Split je grad koji ima gradonačelnika s intelektualnim poteškoćama. Ako to, ipak, nije preteška riječ, i ako se Kerumove poteškoće smiju nazvati čak intelektualnim. Naime, taj rasist, koji dokazuje kako su padeži možda i suvišak u hrvatskome te kako je ovaj jezik doista savršeniji od ostalih pa se i ne mora govoriti nego se može njakati, meketati, mukati i lajati, neki je dan od svoga simpatizera prepisao poruku s mobitelskog zaslona, u kojoj je pisalo: “A zasto bih bio lose volje, do kraja mjeseca ce ga uhapsiti pa ce biti opet izbori.”
Namah se izbezumio tolikom količinom informacija intelektualnog sadržaja, prepunila mu se memorija, a nije ga imao tko resetirati, te je istoga dana sazvao tiskovnu konferenciju, na kojoj je tu poruku proglasio prijetnjom smrću.
Prijeti mu Ranko Ostojić, a dokaz je Kerumu taj što “kad je cijela Hrvatska znala da sam pobjednik izbora, u njegovu stožeru nosili su majice s natpisom: 'Nisam ovca da me vodi čoban'”.
U toj poplavi dojmova koju je izazvala jedna sms poruka, za koju Kerum vjeruje da ju je odaslao baš Ostojić, nema ničega za što bi se razuman čovjek mogao uhvatiti, nijedne suvisle i ljudske riječi, pa ni objašnjenja zašto Kerum vidi sebe kao čobana s nečijih majica i na osnovu čega zaključuje da Ostojić pripada zavjereničkoj sljedbi koja je namjerila po Hrvatskoj i šire tamaniti čobane. Najgore je što se od Keruma više i ne očekuje takav minimum suvislosti, nego mu je, čim je postao gradonačelnik, na volju dano da hrvatskim raspolaže u javne svrhe, bez ikakvoga ograničenja. Kao da je hrvatski jezik toalet papir, pa da blagajnici u dućanu nije dužan polagati račune što će mu i u koje će ga svrhe upotrijebiti.
Ranko Ostojić ne prijeti Željku Kerumu. Dovoljno je pogledati u oči tog čovjeka i vidjeti da je te metode prerastao prije nekih četrdesetak godina, kada je iz mlađe prešao u stariju grupu u vrtiću. U Ostojićevom je uzrastu lako ustanoviti te stvari, on relativno dobro vlada padežima, noću ne piški u postelju, a nema ni sestru koja bi javno kazala da je Ranko od Boga izabran da bude gradonačelnik.
Pritom se ekipa s kojom se Ranko igra politike ne zove Crna ruka, kako Kerum u svome izbezumljenju vjeruje, nego SDP. Kao što ni on nije izabran od Boga za gradonačelnika, nego od građana Splita i to pretežito fetivih, kojima, između ostaloga, imponira njegov nehotični fašizam. Recimo, Željko Kerum ako nečiju mater želi nabijediti da je Srpkinja, on će reći da je ona četnik. Mama četnik. On ne zna da se ta nacionalnost drukčije zove, a Splićani su, birajući ga, i to honorirali.
Za razliku od njega Ranko Ostojić nije rasist, ni fašist, ni osoba s posebnim potrebama pri uporabi hrvatskoga jezika. On, međutim, nema ni populističkog dara, a nema ni stranku, jer mu je najbliži stranački drug Veljan Radojković, kandidat SDP-a za dalmatinskoga župana, kampanju provodio hvaleći Keruma, s kojim, istina, ne dijeli intelektualnu raskoš, ali zato dijeli trgovačke interese, a time i moralnu podkapacitiranost. I da stvar bude katastrofalna, Ostojić je prethodno iskazao prezir prema intelektualnoj eliti, pojedinim piscima i novinarima, koji su mu se potom osvećivali drukanjem za Keruma. S njihove strane bilo je to glupo dišpetavanje, koji će i sami platiti kad im jednoga dana gradonačelnik otkrije mamu četnika ili im pročita poruku s mobitela, ali ne prezire li i on Split, kao i Kerum, samo im se preziri malo razlikuju?
Odvratno je, međutim, da se Kerumu u danima njegove nastupne gradonačelničke euforije, u trenucima dok njegovi ljudi anketiraju podrijetlo i nacionalnost zaposlenih u gradskoj upravi, udvaraju i tipovi poput akademika Miroslava Radmana. Taj se, naime, Kerumu nudi, ni manje ni više, nego kao savjetnik za znanost. Pritom, to je onaj Radman koji se predstavljao kao žrtva antiintelektualnih tendencija u Hrvatskoj, onaj Radman za kojega su se potpisivale peticije, s kojim su se radili beskonačni novinski i televizijski intervjui i pred kojim se, eto, cijela Hrvatska morala sramiti, jer mu još nije bio izgrađen institut u Splitu, niti je država za njega dala dovoljno novaca.
To je isti onaj Radman zbog kojega smo htjeli zgromiti HAZU, jer mu nije ukazala čast članstvom. Na tome je on stvorio svoju vječnu i okamenjenu pozu, po kojoj ga prepoznajemo, kao što se po ušima prepozna magarčić na dalmatinskoj plaži, po kojemu se i neradnom nedjeljom veru i slikavaju mlade Čehinjice. A sad je kleknuo pred Kerumom i ispao jadan. Radman.