Pažljivo odmjerenom izjavom kako vjeruje da će Kolinda Grabar-Kitarović obraniti prvi i osvojiti još jedan predsjednički mandat, glavni HDZ-ov vjetrokaz Gordan Jandroković jučer je ustvari objavio predsjedničinu ponovnu kandidaturu, prije nego što je ona sama tu, inače sasvim očekivanu objavu, stavila u svoj kalendar .
Na taj način Jandroković je preduhitrio predsjednicu i simbolički označio definitivno i potpuno preuzimanje njene političke pozicije i karijere u ruke Plenkovićeva HDZ-a kojemu se ona dugo, aktivno, uporno, organizirano, maštovito i očito neuspješno odupirala. Jandroković je tom usputnom galantnom izjavom praktički proglasio pobjedu, trijumf nad predsjednicom, onako kao što se oglašavaju dobiveni ratovi, izboreni šampionati, s namjerno zatomljenim zadovoljstvom i s puno hinjenog milosrđa za pobijeđenog protivnika.
Plenkovićev HDZ je odlučio: predsjednica je u zadnjih mjesec-dva učinila dosta i njena privrženost vodstvu HDZ-a dovoljno je uvjerljiva da joj se zauzvrat povjeri još jedna kandidatura, a time realno i pozicija favoritkinje u predstojećoj utrci za Pantovčak.
No to što su Plenković i društvo spremni dosadašnjoj predsjednici nakon svega nanovo odškrinuti vrata Pantovčaka ne bi trebalo doživljavati kao njenu pravu političku rehabilitaciju niti kao nagovještaj njenoga stvarnog boljeg pozicioniranja u HDZ-u i posebno u odabranom krugu sadašnjeg vodstva.
Kolinda Grabar-Kitarović nije niti će postati važna u arhitekturi novoga HDZ-a, onoga koji Plenković sporo ali uporno gradi, zasad s neznatnim preprekama i sve većim izgledima da potraje dulje nego što bi htjeli brojni oponenti, od kojih su neki do jučer svoje unutarstranačke interese uspijevali realizirati upravo preko predsjednice. S druge strane, ustupcima koje je napravila u zalog za drugi mandat predsjednica je automatski izgubila poziciju prikrivene liderice Plenkovićeve oporbe u HDZ-u i oko njega, prema tome njena individualna politička karijera praktički je završena.
Ona je sada u potpunoj ovisnosti o volji vodstva HDZ-a, i to ne samo do termina eventualnog reizbora nego, što je još važnije, i nadalje.
Naime, nije logično očekivati da će se ikad uspostaviti odnos punog povjerenja na relaciji Plenković-Jandroković-Kitarović, dapače realnije je da će Plenković i u budućnosti, neovisno o predizbornoj podršci, nastojati dodatno slabiti značaj predsjedničke funkcije.
Hrvatska je, posebno iz Plenkovićeve perspektive, jednostavno premala za dva lidera, pa će tako i predsjedničin ceremonijalni pristup politici, koji se sastoji od podizanja zastava po gradovima, grljenja pasa i paradiranja u uniformama, preživjeti još taman toliko koliko treba izdržati do kraja izborne kampanje. Dulje vjerojatno ne.
Mogući drugi mandat predsjednice Grabar-Kitarović mogao bi naprotiv biti sasvim nevidljiv, nešto neprepoznatljivo u odnosu na ovo čemu svjedočimo proteklih godina.
Ne samo to, uopće ne bi trebalo isključiti mogućnost da će se u budućim političkim odnosima, bude li ih diktirao Plenković, složiti parlamentarna većina za ozbiljnije razgovore o ustavnim promjenama među kojima bi se lako mogla naći i vječno tinjajuća ideja o tome da se predsjednik jedne male, skromne države ubuduće bira u parlamentu, a ne na općenarodnim izborima.
Ako do toga dođe, a to sad više uopće nije politička fantastika, nego realna mogućnost, tada bi i mandat predsjednice mogao biti skraćen, to jest novi bi se predsjednik morao izabrati u parlamentu uskoro po stupanju na snagu takvih eventualnih ustavnih izmjena.
No pustimo sad to; neovisno o tome je li predsjednica države samo privremeno ili dugoročnije Plenkovićevo rješenje, njen se reizbor nakon iznuđenog konvertiranja s bujančevanja na plenkiziranje čini vrlo izglednim.
Situaciju joj prije svega olakšava činjenica da se na političkom tržištu predsjednička funkcija ipak sve manje smatra atraktivnom i značajnom. Težište političke moći s vremenom se dokraja prebacilo na lidere pobjedničkih stranaka koji predvode vlade i koalicije. Ne osjeti se neko izgaranje od interesa za predsjedničkim izborima jer se vjerojatno kalkulira s neizvjesnom budućnošću te pozicije te se ispravno procjenjuje kako će se i u budućnosti nastaviti trend slabljenja koji je ustvari pravocrtan od Tuđmana do danas.
Prvo Tuđman, pa slabiji Mesić, pa još slabiji Josipović, pa najslabija današnja predsjednica.
Dovoljno govori to što se kao mogući konkurenti, pretendenti, rijetko spominju značajni, aktivni, novi, ambiciozni pojedinci; pretežno se vrte imena ljudi koji su ostali bez poslova i pozicija pa bi im ovo dobrodošlo kao komotna politička mirovina, spomenimo samo Milanovića ili Josipovića.
Tko god želi biti važan u politici, ne puca već odavno na Pantovčak, nego na Banske dvore.
I rastuće političke opcije koncentrirane su najviše na parlamentarne izbore i neće se osobito ni financijski ni kadrovski trošiti na predsjedničke.
K tome, ostanu li do termina predsjedničkih izbora politički odnosi kakvi su danas, predsjednica može računati i na to da će joj najvažniji protagonisti značajno olakšati utakmicu.
Naime, prešućeni aktivni pakt Plenković-Bandić-Bernardić, kojim se SDP namjerno drži na razini “konstruktivne oporbe”, takve koja sigurno nikad neće prijeći 20 posto niti ugroziti HDZ, taj savez i dalje uspješno i proračunato djeluje. Očekivano je da baš zbog toga SDP predsjednici neće isturiti ozbiljnoga protukandidata, nego takvoga koji bi joj mogao olakšati bitku u drugom krugu, poput Picule ili nekoga tog profila.
To da SDP zbilja stane iza Milanovića, u današnjim je odnosima sasvim nezamislivo; morala bi se prije toga dogoditi eksplozija u SDP-u, što se i dalje ne čini izglednim. Dakle, Milanović bi morao ići ili kao kandidat Amsterdamske koalicije (gdje bi imao nešto veće šanse) ili kao samostalni takmac (gdje su mu izgledi minimalni). Svejedno, Milanović kao kandidat lijeve SDP-ove alternative, a ne SDP-a, zapravo je u ovom času jedini opasniji mogući izazivač Kolindi Grabar-Kitarović.
To sigurno nije recimo Vilibor Sinčić čija se glasačka baza i dalje značajno podudara s predsjedničinom, pa bi ulazak u otvoreniji okršaj s predsjednicom Živom zidu predstavljao prevelik i nepotreban rizik uoči za njih puno značajnijih parlamentarnih izbora.