Ako se sruši načelo solidarnosti, postojanje EU neće više imati smisla

Treba li zadržati kohezijsku politiku Europske unije ili ne? Mogu li i dalje bogate države EU i njihovi porezni obveznici plaćati za razvoj novih država članica? Trebaju li porezni obveznici iz drugih država plaćati za nagomilane grčke dugove? Tko će zbrinuti izbjeglice i čija je to primarna odgovornost? Sve su to teme o kojima su se države članice Europske unije svađale proteklih nekoliko godina. I kad god se otvorila bila koja od tih tema, uvijek se upozoravalo da one zadiru u temeljno načelo na kojemu je i izgrađeno ujedinjenje Europe kroz današnju Europsku uniju.

Kohezijska politika EU ima za cilj smanjenje razlika u razvijenosti država članica. Prirodno je stoga da bogatije države daju više u zajednički proračun, a manje razvijene dobivaju više nego što daju kroz strukturne fondove. Tako su Španjolska, Portugal i Grčka već tridesetak godina novcem EU izgradile infrastrukturu, od autocesta, željeznice, mostova do modernih zračnih luka. To čine već više od deset godina Poljska, Slovačka i druge države koje su ušle u velikom valu proširenja 2004. godine. Tu mogućnost ima i Hrvatska kao najmlađa država članica. Nije bilo lako zadnji put kada je dogovoren višegodišnji financijski okvir za EU za sedmogodišnje razdoblje zadržati tu kohezijsku politiku. Razvijenije države počele su se buniti, dovoditi u pitanje opravdanost takve politike, ali je na kraju rečeno da se ona mora zadržati jer će odustajanje od toga značiti i odustajanje od načela solidarnosti između država članica EU. Na to se pozivaju čelnici EU i kada zagovaraju slobodu kretanja radnika. Kakvo god bilo iskustvo pojedinih država članica s članstvom u EU, jasno je da su one tijekom pristupnih pregovora i nakon članstva imale znatno veću stopu rasta nego prije. Hrvatska je, prema BDP-u po glavi stanovnika, bila razvijenija od svih njih, s iznimkom Slovenije, Malte i Cipra, a danas su je sve osim Bugarske i Rumunjske pretekle.

Tu su razliku stvorilio i rat i njegove posljedice, ali i naše kašnjenje u pristupanju EU. Čim je EU uspjela prevladati podjele oko kohezijske politike, došla je financijska kriza. I nju su uspjeli prevladati, ali je na dnevni red došlo spašavanje Grčke. Ponovno je radikalizirana retorika. Očajni Grci za sve su optuživali Nijemce i druge. Ne samo Nijemci, već i drugi građani iz država koje su morale jamčiti za milijarde grčkih kredita upozoravali su da to neće jer nije njihov problem. Ponovno smo čuli upozorenja da se mora i platiti za zadržavanje svetog načela solidarnosti na kojem se temelji Europska unija. I Grčka je, zasad, spašena od bankrota. Dobila je novi paket pomoći i uvjete prema kojima ima pravo to koristiti.

Sada se pojavila izbjeglička kriza koja je više nego bilo što dosad ugrozila načelo solidarnosti između država članica. Mađarska drži do zuba naoružanu vojsku na granici s Hrvatskom, najnovijom državom članicom EU i NATO-a za čije je članstvo u tim organizacijama Mađarska možda i najzaslužnija. Bodljikava žica i vojska na granici između Hrvatske i Mađarske možda su najvidljiviji dokaz nacionalnog egoizma koji je danas zavladao Europskom unijom i koji prijeti njezinim temeljima. Nema jedinstva ne samo u vezi sa zakonima Europske unije nego ni s poštivanjem osnovnih načela demokracije i ljudskih prava. Te očite podjele uzdrmale su temelje Europske unije jer bez načela solidarnosti opstanak EU neće više imati smisla.

Čelnici EU ovaj će tjedan pokušati smiriti strasti i tražiti neko zajedničko rješenje zasnovano na načelima solidarnosti - i solidarnosti s izbjeglicama kojima je pomoć potrebna i prema državama članicama koje su najviše izložene izazovu. Danas su to Grčka, Italija, Hrvatska i Mađarska, sutra to mogu biti neke druge. Nespremnost nekih država srednje i istočne Europe da uopće sudjeluju u zajedničkim programima za zbrinjavanje izbjeglica vratila je i pitanje opravdanosti kohezijske politike. Zato iz usta zapadnoeuropskih političara otvoreno čujemo ideje da se onim državama koje nisu spremne primiti dio izbjeglica, i time podijeliti teret krize s ostalim državama EU, smanji ili ukine financijska potpora iz kohezijske politike. Jer solidarnost ide u oba smjera, ne samo u onome što nekome odgovara, a ono što mu ne odgovara kao da nije njegova briga. Može se za svašta kritizirati i zajedničke institucije EU; da su nesposobne, da su previše birokratske i da ti birokrati nemaju više veze s realnošću. Ali te su institucije upravo ono što države članice žele da one budu. Zato je i odgovornost prije svega na državama članicama koje danas uglavnom upiru prstom jedna prema drugoj.