ŠPIJUN U KUĆI

ISTINITA PRIČA: 'Njegova rodbina me nikada nije prihvatila! Optužili su me da ga varam s poštarom!'

'Zlobna starica činila je sve da uništi naš brak'

Da se pitalo naše obitelji, moj suprug i ja ne bismo se nikad vjenčali. Ustvari, da budem preciznija, jedine osobe koje su se protivile našoj vezi bili su Filipovi roditelji.

Moj je otac bio vodoinstalater, a majka je cijeli život bila kućanica, osim u nekim kriznim razdobljima kad bi se prihvatila čišćenja po kućama. Moji su roditelji bili jednostavne osobe bez pretjeranih ambicija. Filipova je obitelj, naprotiv, bila uvjerena da je uvijek i u svemu bolja od drugih i nisu se nimalo ustručavali da to iznesu i pokažu u svakoj prilici.

Nije mi bilo lako postati dijelom te obitelji. Od svih njih, moj svekar je bio možda i najpomirljiviji, no budući da je bio pod papučom svoje dominantne supruge, rijetko je imao prilike i hrabrosti iznijeti svoje mišljenje.

Lidija, moja svekrva, na prvi je pogled djelovala kao mirna gospođa srednje dobi, bez velikih očekivanja i zahtjeva.

Prvi put kad sam je upoznala, rastopila sam se od ganuća pomislivši kako je baš poput moje majke. Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim da je njezin um bio poput nekakvog povećala kojim je proučavala sve ljude oko sebe, uglavnom zaključujući da nitko nije na njezinoj razini.

U vezi mene nije joj odgovaralo ama baš ništa, ni način na koji sam se odijevala, ni način na koji sam govorila. Moja odjeća nije bila iz luksuznih butika pa sam u njoj djelovala "jeftino", a uz to sam se i prejako šminkala i u mom se govoru previše osjećao dijalekt. Nije joj se sviđalo čak ni moje ime Romana. Ukratko, za nju sam bila tipična seljanka iz malog mjesta kakvih se njezin sin trebao kloniti.

Ne bih znala reći kako je dolazila do tih svojih zaključaka. Ustvari, njezina obitelj nije bila ništa obrazovanija od moje, a kao jedini argument svoje superiornosti mogla je navesti posao svoga supruga. No, on nije bio docent na sveučilištu niti liječnik ili akademik, već običan djelatnik osiguravajućeg društva.

Gospođa Lidija je u toj svojoj stalnoj aktivnosti usmjerenoj protiv mene imala podršku svojih dviju kćeri, koje su bile njezina slika i prilika. Naravno, u njezinim su očima njih dvije bile savršen primjer ljepote, elegancije i obrazovanja u koje bih se ja trebala ugledati.

U početku sam se nastojala pretvariti, ili se barem prikazati kao tip žene kakvu je željela za svoga sina, no vrlo brzo se ta stalna borba da budem nešto što nisam pretvorila u frustraciju i trajnu ogorčenost.

U tom smo razdoblju Filip i ja bili na rubu razlaza. Dan našeg vjenčanja bio je već blizu i, umjesto da se radujem što ću uskoro početi dijeliti život s čovjekom kojeg volim, pred sobom sam vidjela samo beskonačan niz godina tijekom kojih ću se neprekidno morati boriti s nekim idealiziranim likom žene kakva ja nisam bila.

I baš kad sam već bila spremna odustati od svega, shvatila sam da postoji rješenje: mogu ignorirati svoju svekrvu. S obzirom na to da sam se Filipu sviđala, zašto bih se uopće trudila steći odobravanje i simpatije njegove majke? Njemu sam ja bila savršena i bila sam žena koju je odabrao.

I tako sam doslovno od danas do sutra prestala s pokušajima da se promijenim i odmah sam se počela osjećati bolje. Vjenčali smo se i Lidija se morala pomiriti s tim. To je prividno i učinila, no kako su godine prolazile, u njezinim su se riječima i dalje svako toliko pojavljivali prikriveni komentari na moje pogrešno odijevanje, na način na koji sam vodila svoju malu trgovinu mješovitom robom, na koji sam odgajala svoju djecu.

Čak su i komplimenti ostavljali gorak okus u ustima kad bi ih ona izgovarala. Pa čak i tada je imala potrebu na neki način istaknuti da bi ona to nešto o čemu je bila riječ učinila drukčije.

- Postoji ispravan i pogrešan način da se nešto učini - bio je njezin komentar na svaki naš pokušaj da na svoj način riješimo neki problem. Da možda postoji više ispravnih načina, nije joj nikada palo na pamet.

Možda je ta njezina opsesija da u svemu bude u pravu bila posljedica stalne podčinjenosti u odnosu koji je kao dijete i mlada djevojka imala sa svojom vrlo autoritativnom i dominantnom majkom. Baka Milena je u obitelji mog supruga predstavljala gotovo mitološku figuru.

Nakon što je cijeli život provela radeći u polju i podižući petero djece, sada je pomagala suprugu koji je bio invalid, i dalje živeći u njihovoj trošnoj kući na selu, brinući se o životinjama i vrtu. Bilo je teško mjeriti se s takvim herojskim idealom žene, no Lidija je uporno nastojala doseći to savršenstvo.

Prva mala pukotina u neprobojnom oklopu moje svekrve nastala je kad je baka Milena ostala udovica. Tada je već imala osamdeset godina i bilo je nezamislivo da nastavi živjeti na selu sama. Naravno, Lidija ju je pozvala da dođe živjeti kod njih, a njezin se suprug s tim složio, kao uostalom i sa svim što je odredila Lidija. Nije rekao ni jednu riječ protiv te odluke, jer čak i da jest, Lidija bi ga ignorirala.

I tako je baka Milena došla živjeti s obitelji svoje kćeri i već nakon otprilike mjesec dana počela je pokazivati prve znakove negodovanja. Govorila je da joj gradski zrak škodi, da joj smeta buka i da ima vrtoglavicu od gužve na ulicama. Zatim je tvrdila da su svi trgovci lopovi, da susjedi zabadaju nos u privatne stvari drugih, a muškarci da su svi pohlepni ili potencijalni silovatelji. A naročito su je plašili stranci, bilo zbog druge boje kože, bilo zbog njoj nepoznatog jezika kojim su se služili.

- Izgleda da veliki grad zaista nije mjesto za nju - priznala je Lidija pomalo posramljeno, sjedeći za stolom u mojoj kuhinji.

Mora da ju je skupo stajalo priznati da rješenje koje je ona smatrala najboljim zapravo nije bilo dobro. Počela sam joj pripremati čaj koji je s užitkom popila, iako nije propustila naglasiti da ona više voli neku drugu vrstu jer je ta kvalitetnija.

- I što ćete sada? - pitala sam je sjedajući nasuprot njoj.

Već sam imala ideju što bi mogla biti njezina namjera, ali bila sam znatiželjna da čujem kako će mi to izložiti nastojeći ostaviti dojam da me ne traži uslugu.

Bacila je oko sebe jedan od onih pogleda koji kao da su govorili kako oko sebe vidi hrpu stvari koje ne odobrava, ali ne želi to spominjati jer je dobro odgojena.

Prinijela sam šalicu ustima da sakrijem smiješak. Nisam imala namjeru sama predložiti ništa jer joj nisam htjela olakšati situaciju. Zašto i bih? Nakon što sam dvanaest godina podnosila njezine uvrede i omalovažavanja, neka se sada malo ona peče na vatrici.

Uzdahnula je i počela govoriti.

- Moja je majka oduvijek bila slaba na Filipa - rekla je. - On je njezin najdraži unuk i jako bi voljela provesti neko vrijeme s njim. A da ne spominjem djecu: Renato je podsjeća na Filipa kad je bio malen, a i Lorena je jako mila i draga! Osim toga, ovdje na selu je život bolji nego kod nas u gradu. Ona bi se ovdje osjećala bolje.

Nevjerojatno, s obzirom na to da je, kad smo se odlučili preseliti na selo, prijetila da neće sa mnom više nikad progovoriti ni riječ! Iako je zapravo Filip bio taj koji je donio tu odluku, krivnja da je njezin jedini muški potomak otišao daleko od njezinih skuta pala je na mene.

Pokušali smo joj objasniti da želimo našu djecu podizati u mirnijem okruženju i u dodiru s prirodom, no ostala je gluha na svaki pokušaj objašnjenja s naše strane. Bila je uvrijeđena na nas mjesecima, nije dolazila u posjet, pa čak ni nazvala da pita kako smo i moram priznati da je to bilo najmirnije razdoblje mog života od dana kad sam je upoznala.

- Želiš reći ovdje? S nama? - pitala sam pretvarajući se da sam šokirana tom idejom.

- Pa, zašto ne? Imate dovoljno prostora - odgovorila je, sada već agresivnijim tonom.

Ustvari, prostora je zaista bilo i više nego dovoljno, u tome nije bio problem. Bojala sam se samo da će, uz izgovor da dolazi posjetiti majku, moja svekrva češće početi dolaziti k nama.

No, to nije bio dovoljan razlog da je odbijem. Jadna baka Milena izgubila je svog supruga i svoj dom, moglo bi se reći i cijeli svoj život na neki način. Kako sam joj mogla odbiti pomoći?

Stoga sam pristala, sigurna da će se i Filip s time složiti.

Reakcija mog supruga na tu vijest bila je puno odmjerenija nego što sam očekivala: ukratko, nije baš skakao od sreće. Pomislila sam da možda gaji iste strahove kao i ja, no što smo mogli učiniti?

Ispraznili smo radnu sobu i unijeli u nju namještaj bake Milene koji smo u međuvremenu dopremili u kuću. Prije nekoliko mjeseci vidjeli smo je kako plače kad je došla u kuću moje svekrve i to nas je jako pogodilo. Stoga smo bili sigurni da će se bolje osjećati kad u sobi bude imala svoj stari, poznati namještaj.

Kad je stigla k nama, baka Milena nije plakala, ali izraz njezina lica nije obećavao ništa dobro. Bilo je to prvi put da sam na njezinu licu vidjela izraz nezadovoljstva, gotovo ljutnje, i to me je jako uznemirilo.

Bila je visoka jedva metar i pol i sa svojom sijedom kosom skupljenom u punđu izgledala je poput baka iz televizijskih reklama. Ušla je u svoju sobu usnica stisnutih od nezadovoljstva, a svoj namještaj nije udostojila ni pogleda. Tada sam požalila što smo to učinili jer smo tvrtki za selidbu platili pravo malo bogatstvo da ga doveze.

- Ljutita je - priznala je moja svekrva. - Nije zadovoljna što odlazi iz moje kuće.

- Ali kako kad si rekla da nije mogla izdržati u velikom gradu?

Na njezinu sam licu primijetila blagu nelagodu.

- Da, ali jedno je živjeti sa svojom kćeri, a drugo s unukom i njegovom…

Zaustavila se na vrijeme da ne izgovori nešto omalovažavajuće, no ja sam savršeno dobro znala što je mislila. Ne mogu reći da sam se istog trenutka pokajala zbog svoje velikodušnosti, ali počela sam se pitati u što sam se to uvalila. Jer tek sam sada postala svjesna da će se briga o starici najvećim dijelom srušiti na moja leđa.

No, koliko je problem ozbiljan, počelo je izlaziti na vidjelo tek idućih dana. Ja sam se još uvijek sjećala bake Milene kakva je bila u svom domu na selu: aktivna od jutra do mraka, uvijek u poslu i od malo riječi. Uz životinje, vrt i bolesnog supruga, jedan njezin dan bio je kao tri moja, no svejedno je bila spremna razvući tijesto za savijaču svaki put kad bi netko stigao u posjet.

Ako je i djelovala malo grubo u ophođenju s ljudima, to se moglo pripisati manjku vremena ili sam ja barem tako mislila. Neke od svojih starih navika baka Milena je sačuvala, dok je druge zanemarila budući da više nisu imale smisla.

I dalje je svaki dan ustajala prije pet sati i odlazila šetati po vrtu i okolnim poljima, a nakon toga bi se vraćala kući, mrmljajući i sudarajući se sa stvarima jer nije htjela paliti svjetlo zbog štednje, makar bih ja puno više cijenila da nas nije na taj način sve budila i prije svitanja.





Prvih nekoliko dana sam, kad bih čula buku, ustajala da provjerim je li dobro, no kad sam čula da mrmlja zato što je povrće u vrtu zasađeno na "pogrešan" način, više se nisam trudila ustajati iz kreveta.

Što se mene tiče, da se htjela pozabaviti mojim vrtom, ne bih imala ništa protiv, no to bi joj vjerojatno oduzelo motiv za gunđanje pa mi zato ništa slično nije ni predložila.

To bi nezadovoljstvo trajalo do doručka, koji se uvijek morao sastojati od crne kave s mlijekom i suhog kruha. Ja sam u to vrijeme bila u žurbi jer sam morala djecu spremiti za školu, a zatim pripremiti ručak Filipu, koji ga je radije nosio od kuće nego odlazio u restoran. A i ja sam se morala spremiti da ne dođem u trgovinu izgledajući kao vještica. Imala sam malo vremena da se brinem o baki Mileni, koja je stalno hodala za mnom i tražila pomoć za svaku sitnicu.

Ništa u kući nije funkcioniralo kako bi ona htjela. Peć nije dobro grijala, hladnjak je prejako hladio, televizor je bio pretih, iako se nama činilo da će nam bubnjići puknuti koliko ga je pojačavala. Mlijeko nije imalo nikakav okus, kava je bila bljutava, a kruh takav da ga ne bi dala ni svinjama…

Meni nije bilo teško pomoći joj kad je nešto trebala, ono što mi je teško padalo bile su stalne kritike na našu kuću i mjesto u kojem smo živjeli već godinama. Palo mi je na pamet da problemi o kojima je Lidija pričala nisu vezani uz život u velikom gradu, već uz cijeli svijet!

Nakon doručka, koji bi pojela gunđajući, baka bi sjela pred televizor i ne bi se micala sve dok ja ne bih došla kući u vrijeme ručka. Poštara sam zamolila da mi poštu donosi u trgovinu jer ona ni po koju cijenu nije htjela otvarati vrata. Općenito, odbijala je otvarati vrata i javljati se na telefon jer, kako je govorila, nikada ne znaš tko bi to mogao biti. Tek poslije sam, proučavajući telefonske račune, shvatila da jutra nije provodila samo gledajući televiziju.

Puno je vremena provodila razgovarajući s Lidijom, a pretpostavljala sam da se u tim razgovorima uglavnom žali na mene. Jer me gotovo svako poslijepodne nazivala moja svekrva i pitala razloge za ovo ili za ono.

- Mama se osjeća usamljeno - žalila se. - Zar baš nikako ne možeš pronaći vremena da više budeš s njom?

Nakon Lorenina rođenja već sam bila prepolovila vrijeme koje sam provodila u trgovini, prepuštajući poslijepodne posao svojoj prijateljici i partnerici. Da bih provodila više vremena s bakom, morala bih potpuno prestati raditi. S druge strane, činilo mi se da je ona tražila moje društvo samo onda kad bi vidjela da imam pune ruke posla. Kad bih imala vremena i bila na raspolaganju za razgovor ili šetnju, pojačala bi televizor dajući mi do znanja da joj samo smetam.

Sve je to bilo frustrirajuće. Nije bilo ni jedne riječi ili pokreta s kojima ne bih bila izložena riziku da me pogrešno shvati. Ako joj ne bih povjerila djecu da ih pripazi, zaključila bi da nemam povjerenja u nju, no ako bih joj ih ostavila, onda bi rekla da je iskorištavam.

Ako joj ne bih dopustila da mi pomogne u nekom poslu, rekla bi da se zbog mene osjeća beskorisnom, no kad bih je pokušala uključiti, onda bi počela gunđati. Ukratko, bila je to Lidija na stotu potenciju! Manje profinjena, puno otvorenija i puno agresivnija. Postalo mi je jasno od koga je moja svekrva naučila svoje metode maltretiranja ljudi.

Moj suprug je, radeći po cijele dane, uspješno izbjegavao svoju baku, a kad bih mu se požalila, rekao bi mi da sam sama kriva jer sam ja bila ta koja je odlučila preuzeti tu obavezu.

- Ali kako sam je mogla ostaviti i ignorirati? - bunila sam se.

- Kao što sam to ja uvijek činio! - odgovarao mi je. - Ustvari, ignorirajući ih sve redom jer je moja obitelj kao krdo šakala i bolje ih se kloniti.

Naviknutu na svoju jednostavnu obitelj, koja je uvijek pružala osjećaj sigurnosti, taj njegov stav mi se činio vrlo ciničan. Tada bih stisnula zube i nastojala to sve izdržati, podsjećajući samu sebe da je ipak riječ o jadnoj starici koja je potpuno udaljena od svega na što je navikla i što joj je bilo blisko. Moram imati strpljenja, što drugo da učinim?

- Uostalom, tu je uvijek moja teta Ljerka - nabacio je Filip jedne večeri očito me provocirajući. - Zašto je ne bismo pitali je li se ona spremna malo brinuti o baki?

Ne mogu reći da nisam bila u iskušenju da to i učinim, ali ja sam preuzela obavezu, a nisam bila osoba koja se povlači pred problemima. No, razmišljajući o tome, počela sam se pitati kako to da se moja svekrva u startu nije obratila svojoj sestri.

Zar se bojala njezine reakcije? Ili je ovo bilo smišljeno da me dovede do ponižavajuće kapitulacije kad ću morati priznati da se nisam sposobna brinuti o njezinoj majci?

Poslije sam doznala da je Lidija dala sve od sebe da svoju dragu majku preotme teti Ljerki, navodeći desetke razloga, među kojima i to da će se majka bolje osjećati kod nje. Bila je to, vjerojatno, neka vrsta rivalstva između dvije sestre.

Ne znam koliko bi još potrajala ta nepodnošljiva situacija da je sama baka Milena nije dotjerala do kraja.

Renato se razbolio i ja sam morala ostati kod kuće, što ju je uvrijedilo jer je smatrala da joj time pokazujem da se nije sposobna brinuti o bolesnom djetetu.

Pokušala sam je umiriti, no istina je bila upravo to da nisam imala povjerenja u nju, barem ne dovoljno da joj ostavim bolesno dijete. Iskoristila sam to vrijeme da obavim sve ono što mi se nakupilo, od pranja i glačanja rublja do čišćenja kuće. I tako se do jedanaest sati prijepodne još uvijek nisam stigla presvući, nego sam se vrtjela po kući u kućnoj haljini. U njoj sam i izašla pred kuću kad je zazvonio poštar.

- Kako to da si došao ovamo? - pitala sam Gordana, poštara kojeg sam znala već deset godina.

- Prošao sam pored trgovine, ali mi je Ida rekla da ćeš danas ostati kod kuće pa sam ti donio poštu ovamo.

- Baš ti hvala.

Pregledala sam poštu i vidjevši da je uglavnom riječ o računima, s uzdahom sam ih stavila u džep.

- Jesi li za kavu? - pitala sam ga primijetivši da drhti od hladnoće. - Uđi, skuhat ću je za minutu.

Kimnuo je glavom, znajući da deset minuta pauze na toplom neće nikome naškoditi s obzirom na to da je život na selu bio puno opušteniji i usporeniji od onoga u gradu.

Ušli smo u kuhinju i dok sam ja kuhala kavu, Gordan je sjeo za stol i počeo pričati o svojoj nećakinji koja je išla u razred s mojom Lorenom.

Začula sam neki šum i podigla pogled, vidjevši kako se netko udaljuje hodnikom. Baka Milena očito je bila znatiželjna, no to mi nije smetalo jer sam znala da joj je život dosadan i prazan.

Gordan je popio kavu, a zatim je ustao spreman da nastavi s poslom.

- Slavice, vidimo se sutra - rekao je glasno me pozdravivši.

Zatvorila sam za njim vrata i otišla pogledati kako je Renato. Igrao se na kompjutoru i kad sam ga pitala kako je, pogledao me začuđeno kao da nema pojma zašto ga to uopće pitam. Kad se sjetim kako je samo tog jutra cvilio, kao da je na samrti od teške bolesti.

Krenula sam natrag prema kuhinji i, prolazeći pored dnevne sobe, čula sam baku Milenu kako tiho govori, a kad me vidjela, još je više stišala glas.

Nisam rekla ništa kako bih izbjegla scene na račun toga da je kontroliram ili da joj uskraćujem telefoniranje.

Moja kolegica Ida otišla je po Lorenu u školu i dovela je je kući, a dan je nastavio mirno teći. Barem do šest poslijepodne kad je zvono na vratima počelo zvoniti odajući dojam da je pred vratima netko jako nestrpljiv.





Nikoga nisam očekivala, a nakon cijelog jutra provedenog u čišćenju, nisam bila ni raspoložena za društvo. Još sam manje bila raspoložena kad sam kroz špijunku vidjela da pred vratima stoje moja svekrva i njezin suprug, a s njima su bile i njihove kćeri i zet.

- Što se to događa, zar žele nešto proslaviti ovdje? - zagunđala sam uzimajući ključ, no prije nego što sam im otvorila vrata, ipak sam razvukla usne u osmijeh.

- Zdravo, kakvo je to iznenađenje! Zar ste nekamo krenuli? - pitala sam.

Lidija je pogledala preko mog ramena i ne pozdravivši, čak me i ne pogledavši, upitala:

- Gdje je Filip?

- Doći će za jedan sat - odgovorila sam uznemireno. - Zašto? Zar se nešto dogodilo?

- Znaš ti jako dobro što se dogodilo, Romana! - planula je ušavši u kuću pored mene, a za njom je ušla i cijela njezina pratnja.

Zaprepašteno sam ih gledala kako ulaze, a po izrazima njihovih lica mogla sam zaključiti da nemaju na umu ništa dobro.

- Pa, dobro, hoće li mi netko reći što se događa? - inzistirala sam hodajući za njima prema dnevnoj sobi, gdje je Lidija grlila baku kao da se bojala da je nikad više neće vidjeti živu.

- Varaš Filipa s poštarom! - povikala je najstarija od Filipovih sestara, koja nikad nije gajila simpatije prema meni.

- Što? Mora da se šalite? - morala sam se uhvatiti za naslon kauča jer sam mislila da ću se srušiti.

- Nema smisla da se pretvaraš - rekla je Lidija gledajući me ravno u oči. - Moja majka vas je zatekla!

- Zatekla? Kako radimo što? U čemu nas je to zatekla?

Pogledala sam tu minijaturnu staricu koja je unijela nemir u moju obitelj. Izgledala je kao da je na rubu plača, no u njezinim sam očima vidjela lukavost i pakost.

- Nemojte govoriti gluposti - pokušala sam se pobuniti, no shvatila sam da zbog šoka moj glas drhti i da ne djelujem uvjerljivo.

- Eto, zašto poštar nikad nije dolazio - povikala je baka Milena kreštavim glasom. - Zato što su se nalazili negdje u mjestu, a danas je čak došao ovdje u kuću dok supruga nije bilo, a u drugoj sobi leži jadno bolesno dijete.

- Što se ovdje događa? - upitao je Filip. Zapanjeno je pogledao oko sebe, a zatim je pogledao mene. Iskoristila sam taj trenutak iznenađenja da preduhitrim one koji su me optuživali.

- Optužuju me da imam vezu s Gordanom, poštarom - promrmljala sam osjećajući kako mi cijelo tijelo drhti. Nisam imala pojma kako bi suprug mogao reagirati.

- Ah, tako, a je li to istina? - rekao je i zatim prasnuo u smijeh. Njegova ga je obitelj pogledala prvo iznenađeno, a zatim ljutito.

- Zar si poludio? Kako se tome možeš smijati? - uskliknula je njegova majka.

- Ja mislim da ste svi vi ludi. Gordan ima više od šezdeset godina i trebao bi smršavjeti pa barem pedesetak kilograma. Kako vam je uopće pala na pamet takva genijalna ideja? - pitao je Filip.

Lidija je otvorila usta kao da želi odgovoriti, ali je ipak zašutjela. Baka Milena se povukla nekoliko koraka unatrag kao da se preplašila. Bila je tako stara i ogorčena zbog svega što je izgubila da sam trebala osjećati sažaljenje prema njoj. No, bila je i tako zločesta da nisam mogla. Zašto bih podnosila ovakve spletke i svu tu žuč koju je na mene već tjednima prosipala?

- Tvoja baka je raširila tu vijest - odgovorila sam neumoljivo. - Vidjela me kako sam ponudila Gordanu kavu i tada joj je vjerojatno proradila mašta.

Filip je odjednom pocrvenio u licu.

- I odmah si nazvala moju majku kako bi joj prenijela svoje sumnje?

Rijetko sam ga vidjela tako bijesnog, no taj je put preplašio čak i mene. Podigao je ruku kao da želi njome udariti o nešto, no uspio se svladati.

- Mislim da se baka Milena treba vratiti s vama kući - rekao je kroz stisnute zube. - Čini mi se da joj ovdje nije ugodno.

Učinilo mi se da je Lidija problijedjela, ali nisam imala vremena razmišljati o tome jer me zvao Renato. Požurila sam se da mu skuham čaj, a zatim sam se zatvorila s njim u sobu osluškujući kako iz sobe bake Milene dopire buka kao da netko odmiče namještaj.

Izašla sam tek kad je sve utihnulo i kad sam čula zvuk auta kako se udaljuje. Filip je stajao kraj prozora i gledao za automobilom. Prišla sam mu ne znajući kakvu reakciju da očekujem. No, on se okrenuo prema meni i nasmiješio.

- Hvala Bogu da su otišli - rekao je. - Bojao sam se da se neću više moći kontrolirati.

Prešla sam mu rukom preko leđa kao da ga želim utješiti. Mislila sam da je možda tužan, no on je prasnuo u smijeh.

- Napokon smo je se uspjeli riješiti! - rekao je čvrsto me zagrlivši.

Mogla bih reći da sam osjećala grižnju savjesti, ali to ne bi bila istina. Postoji granica koju nitko ne bi smio prijeći, a ta naoko nemoćna starica ju je itekako prešla. Uza sve poštovanje prema njoj, njezinoj dobi i tome što je baka mom suprugu, zaista moram priznati da mi je bilo više nego dosta njezinih zločestoća.

Idućih šest mjeseci između nas i Filipove obitelji vladali su ledeni odnosi, a zatim se pomalo, zahvaljujući čežnji bake i djeda za unucima, sve normaliziralo.

Jednom prilikom mi je Lidija čak priznala da više ne osjeća potrebu da bude na visini svoje drage i sposobne majke jer, iako je zaista bila sposobna i marljiva žena, bila je i prilično zlobna i naporna! Moji odnosi s Lidijom su se od toga dana počeli popravljati, a s vremenom sam u sebi uspjela oprostiti čak i baki Mileni. Nisam je više krivila zbog tog njezinog strašnog karaktera, no mogu ga prihvatiti samo dok se drži podalje od moje obitelji.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. listopad 2021 08:40