PET
Sanaderova pobožnost
Trenutačni nam se predsjednik Vlade Sanader zaputio preko Velike bare u Ameriku. Tamo se suočio s krutim činjenicama o topničkim dnevnicima koje Hrvatska ne može isporučiti Ad hoc tribunalu. Bio je to veliki diplomatsko-politički gaf. Zašto? Očito njegov boravak u Americi nije bio dobro pripremljen. Možda je to kap koja je prelila Juričinu čašu. Njega i ekipu primila je najniža razina američkih diplomata: veleposlanica u Ujedinjenim narodima i veleposlanik zadužen za ratne zločine u Americi. Sanader nije ni primirisao Washingtonu, a tamo se donose glavne američke odluke, pogotovo ovakve vrste. U New Yorku se sastao s glavnim tajnikom UN-a, neizbježnim Ollijem Rehnom i nekim drugim sitnišem. Ostalo vrijeme, kao pobožni hodočasnik, obilazio je hrvatske crkve u New Yorku, tražeći makar Božju pomoć za Hrvatsku, kad već ne može dobiti diplomatsku. Rezultat je bio vrlo tanak budući da glavni tužitelj Ad hoc tribunala Serge Brammertz nije promijenio sadržaj svoga izvještaja unaprijed poslanog članovima Vijeća sigurnosti UN-a, promijenivši samo intonacije u usmenom izlaganju. Svi točno znaju što Brammertz vrlo pedantno traži i svi se prave ludi. Brammertz ne traži nekakve škrabotine koje su pisali pojedini topnici mrčeći hartiju na terenu, nego elektronske izvještaje bespilotnih letjelica koje su navodile hrvatsku artiljeriju. Traži li samo Hrvatske ili, pak, i one američke, snimljene iz AWACS-a? E, to ne znam. Osim toga, ako netko želi detaljnije znati što se događalo na terenu, neka pogleda slavni pre-trail briefing u kojem general Forand upozorava da artiljerijom gađa civilne ciljeve.
SUB
Mesićev brijunski dernek
Vidio Mesić derneke na Bleiburgu i u Kumrovcu pa odlučio i on prirediti svoj dernek na Brijunima za diplomate. Interesantno je da na brijunskom derneku nije bilo doajena diplomatskog zbora, vatikanskog nuncija. Trenutačni nam se predsjednik tovariš Mesić osjećao nostalgično budući da je znao da mu je ovo posljednji takav “Mandarina dernek” na Brijunima. No, zato je, u trenutku dok je Sanader u New Yorku vodio grčeviti boj za deblokadu hrvatskog pristupa EU, iskoristio priliku da pred tim elitnim međunarodnim auditorijem napadne aktualnu hrvatsku vlast tvrdeći da je ona krivac što je Hrvatska talac budući da nema političke volje za rješavanje problema vezanih uz topničke dnevnike. U svom je govoru rekao:
“Neću komentirati sjednicu Vijeća sigurnosti o našoj suradnji s Haaškim sudom, osim što ću reći da nismo smjeli dopustiti da dođemo u takvu situaciju. Naprosto: nismo smjeli. A ako se već govori o tome čiji talac Hrvatska smije ili ne smije biti, onda ova zemlja - po mojem dubokom uvjerenju - u prvome redu ne smije biti talac pomanjkanja političke volje svoje vlasti da uradi sve ono, naglašavam sve, na što je obvezuje Ustavni zakon o suradnji s Haaškim sudom”. Sanaderu i njegovoj Vladi može se sve prigovoriti, ali to da ne surađuje s Haaškim sudom, besramna je laž. Istovremeno, Hrvatska ga desnica čereči zbog izručenja Gotovine i pune suradnje s Haagom. Prije 14 dana na istom ovom mjestu objavio sam tekst iz kojeg se već u naslovu vidi moja teza prema kojoj je Hrvatska vječni talac Gotovine i njegova društva. Ovo je Mesićev odgovor. On se očito pri koncu svog mandata želi dodvoriti izvjesnim političkim krugovima protiv kojih je do jučer sipao drvlje i kamenje.
NED
Opasni diplomat diletant
Bivši američki veleposlanik u Hrvatskoj, Srbiji i Bugarskoj proslavio se još jednom svojim “političkim biserom” koji ga prate cijelu njegovu karijeru. Ovaj put nije urlao na javnom skupu na veleposlanika jedne europske države (Austrije). Nije pokušao direktno određivati kakvu politku mora voditi država u kojoj je on veleposlanik. Ovaj put ne sjedi u jednoj srbijanskoj provincijalnoj kafani i ne udara žlicom po stražnjici svoju ženu dok ona pleše na stolu (kao što je sama napisala u svome tekstu u Globusu, što su prenijeli i neki strani mediji.) Ovaj put nema tučnjave između njegove supruge i njegove tajnice u zgradi američkog veleposlanstva u Beogradu, kao što su pisali tamošnji mediji. Ovaj put Montgomery ima veći zadatak ili plan koji je objektivno u službi velikosrpske politike. On bi izdvojio Republiku Srpsku iz BiH i prisajedinio je Srbiji, a isto bi učinio i sa sjevernim Kosovom. On bi zapravo htio legalizirati etničko čišćenje koje su Srbi (i ne samo oni) proveli na području bivše Jugoslavije. Dakako da ni Hrvati (u BiH i Hrvatskoj), ni Bošnjaci, ni Albanci ne bi sjedili skrštenih ruku. Kad bi se usvojio takav Montgomeryjev balkanski način djelovanja, vrlo brzo bismo imali podjelu Makedonije. Bošnjaci bi, pak, htjeli svoj dio Srbije i Crne Gore, a Albanci svoj dio Crne Gore i ujedinjenje s Albanijom. Nakon toga bi Bugari htjeli ostatak Makedonije, a Velika Albanija svoj dio Grčke, gdje na sjeveru živi oko pola milijuna Albanaca. Bio bi to lijep vatormet po recepturi propalog diletanta - veleposlanika Montgomeryja. Srećom, u američkoj administraciji takvi više nemaju utjecaj jer su im, kao i njemu, pokazali vrata na kojima piše: Exit.
PON
Bolnica na kraju sela
Opet u bolnici. Ovaj put ne na kraju grada nego na kraju “sela”. U Matuljima sam pokraj Opatije u bolnici moga starog prijatelja i doktora Borisa Nemeca, poznatog “Kostolomca”, usput i liječnika hrvatske nogometne reprezentacije. Šokirao me izgled njegove bolnice: tri supermoderno opremljene operacijske sale, vlastiti rengen, sedam apartmana s po dva ležaja, šest vrhunskih liječnika i dvadesetak sestara. Posebno sam se iznenadio čuvši da je kod Borisa prešao i docent Lah (također Boris) iz bolnice u Lovranu, za kojega mi je sam Nemec tvrdio da je najbolji za operacije kuka. Kada to jedan liječnik iste specijalizacije kaže za drugoga, onda je to najveće priznanje. Ja sam “skoknuo” da mi srede koljena jer već mjesecima ne mogu hodati bez štapa, a poneki put i bez štaka, s obzirom na “dotrajalost materijala”. I dok se kolega Ivkošić, kolumnist Večernjaka, bori za svoj vid, ja se borim za svoj normalni hod. Prilikom operacije tražio sam da ostanem budan budući da sam dobio spinalku. Gledao sam na ekranu kako mi Nemec dlijetom “štema” osteofite, što bi značilo izrasline na koljenima. Onda je nekaj čupal kliještima, komade mesa i hrskavice. A ja sam to sve gledao kao da se događa nekom drugom. Sve dok nije popustila injekcija. Onda sam shvatio i osjetio da se to događalo baš meni. Često se pitam zašto Ministarstvo zdravstva ne plaća i privatnim klinkama ovakve operacije kada se zna da se za operaciju kuka ili koljena čeka po godinu ili dvije. Ako se može plaćati za CT i neke druge medicinske radnje privatnom sektoru, trebalo bi to proširiti na sve grane medicine, jer je to u interesu pacijenata i njihova zdravlja budući da se time skraćuje čekanje.
UTO
Ruralna i urbana Hrvatska
Kada god je vrijeme izbora u nas, onda se “mudri” analitičari trude utvrditi da za desnicu glasa ruralno (čitaj zaostalo i primitivno stanovništvo), a za ljevicu urbano (što bi trebalo značiti obrazovano stanovništvo). Međutim, sve su to floskule, jer po njima ispada da je urbano stanovništvo samo ono u gradovima u kojima pobijedi SDP. To bi u ovom slučaju bili Zagreb, Rijeka, te neki manji gradovi. Suvremeni razvoj civilizacije rezultirao je time da se razlike između urbanih i ruralnih sredina sve više smanjuju. Mnogi obrazovani ljudi, a pogotovo oni imućniji, bježe na sela jer su umorni od gradske vreve i žele prepustiti životni prostor “mlađima i dinamičnijima”. Konačno, u mnogim selima i manjim sredinama pobijedio je upravo SDP. Takve podjele zapravo upotrebljavaju najviše lijevi primitivci koji takvim frazama pokušavaju dokazati svoju modernost.
SRI
Štedljivi ministar kauboj
Ugostitelji napadaju Milinovića da im zbog zabrane pušenja pada promet. On im poručuje da manje deru goste, pa će imati više gostiju. Kilogram kave košta između 110 i 150 kuna, a na njoj se zaradi između 800 i 1000 kuna. Espresso kava u Zagrebu je šest kuna, a u Rovinju od osam do deset kuna. Ako vam dodaju malo mlijeka, kava je skuplja za kunu-dvije, a litra mlijeka košta pet kuna. Na litri mlijeka zaradi se 50 kuna. Nabavna cijena Coca-Cole je 4-5 kuna, a prodajna 12-15 kuna. Poruka je jasna.
ČET
Očuh domovine
Blagopočivajućem nam očuhu domovine (Starčević je bio otac) Franji Tuđmanu mora da se okreću kosti u grobu slušajući kako pred Haaškim tribunalom svjedoče njegova Vesna Škare-Ožbolt, Miomir Žužul i drugi. Prema njima, Tuđman ispada crni diktator koji je sve znao i najodgovorniji je za sve, pa i najgore zločine koji su se dogodili u Hrvatskoj tijekom Domovinskog rata. Kad bi Žužul i rečena Škare-Ožbolt imali malo srama, oni bi se sramili. No oni su takve osjećaje davno izgubili.