kao objekta mode ili ljepote, nego kao persone, individue - poentira Helena Minić Matanić.

-Magnum-
Zagreb, 201217. Glumica Helena Minic Matanic za magazin Magnum.
Foto: Neja Markicevic / CROPIX
Neja Markičević / CROPIX
 

Kad smo kod mode, podcrtat će da je istinska uvreda za razum to što se danas na dnevnoj razini govori o “krpicama”.

- Svugdje o čemu, o komu, o krpicama. Umjesto o modi kao visokoj umjetnosti. Da, odijelo čini čovjeka. Ali kroz filozofiju življenja, ne kroz filozofiju prezentacije. Gdje, kod ove prve, svakoj osobnosti ne stoji svako odijelo. Diktat takozvanih krpica doveo je do toga da svi izgledamo isto, da me vlastita majka ne prepoznaje u novinama, pogotovo ako me fotošopiraju. Photoshop, zatim odličan filter na Instagramu, život se pretvara u filter… pa ja sam onda, stara moja, u teškoj banani. Jadne te ispijene vješalice mrgodnih lica na modnim pistama, pa one ne znaju što je život. Ne želim sada ispasti neka tetka koja pametuje, ali majka sam dvoje djece, pa ne želim da mi sutra dijete bude frustrirano jer će mu netko reći da je debelo, a nije – nastavlja.

-Magnum-
Zagreb, 201217. Glumica Helena Minic Matanic za magazin Magnum.
Foto: Neja Markicevic / CROPIX
Neja Markičević / CROPIX
 

Mnogi su je pitali kako to da je kao majka dvoje djece, gdje mlađe još uvijek doji, obnažena glumila Ibsenovu Noru u zagrebačkoj Tvornici.

- Da, rodila sam prije šest mjeseci, da, to je moje tijelo. Da, ja sam majka ponosna na svoj trbuh, na svoje strije, na celulit. To sam ja! Ponekad se osjećam kao građanin drugog reda zato što sam majka dvoje djece, zato što netko od mene traži da u nekim drugim segmentima života budem prisutna na istom nivou kao prije. Dio ljudi bi htio da imam jednako vremena i razumijevanja za njih i da sam i dalje mlada kao nekad. Riječ je o teroru perfekcionizma koji ti ne dozvoljava da imaš godine koje imaš, ne da ti logičan proces mijene iznutra kroz godine. Da, imam četiri banke i imam dvoje djece i sasvim je normalno da je život to dvoje djece sada moj prioritet. Ali ljudi su danas u katastrofalnom pomaku vrijednosti. Najjednostavnije rečeno: važniji nam je broj nego čovjek - govori o imperativu “vječno budi in i mlad”.

Ibsenova Nora, koju glumi u predstavi, žena je koja ugađa mužu, spremna je i egzistenciju ugroziti da spasi njegov život, no ona je na koncu za njega samo - ukras. Ibsenovu “Noru” 1879. godine mnoga kazališta htjela su igrati jedino ako se promijeni kraj komada. Da Nora, umjesto da ode od obitelji, prihvati svoju sudbinu i ostane.

- Glumice nisu htjele igrati kraj u kojem ona napušta obitelj. U 19. stoljeću napuštanje obitelji bio je nedopustiv stav. Danas je tabu i jedno i drugo: i ako žena ostavi obitelj i ako 50 godina živi u stabilnom braku. E, di smo mi danas došli… No Ibsenova “Lutkina kuća” danas je aktualna i zato što su i u 21. stoljeću moderne supruge lutkice, pasivne poslušnice. U tom se smislu od 1879. do 2017. ništa nije promijenilo. No promijenilo se to da su žene počele preuzimati muške zadaće. Recimo, udvaranje, toga više nema. Muškarci se ne udvaraju. Žene se udvaraju i to kao pravi kavaliri, vježbaju manire, traže načine. Naravno, ima i onih agresivnijih, koje nipošto nisu udvarači, tipa džentlmeni. Ja imam muža koji mi se udvarao starinski i zato sam pala na njega i zato sam se za njega i udala. Ne šalim se, godilo mi je i pasalo. Nema danas puno takvih muškaraca. Kavalira – govori o tome kako je počeo njezin odnos s Daliborom Matanićem.

-Magnum-
Zagreb, 201217. Glumica Helena Minic Matanic za magazin Magnum.
Foto: Neja Markicevic / CROPIX
Neja Markičević / CROPIX
 

Ali gdje, primjerice, muškarac ima prostor za udvaranje, ako danas dio žena ugostiteljske objekte pohodi u “punoj ratnoj spremi”. Dekoltirane, “minirane”, njih 40-ak takvih u jednom ugostiteljskom objektu…

- Četa žena na izvol’te! Time se ubija kult tijela, kult seksepila. Tijelo su prekrile malim krpicama i postale Kardashian, kardašions – prekrdašions. Naravno, nisu problem te naše prekrdašions, nego kardašions u koje su se one ugledale. I koji onda one imaju problem sa sobom, kad imaju takav odnos prema svom tijelu? Mrze li one same sebe? Očito, pogotovo ako su, uz to, i spremne seksualnost i intimnost odvojiti od ljubavi. Intimnost bez emocionalnosti je najgori oblik nasilja prema samom sebi. I društvo to još podržava, smije se tome, a u tome nema ničeg smiješnog ili zabavnog. Strah me i pomisliti gdje je korijen tog nasilja prema samom sebi, koja obiteljska tema je u pozadini - razmišlja o seksualnosti u 21. stoljeću.

Glumica s diplomom sarajevske Akademije u posljednje je vrijeme igrala u predstavi, pa u filmu “Egzorcizam” supruga Dalibora Matanića. Nekada je glumila u sapunicama, a kroz kazalište je u karijeri podosta igrala neuravnotežene, opasne žene: Wildeovu Salomu, Euripidovu Elektru, Thelmu iz “Thelme i Louise”, Blanche iz “Tramvaja zvanog čežnja”. Koliko je svaka žena Lilith, mračni simbol, manipulirajući, noćni, destruktivni, autodestruktivni?

- Sve su te koje sam igrala su, s oproštenjem, spičkane, ali imaju muda. To su šmizle koje su svi otpisali, a onda su se one izborile za sebe. Bile su vučice. To je bogatstvo i hrabrost na dnevnom nivou. Zauzeti se za sebe. A Lilith smo svi. I muškarci i žene. Imamo i Lilith i Markiza de Sadea, i mnogo partitura između tih krajnjih rubova - razmišlja.

Erotizirani ples Salome koju je igrala velika je tema umjetnosti, koliko se suptilna erotičnost izgubila, vraćamo se opet na “prekrdašians”.

- Ajmo na trafiku pa ćemo pogledati sve naslovnice. Salomin ples je demode. Govorim samo o erotici, ne o glavi Ivana Krstitelja, to je druga tema – naglašava. U dvadesetima joj je, kaže, bilo kul vidjeti “sve te samotnjake koji se ne zadržavaju dugo u vezama”.

- Meni se to činilo vauuu, vidiš kako je to super, tako ću i ja brijati. Međutim, kad sam ušla u tridesete, postali su mi idoli ljudi koji se bore za jednu osobu, koji su ostali zajedno. Te ljude poštujem, uzori su mi. Jer ne treba mi propuh. Netko kaže, danas smo svi postali svoji. A što, prije ljudi nisu bili svoji, čiji su bili? U odnosima treba kopati svaki dan kao u rudniku. Neki ljudi ostali su dugo zajedno jer su uložili, energije, vremena, razgovora. Ako ja sad kažem da želim ostati s jednim muškarcem do kraja života, netko će mi reći - a u p.m., ti si najtradicionalnija konzervativka. Ne varam, zamisli, u jebote… Pa pogledajmo sebe u ogledalo, pa onda u partnerove vrline, a ne mane – zaključuje glumica. Dalibor Matanić, sudeći po njezinu izlaganju, sretan je čovjek.

Tekst je preuzet iz prošlog broja Magnuma, sljedeći broj izlazi u četvrtak, 22. veljače, uz Jutarnji list.

 

Izdvajamo