Ako je pred petstotinjak dana i bilo onih koji su imali iluziju o stvarnim ambicijama i nakanama “šatoraškog” pokreta, te su se iluzije sada definitivno raspršile. Nakon što je Jutarnji list jučer objavio naputak ministarstva obrazovanja o kriterijima izbora za nove ravnatelje škola i đačkih domova, svakom tko ima zrno soli i razbora postalo je jasno što je bio i što još uvijek jest krajnji cilj šatoraša. Šatoraška grupa za pritisak nikada nije imala stvarne veze sa socijalom, s malim mirovinama, s PTSP-om, suicidima i teškoćama siromašnih veterana. Taj pokret je i bio i još uvijek jest oruđe kojem je cilj preuzimanje ideološke kontrole.
Prema naputku koji je školama i đačkim domovima poslala ministrica Divjak, na svim natječajima za ravnateljska mjesta prednost će imati nezaposleni ratni veterani te njihova djeca. Oni će prednost imati i pred ravnateljima s iskustvom i praksom, pa čak i pred kandidatima koji jesu ratni veterani, ali - eto- imaju tu sreću da u trenutku natječaja imaju posao. Javnost je bila ne malo šokirana kad se u jučerašnjim novinama pojavio tekst tog zapanjujućeg naputka, no to je bio tek početak iznenađenja. Jer, ubrzo se ispostavilo da se nove zakonske smjernice ne odnose samo na škole, nego i na sve druge ustanove. Drugim riječima, tijekom jednog ili dva izborna ciklusa u svim će hrvatskim ustanovama doći do “sječe knezova”. Svi koji su do sada te ustanove vodili, svi oni koji su u sistemu uopće radili, bit će preseljeni na sporedni kolosijek, a javne će ustanove voditi jedna te ista kategorija stanovništva. To će biti stvarno ili fiktivno “nezaposleni” veterani.
Tako smo, eto, na svojoj koži počeli osjećati stvarne konsekvence novog, Medvedovog i šatoraškog zakona o braniteljima. Taj zakon, naime, veteranske privilegije ne ograničava na one koje su ih stekli, nego omogućava da se one feudalnim nasljeđivanjem prenose na narednu generaciju. Ta naredna generacija po novoj bi legislativi uživala u socijalnoj “brzoj traci”, prednosti u koječemu, od plaćanja repeticija, dobivanja mjesta u domu, zapošljavanja, pa - sad ispada - čak i dobivanja šefovske funkcije. Društvena skupina koja rat nije ni vidjela postat će po feudalnom hereditarnom pravu povlaštena kasta unutar vlastite generacije, generacije kojoj je ova država maćeha, generacije osuđene na Dublin.
No, nova pravila o izborima ravnatelja i šefova pokazuju da se ambicije Medvedovog zakona ne svode samo na uhljebljivanje djece “subnorovaca”. Sad je i najnaivnijima jasno da je riječ o komadiću šire operacije kojoj je cilj ideološko podčinjavanje čitavog javnog sektora. Profesionalni “subnorovci” bit će ravnatelji javnih tvrtki i škola. Kao takvi, birat će sve zaposlene, i to među svojima. Istodobno, oni će - prema planu koji je zamislio Đuro Glogoški - ovjeravati školske programe. A te programe povijesti, filozofije ili sociologije trebali su, da je uspjela fuzija KBF-a i Filozofskog fakulteta, predavati vjeroučitelji. Vjeroučitelji koje - dakako - ne biraju školski odbori, nego ih - biraju biskupi.
U tom kaosu, nemojmo biti naivni, ima sistema. Stvarni cilj te operacije nije (samo) klijentističko-interesni, nego i duboko ideološki. Cilj je država kojom će upravljati i koju će monopolistički kontrolirati ideološki “naši”. A ta monopolistička ideološka kontrola, jednom kad se obavi, više neće ovisiti ni o smjeni vlasti, ni o ideološkim mijenama. Ona će postati trajno stanje. Hrvatski javni sektor postat će i ideološki i interesno subnorovsko leno, feud iz kojeg će povlaštena kasta crpiti trajnu nadarbinu.