Gospa od Genocida

Kako je Beograd dočekao Biljanu Plavšić
Former Bosnian Serb President Biljana Plavsic (L) smiles with Bosnia's Serb Republic Prime Minister Milorad Dodik after arriving in Belgrade October 27, 2009. Sweden on Tuesday released Plavsic, two-thirds into an 11-year jail term for war crimes, the Swedish prison authority said.REUTERS/Igor Pavicevic (SERBIA CONFLICT CRIME LAW POLITICS)
 REUTERS

Povijest se ponekad zgusne vrlo neobično, čak cinično: isti dan, u isto vrijeme, u Haagu počinje suđenje Radovanu Karadžiću, na beogradski aerodrom slijeće Biljana Plavšić, a u Beogradu je u državničkom posjetu predsjednik Turske Abdulah Gul.

Ovo posljednje naizgled i nije tako važno, ali ne treba zaboraviti da je čitav ratni “etnočistački” projekt iza kojeg je stajalo vodstvo Republike Srpske gotovo službeno nazivan “osvetom Turcima”. Ti Turci su, naravno, simbolički Turci, s pravima nemaju previše veze: no, balkanski je šovinistički sleng takav kakav je, surov i posve nemaran prema činjenicama koje bi mu mogle bilo kako pokvariti slatke predrasude.

U vrijeme nastanka ovog teksta - u utorak rano poslijepodne - nije se pouzdano znalo je li Biljana Plavšić sletjela na Surčin i nekako se provukla pokraj novinara, ili to tek treba uslijediti. Gomile reportera lunjaju aerodromom u potrazi za ikim tko bi im rekao bilo što pouzdano, ali takvoga nema: ondje je samo neslužbena grupica ljudi koja sebe naziva Odborom za podršku Biljani Plavšić, a od državnih dužnosnika, javnih i političkih ličnosti, makar i opozicijskih, nema nikoga. Moglo bi se, dakle, zaključiti da Biljana Plavšić slijeće u Beograd takoreći inkognito, osim ako iz aviona s njom ne izađe i ozareni Milorad Dodik, bukački premijer bizarne paradržave koju su Plavšićka i njeni ratni kamaradi stvorili sustavnim ubijanjem, protjerivanjem i pljačkanjem nesrpskog stanovništva.

Šutnja establišmenta

Biljana Plavšić za današnju je, Tadićevu Srbiju svojevrsna ne--osoba: o njoj i njenom ratnom i poratnom putu najbolje je ne izjašnjavati se ni na koji način, jer se u svakom izjašnjavanju o tome krije bezbroj političkih zamki. Kada su novinari tražili od portparolke vodeće Demokratske stranke da prokomentira puštanje Biljane Plavšić, ona se lukavo dosjetila legalističke fraze da “ne komentira sudske odluke”, i to je sve što se moglo čuti i od nje, i od vlasti.

Za razliku od desne opozicije, koja ili slavi njezin povratak (živopisni Velimir Ilić, svojevrsni Kerum made in Čačak, naziva je “dragom prijateljicom”), ili se drži pomalo rezervirano i uvrijeđeno, ali ne zato što bi ih potresli zločini za koje je osuđena - ili, daleko bilo, oni za koje nije osuđena, što je nagodbom s tužiteljstvom Tribunala izbjegla - nego zato što smatraju da je djelomičnim priznanjem krivnje i svjedočenjem pred Sudom “izdala Radovana Karadžića”.

Toj se znakovitoj šutnji establišmenta ne treba čuditi jer je posve u skladu s njegovim oportunističkim stilom. Svaka se interpretacija uzroka, tijeka i ishoda ratova iz devedesetih izbjegava koliko je god moguće, ili se u krajnjoj nuždi pribjegava neobaveznom uopćavanju i dvosmislenostima, kao i drugim retoričkim tehnikama proizvodnje što više riječi sa što manje smisla: “rat je zlo”, “nitko nije nevin”, “osuđujemo sve zločine”...

S jedne strane, činjenica je da nema bitne personalne ni političke veze prvaka sadašnje vlasti (osim, dakako, “transformiranih” Miloševićevih socijalista, koji su, gle, zapravo pitomiji dio sadašnje garniture...), ni s Biljanom Plavšić ni s drugim predvodnicima paljanske ratne klike, i u tom bi smislu naivniji promatrač očekivao da će oni moći sasvim relaksirano govoriti o njihovu užasnom naslijeđu. Ipak, nije tako.

Ozbiljnije preispitivanje mitova iz devedesetih o post-YU ratovima i dalje ne ide ni jako duboko, ni jako široko: samo onoliko koliko je potrebno da se od “pravedničke” retorike te dekade (“mi anđeli protiv njih đavola”) dođe do neke od onih plitkih mantri koje služe tome da se cijela jedna krvava povijest dezinficira i spakira u utješne fraze poput “bio je građanski rat, svi su ubijali, nema nedužnih”.

To nije okruženje u kojem će, recimo, povratak Biljane Plavšić pokrenuti temeljito preispitivanje njezina ratnog i poratnog puta 1992.-2009., od Sarajeva, preko Pala, Banje Luke, do Haaga i švedskog zatvora, pa sve do Beograda. Drugim riječima: to se može raditi, možda je čak i legitimno, ali samo ako unaprijed pristaneš na marginalnu poziciju na koju te to osuđuje. Jasno, netko tko, recimo, vodi političku stranku nije baš raspoložen da to čini s društvene margine koja ga lišava utjecaja, moći i novca. Izuzeci su stranke poput Liberalno-demokratske partije Čedomira Jovanovića - u koju se slio velik dio antinacionalističkih aktivista iz devedesetih - ili pak vojvođanske autonomističke Lige socijaldemokrata Vojvodine Nenada Čanka, koje se u pitanjima ratnog naslijeđa i nacionalističkog divljanja drže principijelno i dosljedno (što baš i ne čine kada su neke “prizemnije” stvari u igri).

Bivša ikona

U taj je i takav politički Beograd, dakle, sletjela Biljana Plavšić, u njemu će biti naša Tiha Susjeda, kao zaslužna veteranka jednog krvavog i nehigijenskog posla, o kojem je pametnije ne govoriti mnogo, ne raspitivati se, ne potezati vraga za rep.

Iako je svojedobno bila verbalno najratobornija i autorica je nekih od najodvratnijih izjava čitavog bosanskog rata - a toga barem tada nije nedostajalo - Biljana Plavšić u međuvremenu je tiho prestala biti ikonom najzagriženijih nacionalista, jer to su ostali Radovan Karadžić i Ratko Mladić. No jednako je tako sustavnom relativizacijom, zapravo manje-više eksplicitnim demantiranjem vlastitog priznanja i pokajanja, prestala biti zanimljiva i onima koji se i dalje nadaju nekakvom krupnom i važnom “insajderu” iz samog srca Klike.

Danas je ona samo konfuzna, izmorena Gospa od Genocida, koja je bosanske nesrbe, osobito Bošnjake, javno smatrala genetskim otpadom dostojnim da skonča na deponiju, a Vragu je bogme velikodušno ponudila i živote šest milijuna Srba, “da bi preostalih šest milijuna živjelo u svojoj državi” (dobro, nećemo sada o statistici, to je kod nacionalista uvijek svojevrsna poetska disciplina). Verojatno će, barem u početku, održavati tihi profil, pa će je se nakon toga viđati u onim krugovima i na javnim događanjima kakva su najbliža njezinu političkom poimanju: među kvazi-nobl desničarima koji za sebe misle da su uljuđeni evropski konzervativci samo zato što ljudima persiraju, ne hrakću na ulici i ne tuku se s političkim neistomišljenicima, nego se samo diskretno razvesele ako ih tuče netko drugi. Mada im ništa od njihovih lijepih manira nije pomoglo da uspiju prepoznati masovni, sustavni zločin monumentalnih razmjera nad potpuno nedužnim ljudima, koji su imali tu nesreću da se nađu na putu jednom luđačkom velikodržavnom projektu. Ili, još gore: prepoznali su ga i pomislili da je to baš krasno, i herzlich, i comme il faut, i harašo. Takvi će i dalje voljeti Biljanu, i ona će voljeti njih.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. siječanj 2021 08:32