Voljela bih kad bi zlostavljanje žena bio problem koji se više-manje veže ekskluzivno uz primitivne sredine, u kojima još uvijek vrijedi “tko je jači, kači” i vlada fizička snaga. Voljela bih, koliko god će vam sad to okrutno, pa možda čak i nepošteno zvučati, kad bi klica zlostavljanja žena bila ekskluzivno u društvima koja su određena izuzetno konzervativnom religijom - bilo, kao u Latinskoj Americi, katoličkom, bilo islamom.
Ne kažem da djelomično nije tako; ne ljutite se, dobri vjernici (vjerujem i ja!), no nije SAMO tako. Nezlostavljanje žena ima korijen u načinu na koji smo SVI odgojeni.
Bez obzira na to jesu li vaši roditelji bili skloni modernoj pedagogiji, blage ruke, ravnopravni (što je, ako gledate samo malo dublje od površine, izuzetno rijetko, gotovo neviđeno), bez obzira na obrazovanost, vjeroispovijest, vašu načitanost ili nježnost vašeg partnera, svi smo, bez iznimke, baždareni tako da trpimo ili toleriramo “blage” vrste zlostavljanja žena, bilo u našem domu, ili u našoj okolini.
Dakako, većina nas će reagirati ako žena pred našim očima dobije šamar u supermarketu jer je odabrala preskupu vrstu slanine za sarmu. Ali, budimo iskreni - tu staje priča. Ne miješamo se susjedima u svađe jer, u redu, tko se ponekad glasno ne svađa? I nitko nije prorok u svom selu. I pometite prvo ispod svog praga. I tako dalje. Budimo iskreni: VEĆINA neće reagirati ni na što manje od šake u glavu u javnom prostoru. Kad smo suprug i ja bili u Ikei nekoliko dana prije mog poroda, na raznim smo se odjeljcima susretali s parom koji je, reklo bi se na prvi pogled, sretan mladi par koji oprema svoj prvi zajednički dom.
Nisam mogla a da ne prisluškujem, no kako je vrijeme prolazilo a tolerancija na suhoću zraka u Ikei padala, nisam više ni morala prisluškivati. Da se razumijemo: ništa se “strašno” nije dogodilo. Sjeli bi na neki izložbeni primjerak kauča, gledali mjere, i nervozno razgovarali o tome što kupiti i kako im se odabrana stvar uklapa u budžet. Klasika, reći ćete, svađa partnera u velikom kupovnom centru, nakon sto sati hodanja po istom. Istina.
Ali klasika je i to što je dinamika svađe takva da muškarac urla, vrijeđa i ponižava, govori svojoj PARTNERICI da je glupa, da ništa ne razumije, da se s njom ne mogu takve (valjda prezahtjevne) stvari odrađivati, da je pogriješio što ju je poveo sa sobom.
Uvjerena sam da nije samo meni zasmetao način na koji se gospodin u pitanju obraćao svojoj ženi/djevojci, no uvjerena sam da nitko nije reagirao. A i realno - što da mu kaže? Nemojte biti tako grubi? Vi niste vlasnik života ove žene, ona je vaš ravnopravni partner? Suludo, znam. No to i jest ključ problema.
Ne mislim nužno da bismo se na takvim primjerima trebali miješati - ne, mislim da bismo takav stav trebali sasjeći u korijenu, no kako to učiniti kad smo svi još uvijek jeka društva u kojem žene nemaju pravo glasa (ne mislim metaforički, mislim na pravo da glasuju na izborima), gdje mene već deseti novinar koji želi saznati KAKO JE DOMA (s malom bebom) pita, potpuno pogrešno, ali istovremeno ne shvaćajući svoju grešku, pita: POMAŽE LI VAM SUPRUG? Ne, ne pomaže meni. Brine se o svom djetetu. E sad. Znam da je nevjerojatno dugačak put od takvog, naoko benignog pitanja, do ubojstva koje se dogodilo u petak u Zagrebu, i zahvaljujem nebesima da jest, ali hoćete li mi vjerovati ako napišem da je u korijenu i jedne i druge bolesti ista problematika? S tim da je ova druga, dakako, pojačana, ako je vjerovati medijima, teškim psihičkim oboljenjem i traumama. No iskreno, baš me briga.
Muškarci - liječite se. Shvaćam ja negdje u dubini svoje duše da je teško pronaći svoje mjesto u svijetu koji s jedne strane očekuje da budete emancipirani, nježni, blagi metroseksualci koji su u takvom doticaju sa svojom ženskom stranom da spontano pjevaju s ptičicama kad u ranu zoru mijese kruh, a s druge da budu zaštitnici, ratnici po potrebi (a takvih je potreba, nažalost, još uvijek mnogo), snažni, necmizdravi, očiti potomci Aleksandra Velikog i lovaca na mamute. Znam da je zbunjujuće.
Znam da su uloge pomalo pomiješane i da, iako su vas učili da “veliki momci ne plaču”, danas morate pokazati emociju i suze inače će vas netko poput mene optužiti da ste emotivni invalidi i da pasivnom agresijom zapravo zlostavljate ljude oko sebe. Znam, jako dobro to razumijem. Dobro došli u svijet u kojem žene žive otkad znaju za sebe. Malo nose korzete, pa onda rade u tvornicama za vrijeme Drugog svjetskog rata. Pa onda izgube posao kad se muškarci vrate iz rata.
Malo podižu obitelji, rađaju po kućama, doje po potrebi, a onda moraju šutjeti i ustati kad muškarac uđe u prostoriju. Hrvatskim institucijama: da, uvijek postoji crna kronika, uvijek postoji onaj eksces koji nas sve osupne. Ali postoji i jedna koprena, jedna zajednička zabluda koja dopušta muškarcima koji nemaju PTSP i oružje u kući da budu bezobrazne, seksističke, grube svinje.
I postojimo svi mi kojima je malo neugodno kad tome svjedočimo, ali koji smo istovremeno otupili na to, kao što npr. u Meksiku više ne sanjaju o vremenu kad su mogli piti vodu iz pipe, ili što u Damasku ne sanjaju o miru, već samo o primirju.
Često kažem svom ocu kako mu zamjeram šovinizam za vrijeme odrastanja: gleda me gotovo uvrijeđeno jer je - uvijek bio tu, blag koliko kao muškarac rođen 1953. može biti, pošten koliko jedan čovjek bilo kad rođen može biti. Ali da, zamjeram mu to što se nije potrudio svojim primjerom pokazati da nema podjele na muške i ženske poslove nego samo dogovora. Zamjeram i mami što nije bila manje - pa, naučeno žensko.
Kao novopečena majka jedne djevojčice, želim joj da ne upadne u klasične rodne uloge, želim da se nitko nikada ne izdere na nju samo zato što je to općeprihvaćeni model izbacivanja muške agresije, želim da ni jedan muškarac u njezinom životu ne pomisli da je ona njegovo vlasništvo, želim joj da jednom ne hvali svog partnera riječima: “Moj Denis ne pije, ne kurva se, ne troši novce u kladionicama, i nikad nije digao ruku na mene!”
Želim joj drugačije društvo. Ima li toga u predloženim promjenama u obrazovanju? Kako preodgojiti hrvatske muškarce? Jesu li se iz Mosta i HDZ-a borili za to ministarstvo? Ili samo za ona koja govore o moći, prevlasti i vladavini, opet jačega? Tata, molim te, nemoj - navodno je vikala djevojčica od četiri godine u petak dok je otac pred njezinim očima ubijao majku, najvjerojatnije nožem. Tata, molim te, nemoj, viču i mnoge druge djevojčice koje ne svjedoče tako nasilnim prizorima. Želim da Lena nikad ne kaže, nikome, “molim te, nemoj”. Malena Anđela je izgubila život.
Njezina majka je izgubila život. Mnoge žene ga gube, tijekom dugog niza godina, život ili duh, a to je na koncu isto, u strahu da se neće snaći, da neće imati gdje živjeti i od čega živjeti, od straha od samostalnog života, od straha od toga da društvo neće biti na njezinoj strani. A taj zadnji strah je opravdan. Jer, zašto bi tada bilo kad ni danas nije?