Možda da stvar drugačije formuliramo - žele li građani Hrvatske svake godine sagraditi i baciti u more polovicu Pelješkog mosta? Kineze poštedimo. Sačuvamo ih. Angažiramo ih za isti posao sljedeće godine. I one nakon te. I tako radimo zauvijek. I kada država propadne, kada više ne bude nikoga u realnom sektoru kome se može dati otkaz, baciti ga na ulicu, tada isto sagradimo polovicu Pelješkog mosta da bismo ga, nakon što ga sagradimo, bacili u more. Zauvijek gradimo i bacamo Pelješke mostove. Ili izaberemo nešto drugo za trošenje novca. Možda 40 vrtića. Lijepo ih sagradimo, opremimo, uredimo igrališta novim ljuljačkama, stavimo ispod njih podlogu za ublažavanje udaraca, nabavimo didaktička pomagala, lijepe krevetiće, neke možda zgodne zavjesice, projektore i sve što bi bilo zgodno da pružimo djeci i onda to pregazimo buldožerom. Do temelja, da ne ostane ništa. I još poravnamo lopatom. To napravimo s jednim i ponovimo još 39 puta. Svakih deset dana jedan vrtić za hrvatsku djecu sravnimo sa zemljom. Ili umjesto vrtića izaberemo škole, njih 25. Isto za hrvatsku djecu. Ostavimo ih na ulici i ne damo im obrazovanje, pustimo da se školuju kako uspiju pa neka im bude kako im je Bog namijenio. Jer nismo dovoljno pametni da se brinemo za njih. Drugačije, dovoljno smo glupi da umjesto u djecu ulažemo u polumostove koje ćemo bacati u more. Poanta je na sudbini Pelješkog polumosta - bacimo ga u more.
To je, evidentno, ono što radimo. To je ono što je predsjednica podržala. Nakon prvog molitvenog doručka u Hrvatskoj, gdje joj je domaćin bio sisački biskup Vlado Košić, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović je rekla: “Ja nisam za reviziju Vatikanskih ugovora jer to predstavlja opasne presedane u međunarodnom pravu. Osim ako obje strane ne zaključe da treba doći do revizije iz određenih praktičnih razloga”.
Super. Umjesto da budemo, pa makar i prvi na svijetu koji ćemo predložiti Vatikanu reviziju Ugovora jer su nama naša djeca draža od duhovnosti koju nam nudi kroz biskupa Košića i njegove kolege, predsjednica smatra da bi nam to mogla biti velika blamaža i sramota te da je bolje da ne diramo u sadržaj Ugovora.
Nažalost, tu nema njenog stava o samim ugovorima, ništa. Postoji samo stav o ideji revizije. Ona nije za reviziju. I tako je njen glas u mnoštvu onih koji bi uzeli novac hrvatskih građana koji plaćaju porez, iseljavaju se iz Hrvatske, liječnicima nose svoj konac za šivanje rana, čekaju mjesecima na red za pregled jer nema uređaja ni medicinskog osoblja, pišu molbu za molbom za posao koji nikada neće dobiti na burzi, i uz sve to daju novac kako bi se sagradila polovica Pelješkog mosta, prerezala vrpca, odslušali pozdravni govori o napretku zemlje i gospodarstva, možda odsvirala himna s rukom na srcu i - bacilo ga u more.
E, ako to nije blamaža i sramota, sasvim sigurno nije ponos Hrvatske. O Vatikanskim ugovorima znamo dosta. Doneseni su 1998. godine na temelju zakona koji je donio predsjednik Franjo Tuđman. On je odredio i da se sav novac koji se daje Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj daje bez obveze plaćanja poreza. Ni 20 godina i nešto sitno poslije hrvatska predsjednica je kazala da nije za reviziju tih ugovora.
Predsjedničin domaćin, biskup Košić tom je prilikom dodao i svojih nekoliko misli.
“Sve naše teme dosad su bile vezane uz ulogu vjernika u politici. Imamo čast da naša razmišljanja ovaj put podijelimo i s našom predsjednicom. Riječ je o temama koje se tiču svih nas, na dobro našeg puka i svih vjernika naše biskupije. Svojom molitvom nastojimo u tome pomoći. Koristimo priliku da na temelju kršćanskog usmjerenja tražimo neka rješenja. Naša je predsjednica vjernica i drago nam je da imamo vjernike u politici, od kojih i očekujemo da se ponašaju kao vjernici kršćanskog morala i socijalnog nauka Crkve”, rekao je biskup Košić.
To je ublažena verzija onoga što je Košić ranije kazao o ideji revizije. “Vatikanski ugovori smetaju onima koji ne vole Crkvu, koji je žele na sve moguće načine difamirati, koji žele novac za svoje udruge koje nemaju nikakve svrhe, pola civilnih udruga siše novac iz države, a nemaju nikakve svrhe, čak ruše državu”, smatra biskup Košić.
Dakle, prilično je jasno. Hrvatska je, piše u prokletom Ustavu, država u kojoj su crkvene institucije odvojene od državnih institucija. To bi bio sekularizam na djelu. U hrvatskoj verziji stvarnosti je malo drugačije, tu crkveni predstavnici, kao primjerice biskup Košić, smatraju da ugovori smetaju onima koji ne vole Crkvu. To je, realno, prozivka i huškanje. Jer se valjda Crkva ne može voljeti bez da joj se plati. Ili ona ne priznaje ljubav ako joj se ne plati. Nije da bi se žrtvovala. Ustvari, da parafraziram Anu Mariju Raffai, katoličku teologinju, koja kaže da se katolički fundamentalizam očituje u krivom shvaćanju. I stvar jednostavno definira - umjesto da vjeruju da su ljudi Božji, vjeruju da je Bog njihov. A onda sve ode krivo. Sagradi se Pelješki polumost i baci u more. Svake godine.