Ulazak Ive Josipovića i Kolinde Grabar-Kitarović u drugi krug predsjedničkih izbora sasvim je očekivan.
Nije očekivana tako tijesna razlika, zato što nije bilo očekivano da će Ivan Sinčić skupiti više od 16 posto glasova, a donekle iznenađuje da je ekstremna nacionalistička pozicija Milana Kujundžića prošla tako loše, iako je u društvenim mrežama i općenito na internetu bila najglasnija.
Sinčić, čini se, neće biti problem Josipoviću u drugom krugu. Može se pretpostaviti da će Kujundžićev kapital preći Kolindi Grabar-Kitarović, ali je također vjerojatnije da će Sinčićevi glasači - ne budu li kompaktno apstinirali u drugom krugu (što nije vjerojatno) - biti skloniji Josipoviću.
Čini se naime, na prvi pogled, da je Sinčić pokupio glasove nezadovoljnih slijeva. Sinčić bi, dakle, mogao biti problem Zoranu Milanoviću i njegovim (pseudo-socijal)demokratima, ako na krilima ovoga nesumnjivoga relativnog uspjeha zaista formira stranku i s njom krene i na parlamentarne izbore.
Fascinantno je kako je Milanović nezaustavljivo od gotovine napravio vjeresiju, kako je zdruzgao stranku koja je prije četiri godine bila osuđena na uspjeh. Za razliku od Sanadera, koji je svoju stranku uzdigao pa srozao, Milanović je svoju samo srozao, te je bio najveći uteg o Josipovićevu vratu.
Za razliku od Sanadera, koji je nanio štetu više osobnim grijesima nego politikom, Milanović je sve zabrljao samo politikom, katkad pogrešnom, većinom nikakvom, uz zdušnu pomoć većine svojih ministara. Pitanje kad će i hoće li uopće poslije njega SDP biti ponovo makar relativan izborni pobjednik.