Donald J. Trump, predsjednik Sjedinjenih Država Amerike, odustao je u govoru jučer u Riadu pred predsjednicima četrdesetak muslimanskih država od svoje islamofobne i, zapravo, islamofagne retorike kojom se razmahivao ne samo za predizborne kampanje, nego i nakon useljenja u Bijelu kuću, kada je obrazlagao zabranu ulaska u USA građanima niza država s muslimanskom većinom stanovništva (pa i izbjeglicama iz Sirije).
Je li se dogodilo čudo, je li američki predsjednik naglo progledao (poput onoga koji je na cesti za Damask morao oslijepiti da bi vidio)? Ma kakvi, nikakvo čudo.
Trump, trgovac po zanatu i po habitusu, samo je još jednom govorio ono što se kupcu sviđa, ne mareći što uskače sam sebi u usta. Uostalom, nije jedini predsjednik koji sam sebi uskače u usta kad mu prisviri na pamet, imamo to i u Hrvatskoj, ne prvi put, pa što bi Washington bio gori od Zagreba, molit ću fino? Splićani bi mogli jednoga takvoga trgovca, ali propaloga, dakle naizgled nesposobnoga (naizgled, jer je ojadio vjerovnike, ostao je dužan lijevo i desno, ali je sebi osigurao svoticu i imutak) ponovo izabrati za gradonačelnika (priznajem da ću za dva tjedna glasati za njegova suparnika, poštenijega i sposobnijeg upravljača javnim dobrom). A Trump se upravo pokazao veoma uspješnim trgovcem, ne samo za se, nego i za američko javno dobro (ako je oružje dopustivo makar uvjetno uvrstiti u dobro): potpisao je ugovore za prodaju američke tehnološke robe za, navode, 380 milijardi dolara (neću ni pokušati preračunati u bilijune kuna, nepredočivo je), od čega 110 milijardi za američko oružje.
Računica je na prvi pogled jasna: bolje da Saudijci plate oružje i riskiraju vlastite glave u suprotstavljanju zajedničkim neprijateljima, nego da Amerikanci sami plate oružje, riskiraju svoje glave, pa u zemlju vrate što lijesova, a što PTSP-a u industrijskim količinama.
Uostalom, to je logika koju će Trump ovaj tjedan u Bruxellesu ponovo gurnuti pod nos svojim škrtim evropskim saveznicima koji vole da NATO pati a Washington plati.Logika kristalno jasna, ali ne baš uvijek besprijekorna, kako smo vidjeli. Sjedinjene Države Amerike su tako, lukavo i korisno, suzbijale sovjetsku invaziju u Afganistanu naoružavajući i obučavajući ogorčene borce protiv bezbožnih komunista, među njima i izrazito pobožnoga saudijskog biznismena jemenskog porijekla, šejha Osamu bin-Ladena.
Pobožni Osama, selafija i time sljedbenik ibn-Wahaba, po kojemu se zovu današnji vehabije ali po kojima se i saudijska monarhija zove vehabijskom (po bosanskome, vahabitskom po engleskome), osnovao je al-Qa'idu, koju ne treba posebno predstavljati. Njeni aktivisti su iskoristili borbeno znanje stečeno od Amerikanaca, pa su ga kao bumerang bacili nazad u Ameriku, sravnivši sa zemljom dvojne nebodere Svjetskoga trgovinskog centra u New Yorku, napravivši nemalu rupu u Pentagonu u Arlingtonu, nadomak Washingtonu (dijeli ih samo Potomac), a hrabri putnici su sami srušili avion kojemu je cilj bio porušiti ili Bijelu kuću ili Kongres u Washingtonu.
Na Levantu se, po običaju, ratuje istodobno po više linija. U Palestini su sukobljeni Židovi i muslimanski Arapi, ali i jedni i drugi složno zagorčuju i otežavaju život kršćanskim Arapima, postupno i efikasno "čisteći" od njih Svetu Zemlju. Protiv Židova ondje se natječu u retorici muslimani suniti i muslimani šijiti, koji se međusobno bore, nimalo nježno, u Siriji i u Jemenu, a mogli bi opet i u Libanonu, dok se nipošto nisu pomirili u Iraku. Dok je Irak bio u rukama sunitskog maršala Saddama Husseina (čiji su ostaci vojske okosnica vojnih snaga a osobito zapovjednog kadra "Islamske Države"), smatran je logičnim saveznikom Zapada protiv šijitskog Irana koji nije nimalo u dobrim odnosima sa sunitskim emiratima i kraljevinom s duge strane Zaljeva (jednima Perzijskoga, drugima Arapskoga - nadmetanje oko toga je li rubac mora Piranski zaljev ili Savudrijska vala po svojoj je suštini samo kamičak u ovdašnjoj kulturi plagijata).
Barack Obama je nastojao Sjedinjene Države izvući iz konfrontacije, kladiti se na ravnotežu Irana i Saudijske Arabije, promovirati njihov samostalan privredni razvitak koji korak dalje od ovisnosti o izvozu nafte, ukratko igrati na ravnotežu interesa više nego na ravnotežu straha. Imao je nedomoljubnu, netrgovačku ideju koju bismo eventualno mogli sažeti u slogan "Peace first", na prvom mjestu mir, ostalo će već nekako doći. Nestrpljivu trgovcu Trumpu zarada od mira je na predugu štapu. "America First" se utjelovila u ugovorenu utršku od 380 milijardi dolara, na jasnoj liniji podrške sunitima u sučeljavanju sa šijitima, pa kom obojci, kom opanci, ionako je to daleko od Amerike (i Afganistan je bio jednom daleko…). U to ime mogao je sebi priuštiti i da pleše s emirima, gibajući se kao blage uspomene Elvis "the Pelvis".
Znači, odrekao se antiislamske retorike? Mo'š mislit'! Do prve prilike kada ocijeni da mu se ona isplati. Hoćemo li se kladiti da će u srijedu u Vatikanu biti na riječima papskiji od Pape?
Trump je iskreni, uvjereni, odani srebroljubac, opijen vlastitim uspjehom u toj religiji, prvosvećenik vlastitog narcističkog kulta, a sve ostalo mu je važno koliko je u funkciji te njegove autoopsesije. U toj dosljednosti nema mjesta za ijednu inu dosljednost, kamoli izrečenoj riječi.