Bankrotirala sam. Pomozite! Molim vas...

Posvetila sam previše vremena čitajući razne priče o osobnom bankrotu. Toliko previše da mi se opet dogodio onaj trenutak u kojem sam poželjela da sam rođena tupasta i odrasla glupasta. Ili da barem nikada nisam čitala nikakve knjige. Ili da barem nikada nisam slušala pametne ljude. Ili da se barem nikada, ali baš nikada nisam trudila misliti svojom glavom i propitivati ono što mi je servirano.

Zašto?

Pa mogla bih se veseliti. Podići kredit da počastim ne samo prijatelje, nego i poznanike janjetinom, jer uz zakonsku mogućnost osobnog bankrota, ja sam na konju. Ponovno ću biti kraljica svojeg svijeta, moćna, snažna i pametna. Osobno ću lijepo bankrotirati, to će me spasiti i sve iz početka.

Ne mislim dovesti u pitanje opravdanost zakonske mogućnosti da ljudi osobno bankrotiraju. Krasna je to mogućnost. I trebamo je imati. Nije mi samo jasno zašto se ljudi toj mogućnosti toliko vesele. Nikako mi nije jasno zašto se osobni bankrot predstavlja kao spasonosno riješenje za dužničke probleme.

Kako nam pobogu uspjeva i zašto to uopće radimo, keirati atmosferu da je osobni bankrot nešto dobro? Negdje sam pročitala naslov koji kaže «Osobni bankrot umjesto dužničkog ropstva». To je kao da su napisali, da mi oprostite, «Nije govno, nego se pas posrao, znate». Kap koja je prelila čašu je pak priča Filipa Šovagovića u Večernjem listu koji je i bez zakonske mogućnosti zbog dugova osobno bankrotirao početkom tisućljeća.

Pa je izračunao da je zbilja previše novca trošio na kavu, lozu, pivo i cigarete, čak 200 kuna dnevno, a nabio je dugove velikom količinom kazni za vožnju bez vozačke dozvole. Onda nažalost nije više imao ni za hranu, morao se preseliti k majci koja ga je besplatno udomila i hranila, da bi se on nekako mogao izvući iz dugova.

I sada bi to trebala biti dirljiva priča o čovjeku koji se danas, eto hvali što je nakon sedam godina uspio vratiti svoje dugove stanujući i jedući besplatno kod majke, opreznije parkirajući, uz trošenje manje novca na lozu, kavu i cigarete? Uz to je ponosan što je puno truda uložio u rad. Priznao je pri tom kako je bilo teško pratiti prihode.

Naš junak Filip zaklučuje kako je osobni bankrot divna stvar, jer evo, omogućuje dužniku da dobije tutora nekoga tko se, kaže Filip, brine za tebe.

Ma tko je tu lud? Neka netko upali svjetlo. Tutor se brine za one ljude kojima je dužnik dužan, one koje zovemo vjerovnicima, one koji nisu imali novaca za nove traperice jer naš junak Dužnik nije platio svoje dugove!

Nekako me nije dirnula Filipova priča. Nije naime upao u dugove da prehrani djecu niti da zbrine osiromašene roditelje. Upravo obratno. Majka mu je dala bespovratni kredit stana i hrane da se izvuče iz dugova. OK. Neki roditelji su zaista divni, pa će svojoj djeci uvijek reći da im nikada ne mogu ništa biti dužni ili kako bi moja majka rekla: «Jesli li ti ikada vidjela da krava sisa tele i bi li to smatrala prirodnom pojavom?». Protuslovila sam joj naravno. Po običaju, bezuspješno.

No, vratimo se na nesretni osobni bankrot kao spasonosno riješenje za bipsićke probleme, kao svjetlo na kraju tunela, kao novi početak, kao novu mogućnost za nesretnog dužnika.

U moru svega što sam o osobnom bankrotu pročitala, ima jedna zanimljivost. U Velikoj Britaniji u kojoj postoji ta vesela mogućnost kažu da osobni bankrot snažno utječe na budući život nesretnog bankrotiranog pojedinca.

Kako? Pa, poslodavci nisu presretni s idejom da zaposle nekoga tko je uspio bankrotirati. Javna stigma. Crna lista. Ismijavanje. Strava i užas. Život u banani. Naime, kakve koristi poslodavac može imati od nekoga tko ni sebe nije uspio držati pod kontrolom? Ne samo da bankrotirani nesretnik ostaje bez svega što ima, nego novcem koji zarađuje od posla koji mu je dat samo zato da bi mogao zaraditi za otplatu dugova upravlja gospodin tutor koji kaže: «Nema novih cipela ovaj mjesec. Imate pravo na jedne proljetno/jesenske, jedne ljetne i jedne zimske. Predlažem da sve budu crne, ako vam je bitno da se slažu sa svom odjećom koju imate, jer hlače možete kupiti svake dvije godine». U slučaju da je riječ o ženi, poručit će joj da nigdje ne piše kako mora imati mogućnost nositi suknju. Skuplje haljine su prodane za otplatu dugova.

Dobro, nije Britanija obećana zemlja «Amerika». U britanskom društvu nakon razvoda kažu da se brak raspao nakon pet godina, te je stoga bio neuspješan. Ameri su sasvim dugačiji. Oni nakon razvoda u pravilu kažu da je brak bio uspješan pet godina. I idemo dalje. U SAD-u je onda valjda lakše podnijeti i osobni bankrot. Bez obzira na to, ove poruke tutora i dalje ostaju iste. Možda vam ako vidi da vam je zaista teško odobri da dio zarade date terapeutu da vam pomogne razgovorom da se kroz sve provučete, ali u to ime otplata vaših dugova produljit će se na još pet dugih mjeseci. To će vam omogućiti, pa vi vidite.

A kako je to u Hrvatskoj? Tko bi ga znao. Sindikati su lobirali za mogućnost osobnog bankrota. I onda sam pročitala da je jedan od njih ipak pokazao malo rezerve prema spomenutom institutu rekavši kako su građani u pravilu vlasnici nekretnina, pa ne bi bilo dobro da zbog bankrota ostanu bez tih svojih nekretnina.

Da, zbilja, trebali bi omogućiti nekome tko je dužan kako kažu Bogu i Vragu da sačuva svoju nekretninu. Treba mu oprostiti dugove i pokriti ih iz proračuna primjerice, od onog prihoda koji svi uplaćujemo u tu kasu da bi od države kupili uslugu, teoretski gledano – efikasne birokracije. Moš' mislit. Skloni smo u tom našem promišljanju o osobnom bankrotu kao spasonosnom riješenju reći da mi eto jesmo peglali kreditnu karticu beskonačno i da mi eto jesmo beskonačno mnogo telefonirali mobitelom žaleći se prijateljima kako smo upravo tog dana ostali bez posla, mi eto jesmo zadržali standard na razini na kojoj je bio kada smo si ga mogli priuštiti iako znamo da više ne možemo, ALI, ljudi moji, zar to zbilja znači da to moramo platiti? Recimo, imovinom?

Pa... da! Kratko i jasno. Nažalost, čak iako su dugovi nastali zato što ste koristeći kreditne kartice djeci kupovali odjeću koju nemate čime platiti, da se ona ne bi loše osjećala u školi noseći rabljene majice od susjedovih klinaca. Okrutno? Pa... da! Ali je tako. Za koncept života u kojem peglaš plastiku, a o tome kako ćeš to peglanje platiti razmišljaš nakon prve opomene za račun, nema nekog prihvatljivog opravdanja.

E sad, je li osobni bankrot nešto dobro? Za onoga tko proglašava osobni bankrot? Nekako mi se čini da je način na koji hrvatska javnost i mediji shvaćaju mogućnost osobnog bankrota usporediv s onim suludim shvaćanjem abortusa kao metode za kontracepciju. Iako postoje mnoge druge koje u potpunosti isključuju apstinenciju. Od trošenja novca u našem slučaju.

Možda se zbilja u ovom slučaju doimam kao razbahaćena bezobraznica bez imalo samilosti prema dužnicima, ali ne mogu se, kad mi netko kaže da je «dužan kao Grčka» oteti pitanju: «A kako vam se to dogodilo?», odnosno pitanju: «A kako ste to postigli?», jer znate, zapravo se nikada ne dogodi samo od sebe. Zar ne?

Neki poput Filipa, piju previše kave i loze te parkiraju bahato, neki ustanove da imaju ljudsko pravo na skupu teletinu, a ne na jeftinu svinjetinu, da imaju ljudsko pravo na kožni, a ne na kauč od skaja, da imaju pravo na novi kauč, a ne na polovni, da si jednostavno moraju kupiti stan sa kamatom na kredit od 7 posto iako nemaju pojma kako će ga otplaćivati ako izgube posao i nije im ni u peti da u slobodno vrijeme smišljaju tri nova posla ako ostanu bez postojećeg u uvijetima krize i recesije u kojima je to više nego moguće. Neki danas žive bez grijanja i tople vode jer nisu imali novca da to plate. Osobni bankrot? Tutor koji će reći: «Nemate za teletinu. Imate za svinjetinu. Vegetarijanstvo nije riješenje. I to može biti skuplje ili jeftinije». Naravno.

No, da skratim dugu priču. Znate li čemu služi zakonska mogućnost osobnog bankrota? Služi tome da vam formalno, bez da se uvrijedite, unaprijed ispriča priču o tome što vam se može dogoditi ne budete li mislili svojom glavom i ne budete li na vrijeme kupili jedan od onih velikih kalkulatora s ogromnim slovima i ekranom na kojem ćete svaki mjesec računati što si možete priuštiti, a što ne možete. I jedan od onih velikih blokova u koji ćete na bijelom listu papira početi zapisivati ono što si ne možete priuštiti, a želite to imati ili doživjeti zato da biste na drugom papiru počeli planirati kako da si to ipak priuštite, a da to ne uključuje put prema zakonskoj mogućnosti osobnog bankrota.

Jer ako bankrotirate, onda u najvećem broju slučajeva niste onaj nesretnik kojeg je zadesila loša sudbina iako ima i takvih slučajeva. Onaj nesretnik ste koji nije mislio na vrijeme. Onaj nesretnik koji je krivo shvatio koncept prava i obveza, odnosno potonje nije shvatio.

Ako bankrotirate, onda ste onaj nesretnik koji se preračunao. I ako jasno sami sebi ne priznate udio vlastite krivnje (za katolike), odgovornosti (za ostale) za to što vas je zadesilo, odnodno to što ste si priuštili, ništa vam na ovom svijetu neće pomoći da počnete iz početka, pa ni osobni bankrot u kojem bi vam dugovi bili oprošteni.

I za kraj – Velika Britanija je zakonom ukinula ropstvo na otoku u travnju 2010. godine. Zbilja. Nije neka velika sreća. Imaju zakonsku mogućnost osobnog bankrota, kao model ropstva po vlastitom izboru za 21. stoljeće. Pa vi vidite.

P.S. Nisam bankrotirala. Pretpostavljam da ni neću. Imam kalkulator i blok.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. siječanj 2021 23:11