Je li u redu da studenti plaćaju bar dio troškova vlastitog studiranja? Ponekad se ta ideja odmah otpisuje kao apsolutno nedopustivo kršenje temeljnog, bezuvjetnog i univerzalno zajamčenog prava na obrazovanje.
Ali što je alternativa? Svi znamo da besplatno studiranje ne postoji, baš kao ni besplatni ručak. Ono što postoji jest mogućnost da sveukupni troškovi studiranja budu plaćeni iz prikupljenih poreza. Dakle, pitanje je koji je od tih dvaju prijedloga bolji: da studenti i njihove obitelji podnesu bar dio troškova sveučilišnog obrazovanja, ili da porezni obveznici podmire čitav račun?
Je li znanje roba?
Prvi se prijedlog često odbacuje kao posve očigledno neprihvatljiv. Znanje nije roba! Pristup obrazovanju ne smije biti uvjetovan sposobnošću plaćanja! Dolje potrošačko društvo i neoliberalni kapitalizam!
Doista, površno sudeći, ideja slobodnog obrazovanja može izgledati ne samo privlačno, nego i kao jedino prihvatljivo i pravedno rješenje. Ali dovoljno je samo malo zagrepsti ispod površine pa da se počne rušiti taj kategorički imperativ prava na studiranje bez ikakvih financijskih obaveza.
Prije svega, nije li neprimjereno da studenti ultimativno traže da netko drugi plaća za njihovo školovanje? Nije li ipak red da taj drugi (od kojeg se uzima popriličan novac) dobije priliku ne samo iskazati svoje mišljenje, nego i utjecati na konačnu odluku? I tko je zapravo taj drugi?
Odgovor na ovo posljednje pitanje vrlo je zanimljiv i za mnoge može biti neočekivan. U pravilu, postotak djece koja odlaze na fakultet neusporedivo je viši među pripadnicima ekonomski srednjeg ili višeg sloja nego među onima s nižim prihodima. To onda evidentno znači da financiranje visokog obrazovanja iz poreza najviše direktne koristi donosi upravo onim obiteljima koje već jesu imućne, a relativno malo onima lošije stojećima ili onima s dna socijalne ljestvice.
Nepoželjne konzekvencije
Drukčije rečeno, “slobodno“ obrazovanje u stvarnosti se velikim dijelom svodi na uzimanje novca od siromašnih da bi se financiralo obrazovanje bogatih. Zagovaranje takve preraspodjele čovjek bi ipak prije očekivao od, recimo, Superhika (iz stripa “Alan Ford“) nego od onih koji se s tako velikim žarom bore za socijalnu pravdu i jednakost.
Evo još jedne nepoželjne konzekvencije slobodnog studiranja. Kada se studij plaća, na fakultet će se uglavnom upisivati oni koji stvarno žele studirati i diplomirati. Ali ako to ništa ne košta, mnogi će se pobrinuti da dobiju indeks iz razloga koji nemaju ništa sa stjecanjem znanja ili dobivanjem stručnih kvalifikacija. Njihov dolazak na fakultet bit će povezan s obrazovno irelevantnim ciljevima kao što su odgađanje zaposlenja, nekoliko godina relaksiranog života u društvu drugih mladih ljudi, ili čak naprosto stjecanje studentskih povlastica. Naravno, vrijednost svih tih stvari je znatno manja od realne cijene studiranja i nitko ne bi samo radi njih plaćao studiranje. Ali ako netko drugi u potpunosti snosi te troškove, ekonomska računica se mijenja i takvo socijalno neodgovorno ponašanje može biti potpuno racionalno (iz sebične, individualne perspektive).
Direktna demokracija
Zahtjev za slobodnim studiranjem lijepo zvuči, ali kao što smo vidjeli, dovoljno je samo malo razmišljanja da bi se vidjelo kako taj prijedlog ima i mnogo negativnih strana te da protivljenje tom zahtjevu može biti potpuno legitimno. Na neki način nije teško razumjeti da su se studenti u svom mladalačkom zanosu i nestrpljenju oduševili s idejom slobodnog studiranja te da su bez nekih većih znanja o svim aspektima tog kompleksnog problema u ultimativnom tonu tražili realiziranje te ideje u ime pravednosti i ljudskih prava. Ali zašto su mnogi profesori, koji bi ipak trebali biti daleko bolje informirani o tim stvarima, bezrezervno podržali ne samo studentske ciljeve nego i njihove metode? I zašto su te metode, koje su uključivale i izbacivanje nastavnika iz predavaonica, zadivile profesore kao “akt direktne demokracije kakav na ovim prostorima nikada nismo imali prilike vidjeti”?
Profesorska podrška
Umjesto odgovora, podsjetit ću samo da taj fenomen svakako nije nov. Slično su se širom svijeta ponašali sveučilišni nastavnici u studentskim gibanjima 1968. godine kada su mnogi od njih bili toliko fascinirani militantnim nastupima radikalnih studenata da su žurili iskazati svoju punu podršku i priključiti se pokretu, a bilo im je potpuno nezamislivo da bi u bilo kojem trenutku ustali i rekli nešto što se revolucionarnoj omladini ne bi svidjelo.
Plaćanje studija u određenoj je mjeri u interesu samih studenata jer po svemu izgleda da taj sustav unapređuje kvalitetu obrazovanja. Zašto su američka sveučilišta toliko bolja od, recimo, njemačkih? Bar dio objašnjenja leži u tome što, premda obje zemlje izdvajaju otprilike isti postotak za visoko obrazovanje iz državnog proračuna, američka privatna ulaganja su prema relativno recentnim podacima čak 17 puta veća od njemačkih. A velik udio tih privatnih ulaganja u Americi jesu upravo školarine.
Jedan je od vodećih hrvatskih filozofa. Rođen je 1949. u Beogradu, a studij filozofije završio je 1974 u Zagrebu, gdje je i doktorirao 1983. godine. Predavao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1975. - 1994. godine), a već godinama živi i radi u inozemstvu. Među ostalim, bio je gostujući profesor na američkom Sveučilištu Notre Dame te istraživač na Odjelu za filozofiju King’s Collegea u Londonu . Trenutačno je pročelnik Odsjeka za filozofiju na sveučilištu Lingnan u Hong Kongu. Njegov je glavni interes filozofija znanosti. Prije nekoliko godina Cambridge University Press objavio je njegovu knjigu “Making Sense of Heritability”. T. R.
Ali što je alternativa? Svi znamo da besplatno studiranje ne postoji, baš kao ni besplatni ručak. Ono što postoji jest mogućnost da sveukupni troškovi studiranja budu plaćeni iz prikupljenih poreza. Dakle, pitanje je koji je od tih dvaju prijedloga bolji: da studenti i njihove obitelji podnesu bar dio troškova sveučilišnog obrazovanja, ili da porezni obveznici podmire čitav račun?
Je li znanje roba?
Prvi se prijedlog često odbacuje kao posve očigledno neprihvatljiv. Znanje nije roba! Pristup obrazovanju ne smije biti uvjetovan sposobnošću plaćanja! Dolje potrošačko društvo i neoliberalni kapitalizam!
Doista, površno sudeći, ideja slobodnog obrazovanja može izgledati ne samo privlačno, nego i kao jedino prihvatljivo i pravedno rješenje. Ali dovoljno je samo malo zagrepsti ispod površine pa da se počne rušiti taj kategorički imperativ prava na studiranje bez ikakvih financijskih obaveza.
Prije svega, nije li neprimjereno da studenti ultimativno traže da netko drugi plaća za njihovo školovanje? Nije li ipak red da taj drugi (od kojeg se uzima popriličan novac) dobije priliku ne samo iskazati svoje mišljenje, nego i utjecati na konačnu odluku? I tko je zapravo taj drugi?
Odgovor na ovo posljednje pitanje vrlo je zanimljiv i za mnoge može biti neočekivan. U pravilu, postotak djece koja odlaze na fakultet neusporedivo je viši među pripadnicima ekonomski srednjeg ili višeg sloja nego među onima s nižim prihodima. To onda evidentno znači da financiranje visokog obrazovanja iz poreza najviše direktne koristi donosi upravo onim obiteljima koje već jesu imućne, a relativno malo onima lošije stojećima ili onima s dna socijalne ljestvice.
Nepoželjne konzekvencije
Drukčije rečeno, “slobodno“ obrazovanje u stvarnosti se velikim dijelom svodi na uzimanje novca od siromašnih da bi se financiralo obrazovanje bogatih. Zagovaranje takve preraspodjele čovjek bi ipak prije očekivao od, recimo, Superhika (iz stripa “Alan Ford“) nego od onih koji se s tako velikim žarom bore za socijalnu pravdu i jednakost.
Evo još jedne nepoželjne konzekvencije slobodnog studiranja. Kada se studij plaća, na fakultet će se uglavnom upisivati oni koji stvarno žele studirati i diplomirati. Ali ako to ništa ne košta, mnogi će se pobrinuti da dobiju indeks iz razloga koji nemaju ništa sa stjecanjem znanja ili dobivanjem stručnih kvalifikacija. Njihov dolazak na fakultet bit će povezan s obrazovno irelevantnim ciljevima kao što su odgađanje zaposlenja, nekoliko godina relaksiranog života u društvu drugih mladih ljudi, ili čak naprosto stjecanje studentskih povlastica. Naravno, vrijednost svih tih stvari je znatno manja od realne cijene studiranja i nitko ne bi samo radi njih plaćao studiranje. Ali ako netko drugi u potpunosti snosi te troškove, ekonomska računica se mijenja i takvo socijalno neodgovorno ponašanje može biti potpuno racionalno (iz sebične, individualne perspektive).
Direktna demokracija
Zahtjev za slobodnim studiranjem lijepo zvuči, ali kao što smo vidjeli, dovoljno je samo malo razmišljanja da bi se vidjelo kako taj prijedlog ima i mnogo negativnih strana te da protivljenje tom zahtjevu može biti potpuno legitimno. Na neki način nije teško razumjeti da su se studenti u svom mladalačkom zanosu i nestrpljenju oduševili s idejom slobodnog studiranja te da su bez nekih većih znanja o svim aspektima tog kompleksnog problema u ultimativnom tonu tražili realiziranje te ideje u ime pravednosti i ljudskih prava. Ali zašto su mnogi profesori, koji bi ipak trebali biti daleko bolje informirani o tim stvarima, bezrezervno podržali ne samo studentske ciljeve nego i njihove metode? I zašto su te metode, koje su uključivale i izbacivanje nastavnika iz predavaonica, zadivile profesore kao “akt direktne demokracije kakav na ovim prostorima nikada nismo imali prilike vidjeti”?
Profesorska podrška
Umjesto odgovora, podsjetit ću samo da taj fenomen svakako nije nov. Slično su se širom svijeta ponašali sveučilišni nastavnici u studentskim gibanjima 1968. godine kada su mnogi od njih bili toliko fascinirani militantnim nastupima radikalnih studenata da su žurili iskazati svoju punu podršku i priključiti se pokretu, a bilo im je potpuno nezamislivo da bi u bilo kojem trenutku ustali i rekli nešto što se revolucionarnoj omladini ne bi svidjelo.
Plaćanje studija u određenoj je mjeri u interesu samih studenata jer po svemu izgleda da taj sustav unapređuje kvalitetu obrazovanja. Zašto su američka sveučilišta toliko bolja od, recimo, njemačkih? Bar dio objašnjenja leži u tome što, premda obje zemlje izdvajaju otprilike isti postotak za visoko obrazovanje iz državnog proračuna, američka privatna ulaganja su prema relativno recentnim podacima čak 17 puta veća od njemačkih. A velik udio tih privatnih ulaganja u Americi jesu upravo školarine.
|
Zašto su sveučilišta u SAD-u najbolja?
|
Jedan je od vodećih hrvatskih filozofa. Rođen je 1949. u Beogradu, a studij filozofije završio je 1974 u Zagrebu, gdje je i doktorirao 1983. godine. Predavao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1975. - 1994. godine), a već godinama živi i radi u inozemstvu. Među ostalim, bio je gostujući profesor na američkom Sveučilištu Notre Dame te istraživač na Odjelu za filozofiju King’s Collegea u Londonu . Trenutačno je pročelnik Odsjeka za filozofiju na sveučilištu Lingnan u Hong Kongu. Njegov je glavni interes filozofija znanosti. Prije nekoliko godina Cambridge University Press objavio je njegovu knjigu “Making Sense of Heritability”. T. R.
|
N
even Sesardić
|