U saborsku proceduru ponovo je poslan Vladin prijedlog Zakona o neprocijenjenom građevinskom zemljištu kojim se pokušava raščistiti vlasničke odnose nad oko 20 milijuna kvadratnih metara najvrijednijeg turističkog zemljišta koje koriste kampovi i hoteli.
- U Hrvatskoj danas postoji 76 kampova, površine više od 14 milijuna kvadratnih metara, a koji su bili predmet pretvorbe društvenih poduzeća prilikom čega su procijenjeni objekti, ali ne i zemljište oko njih. Uz kampove je, prema procjenama, još i nešto više od šest milijuna kvadratnih metara i turističkog zemljišta. Kako 'stari' zakon iz 2010. godine nije uspio donijeti pomake u upravljanju tim zemljištem, izrađen je prijedlog novog zakona – poručio je povodom slanja spomenutog zakona u parlament ministar državne imovine Mario Banožić.
Podsjetimo, riječ je o zemljištu koje nije uneseno u pretvorbu hotela početkom devedesetih godina prošlog stoljeća jer se država proglasila vlasnikom tog zemljišta. Hotelska poduzeća su se u tadašnjim elaboratima za pretvorbu proglasila vlasnikom zgrada na zemljištu koje nije bilo njihovo, unijela vrijednost zgrada u temeljni kapital, prošla pretvorbu i privatizaciju te nastavila koristiti sporno zemljište uglavnom bez plaćanja naknade državi.
Iako je i u kasnim devedesetim godinama prošlog stoljeća bilo u državnoj administraciji razmišljanja na tu temu, u dvijetisućitima počelo se intenzivnije raditi na rješenju nastalog vlasničkog problema. Naime, s jedne strane, hoteli i kampovi bili su blokirani u investicijskim aktivnostima jer nisu bili vlasnici zemljišta na kojem su htjeli graditi nove zgrade, a, s druge strane, država nije naplaćivala naknade za korištenje zemljišta koje je mogla zbog njegove nesporne vrijednosti. Uz to, postojao je i nemali interes lokalne samouprave da se uključi u rješavanje tog problema na svom prostoru.
Rješenje se čekalo sve do 2010. kada je tadašnja Vlada premijerke Jadranke Kosor izradila Zakon o turističkom i ostalom građevinskom zemljištu neprocijenjenom u postupku pretvorbe i privatizacije, a Sabor ga usvojio. Tim propisom hotelima je priznato vlasništvo nad zemljištem ispod samih zgrada, dok je zemljište oko zgrada utvrđeno kao turističko zemljište u vlasništvu lokalne samouprave koje ga može bez natječaja dati u koncesiju hotelskom poduzeću koje ga koristi.
Za zemljište koje koriste kampovi spomenuti je zakon iz 2010. predvidio, s jedne strane, ostanak u vlasništvu države također uz obvezu da se koncesija bez natječaja na razdoblje od 50 godina ponudi poduzeću u čijem je vlasništvu kamp. I, s druge strane, osnivanje suvlasničkih zajednica u kampovima između države i poduzeća u slučajevima gdje je to potrebno zbog već upisanog vlaništva.
Utvrđen je, u zakonu iz 2010., i status tzv.ostalog zemljišta koje nije ni u kampovima ni u neposrednom korištenju hotela za turističku djelatnost, ali ga koriste hotelska poduzeća. Tu se država proglasila vlasnikom bez obveze da ga ponudi mimo natječaja hotelima u koncesiju.
Dok je tadašnji ministar pravosuđa Ivan Šimonović tvrdio kako je ukupna površina građevinskog zemljišta koje nije procijenjeno prilikom pretvorbe i privatizacije turističkih poduzeća oko 100 milijuna kvadratnih metara, ministar Banožić govori o 20 milijuna kvadratnih metara zemljišta koje nije ušlo u pretvorbu hotela, od čega je, prema Banožiću, šest milijuna kvadrata zemljište oko samih hotela, a ostalo koriste kampovi.
U svakom slučaju, deset godina nakon donošenja Zakona o turističkom i ostalom građevinskom zemljištu neprocijenjenom u postupku pretvorbe i privatizacije, država je zauzela stav da taj propis nije riješio problem vlasništva nad spornim zemljištem. Utvrđeno je, među ostalim, da se lokalna samouprava nije mogla upisati kao vlasnik turističkog zemljišta jer nisu utvrđeni kriteriji obuhvata tog zemljišta. Uočen je i problem oko stvaranja spomenutih suvlasničkih zajednica u kampovima te izostanak bilokakvih ozbiljnih investicija hotelskih poduzeća koje rade na spornim zemljištima što je pripisano daljnjem nerješavanju vlasničkih odnosa.
Zbog slabosti zakona iz 2010., prema procjeni bivšeg ministra državne imovine Gorana Marića, državni proračun godišnje gubi oko dvije milijarde kuna prihoda od koncesija, neprovođenja natječaja i stavljanja imovine u gospodarsku djelatnost. Prihod državnog proračuna, prema istome izvoru, od koncesija na zemljšte u kampovima je svega oko 20 milijuna kuna. S druge strane, prema procjenama tadašnjeg ministra imovine, kada bi tvrtke koje koriste kampove otkupile zemljište na kojem se kampovi nalaze po tržišnoj cijeni, država bi uprihodila oko šest milijardi kuna.
Stoga se prišlo prijedlogu novog zakona za koji Ministarstvo državne imovine tvrdi da će ukloniti uočene nejasnoće. Među ostalim, uvodi se mogućnost upravnog postupka u kojem će se utvrditi granice turističkih zemljišta, proglašenje zemljišta ispod nekretnina u kampovima vlasništvom hotelskih poduzeća kao što je učinjeno i u slučaju hotela te opcija za hotelska poduzeća da u bilo kojem trenutku zatraže i otkup državnog zemljišta koje koriste.
Iako je u siječnju ove godine podržao spomenuti zakon, Sabor je od Ministarstva državne imovine zatražio dorade i dopune koje su, prema riječima Banožića, i unesene u konačni prijedlog.