Prije godinu dana predsjednik Kine i službeno je postao Xi Jinping, čovjek koji je najavio najambiciozniju ekonomsku i društvenu reformu Kine za iduće desetljeće i koji je kao svoj cilj postavio uništavanje korumpiranih “muha” i “tigrova” kineskog društva.
U godinu dana Xi Jinping nametnuo se kao neprikosnoveni vladar najmnogoljudnije zemlje svijeta, čovjek sa strategijom i idejama. Opravdao je pedigre sina jednog od osnivača Komunističke partije, zbog čega je prozvan “crvenim princom” jer dolazi iz poznate obitelji. No, isto tako, on je prije 15 godina na sedam godina bio poslan da radi u kineskoj zabiti, gdje je naučio cijeniti skromnost i dobio širi uvid u lice i naličje ogromne kineske države. Zato je odlučio voditi zemlju srednjim, umjerenim pravcem, razvijati nerazvijene, smirivati rastrošne i bahate. Za kineskog predsjednika vole reći da ima nultu toleranciju prema korupciji. Tim više kada su korumpirani oni koji su bili njegovi najljući protivnici - što svakom političaru uvijek dobro dođe, bez obzira na to odakle je.
Reforme koje je odlučio provesti Xi Jinping nastojao je objasniti kineskoj javnosti na prihvatljiv, lako pamtljiv način.
Objedinio je to u sintagmi “kineski san” - koja podrazumijeva manje socijalne nejednakosti, bolji i brži razvoj nerazvijenih kineskih krajeva i rast zadovoljne srednje klase. Na međunarodnom planu Kina se iz regionalne sile razvija u globalnu, pojačala je svoj vojni proračun i puno otvorenije se počela zauzimati za ono što smatra svojim pravima. U tom smislu valja gledati i zaoštrenu retoriku prema Japanu koja je također obilježila prvih godinu dana nove vlasti. Kina se dosta dugo držala povučenije, a sada je osjetila da je trenutak za njezin iskorak u diplomatskom smislu; područje Pacifika ionako je danas politički življe od područja Atlantika jer su tamo rastuće ekonomije u suživotu sa Sjedinjenim Državama. To ujedno znači da među njima jača i konkurencija.
Ekonomska, politička i konkurencija u sferi utjecaja. U svakom smislu “made in China” odavno je prestao biti samo sinonim za lošu plastiku ili iskopiran brend. Četiri su nove zadaće koje Xi Jinping ima pred sobom - iako Kinezi ne vole broj četiri jer je najnesretniji (izgovor je sličan načinu kako se izgovara smrt) - ono što je na zapadu trinaestica. Prvo - žestoki nastavak borbe protiv korupcije. Kineske su se vlasti već pohvalile da je samo lani prijavljeno više od 180 tisuća korumpiranih partijskih dužnosnika; neki su završili na sudu, neki su izbačeni iz Partije, neki opomenuti, ali poruka je jasna - državni vrh neće trpjeti korupciju. Peking je preporučio novu skromnost i odricanje od hedonizma; političari trebaju biti bliži narodu. Mediji su tu vijesti ilustrirali primjerom kako je u Pekingu sve manje crvenih tepiha i gastronomskih bakanalija za elitu.
Druga je zadaća održavanje unutarnje stabilnosti Kine. Teroristički napad u njezinoj južnoj provinciji Yunnan znači da će vlast u Pekingu morati vrlo pažljivo tražiti način kako smiriti bilo kakve tenzije u udaljenim pokrajinama i regijama u kojima živi veliki broj manjina. Politika jedne Kine podrazumijeva stabilnu Kinu, a ona živi u paradoksalnom vremenu kada njezina želja za što većim otvaranjem može imati neželjeni kontraefekt.
Treća zadaća je nastavak ekonomskog rasta. Samo sve bogatija i sve prosperitetnija Kina ima politički mir koji želi imati. Još je prije dvadeset godina novim društvenim ugovorom u Kini zapravo dogovoreno da je politički legitimitet Komunističke partije neupitan dokle god je ekonomski uspon Kine jak. Svijet je i dalje u krizi, a kinesko će gospodarstvo morati mirno ploviti kako bi izbjeglo bilo kakvu mogućnost posrtanja.
I konačno - četvrti, vrlo teški zadatak. Zagađenje.
Svatko će ovih dana, kada ga pitate kakav je život u Pekingu, reći da je težak samo zbog jednog - smoga. Zagađenje je poprimilo tolike razmjere da je postalo ogroman problem, nešto što opterećuje ljude na svakodnevnoj razini i od vodstva države očekuje se rješenje. Od neobičnih rješenja do onih konvencionalnijih, Xi Jinping najavio je borbu i protiv kineskog smoga koji mu truje ljude više od drugih “pošasti” suvremenog doba. U prvih godinu dana uspio se nametnuti kao čvrsti, vizionarski državnik koji apsolutno zna što radi i što želi. U Kini se stvari mijenjaju polako i ljudi pripremljeni za vlast i upravljanje državom o svemu razmišljaju strateški, na više godina, desetljeća. Većina rizičnih faktora u tom je promišljanju uključena, a Xi Jinping želi biti zapamćen kao veliki kineski državnik. U prvih godinu dana pokazao je ambiciju i kapacitet da tako i bude.