Ovako stoje stvari: od svih prononsiranih kandidata za predsjednika HDZ-a najpopularniji među članstvom je dr. Zlatko Hasanbegović. Njega obožavaju iskreni desničari - populacija koju politički demografi označavaju kao “manje obrazovane birače slabijeg imovnog stanja iz neurbaniziranih sredina”. To je hadezeovska stranačka masa. Oni su u “Hasi” prepoznali čovjeka ozbiljnih, opasnih namjera. Imponira im. Još ga više vole likovi s ruba parlamentarnog spektra, i oni stranački, i oni izvanstranački, mostovski kao i pravaški, “starčevićanci” koje je lako prepoznati po patuljastom rastu i bizarno fazoniranoj bradi. Njima je dr. Hasanbegović zakon - on šalje neverbalnu poruku od koje se smrznu, jer vide da ozbiljno misli i govori stvari koje se sami ne usude reći, jer su najčešće lažni fanatici, jeftini demagozi i prodane duše.
“Haso” im je opravdanje za postojanje, kojega nema u njihovim vlastitim riječima i djelovanju. I kad bi se dr. Hasanbegović kandidirao za predsjednika HDZ-a, stranka bi se pocijepala na desnicu i građansku komponentu, koja naginje Plenkoviću, po istraživanjima gotovo podjednako popularnom, a to bi jako konveniralo g. Milijanu “Vasi” Brkiću, pro tem zamjeniku paloga vođe, kao i njegovim ujedinjenim stranačkim rasovima koji ne mogu podnijeti misao da više neće biti važni u partiji i ondje svime upravljati. Njih je Karamarko izmislio i dopustio im da rade što hoće, s poznatim rezultatom. Čim ugledaju Plenkovića, “Plenkija”, znaju pak da s njim neće moći ni razgovarati - supostoje na različitim razinama fenomenologije duha i ne govore istim jezikom.
Brkićev je politički diskurs krajnje limitiran. U televizijskom nastupu odmah poslije Karamarkove ostavke prikazao je političku nepismenost koju nije mogao kamuflirati naočalama koje u posljednje vrijeme nosi da prida težinu svom magisteriju što je pravosnažnom odlukom suda proglašen za originalno znanstveno djelo iz oblasti uhodarstva i ostalih policijskih nauka i umjetnosti. Obraćajući se naciji, Brkić je objavio da je glavni politički cilj HDZ-a da “spriječi dolazak SDP-a nas vlast”. Nema goreg slogana - budući da jasno legalizira sve postupke za koje stranku optužuju! Uostalom, tom strategijom mobilizacije vlastitog biračkog tijela uz zanemarivanje interesa i senzibiliteta svih potencijalnih koalicijskih partnera bez kojih u Hrvatskoj više ne možeš uspostaviti vlast, već se jednom pokazalo kao katastrofalni pristup. Brkić bi ponavljao taj razred osnovne političke škole!
Karamarko je kriv utoliko što je odobrio i zastupao tu strategiju, pa je morao dati ostavku (dok je u osporavanju koruptivnog sukoba interesa dobio podršku stranke). No, Brkić je za isto dvostruko kriv, jer je i sam to zastupao i provodio, a osim toga, upravljao je izbornom kampanjom koja je toliko podbacila da je HDZ “ušila” svaka ekipa koja se skupila u lokalnoj birtiji u zadnjem provincijskom gnijezdu pa stala bistriti nacionalnu politiku i zatim se priključila alijansi svega i svakoga što je trebala premostiti sve hrvatske ponore. Istodobno, Brkić je preko prijateljskih medija širio famu o svojim neviđenim zaslugama za militarnu stranačku mobilizaciju.
To je mobiliziralo ljevicu, koja se preplašila njegovih volšebnih moći i sofisticirane udbaške tehnike, ali glasovi tobož nepregledne vojske poslušnih birača, odanih stranačkoj politici koju navješćuju Brkićevi agitatori s osnovnom školom, nisu se materijalizirali u izbornim kutijama. Auditorij nije uspjela zavesti ni atraktivna Josipa Rimac koja je u stopu pratila famoznog “Vasu” u njegovu krstarenju po hrvatskoj zabiti. Oboje su se držali podalje od televizije, uvjereni da njihovi birači ne vjeruju đavljim napravama opremljenim gajtanom za struju. Osim toga, Brkić je zazirao od televizije, jer ne ispada dobro dok nastupa na TV gumnu, dok je Josipa još mogla pobuditi interes, ali ne za politiku.
Zašto je poslije svega Brkić zaključio da će biti najbolje da sam nastavi voditi HDZ kao da se ništa nije dogodilo? Gradi se da mjesto potpredsjednika, koje se aklamacijom potvrdi na saboru stranke, osim statutarnog pruža i politički legitimitet u hijatu između pada starog - njegovog - i novog rukovodstva koje treba izabrati. Tu se Brkić se našao u istoj poziciji u kojoj je bio Šeks kad je privremeno vodio HDZ nakon Tuđmanove smrti. Bilo je mnoštvo kandidata koji su, mjereni današnjim mjerilima, zapravo bili prilično uvjerljivi, ali je bio i jedan krajnje opasan za nomenklaturu, dr. Pašalić, pa je Šeks, koji je još i danas puno pametniji nego što će Brkić ikad biti, hitno sa sebe skinuo odgovornost, i priredio konvenciju na kojoj se, doduše, proveo mali inženjering u prilog prilično nepoznatog kandidata, dr. Sanadera iz Splita. Sanader je bio poznat u javnosti, ali ne i blizak stranačkim masama, upravo kao danas Andrej Plenković.
Zauzimanje g. Šeksa, Sanader je honorirao. Ovo Brkićevo zauzimanje pak neće naići na zahvalnost. On, naime, nema protukandidata. Sam ne može izaći, jer ne može, iz svih navedenih i mnogih drugih razloga koji bi se mogli nabrojiti u nekom dugom, dosadnom članku. A ljudi koje “Vaso” Brkić može u nevolji istaknuti, također ne lete - to su ptice koje trče naokolo i nervozno kokodaču, ali se ne mogu vinuti u nebo. Dr. Milinović, vječno oznojeni gospićki ginekolog, ima odgovarajući profil - on je “starohadezeovac” kojega su već toliko puta skuhali u raznim juhama i čorbama da se više ne može poslužiti. Tomislav Tolušić je virovitički tehnokrat i (prema anketama) uživa zanemarivu podršku u stranci, a u široj političkoj javnosti potpuno je nepoznat. Ivana Maletić je odličan kadar, ali od njene kandidature ne bi bilo koristi, ali bi bilo štete - Planković mora dokazati da je sposoban privući ljude iz svog briselskog miljea koji ga poznaju. Ona ga neće zaustaviti, ali ga može raniti. Ženska sujeta je stvar koja se u politici nikad ne može egzaktno procijeniti i vektorski prikazati - vidi slučaj Jadranke Kosor ili Marine Dalić.
Osim Ivane Maletić, nikog tu zapravo nema za ovu Brkićevu igranku - važan pozadinski operativac, politički tajnik Tomislav Čuljak je za “Plenkija” jer zna da je jak političar u slaboj stranci - ništica, ako nema kombinacije izvan stranke, s parakriminalnim miljeom i investiranim interesima neproničnog kapitala u rukama najopasnijih ljudi koji se motaju po regiji. I glavni tajnik Domagoj Milošević je za Plenkovića - obojica su “građanska opcija”. Tuđman je tako i konstruirao stranku - takvi su se ljudi po njegovoj operativnoj doktrini gurali naprijed, na frontu, a onda su se straga mogli priključiti svakojaki manje atraktivni likovi s prorijeđenim zubima. Ako se takav ustroj obrne, dogodi se katastrofa kakva se upravo i dogodila.
Svi slabi kandidati mogli bi rascjepkati stranačko biračko tijelo pod uvjetom da se kandidira dr. Hasanbegović pa ga podijeli. Ali, dr. Hasanbegović je jako zaguljen lik. Ja mislim da bi se on prije bacio naglavačke u Kevinu jamu nego napravio bilo koji potez koji bi donio korist Milanoviću i SDP-u. A bez njegove protukandidature, s ovakvim konkurentima, Plenkovićeva pobjeda je gotova stvar.