Još mi je jedan frend prošli tjedan postao tata, još jedan naivac učlanio se u naš Klub sluđenih očeva. Dobio je kćer, divnu malu mirišljavu štrucu rumenih obraza i ubojitog osmijeha, i sad imamo još manje šanse da ikad više zajedno popijemo pivo.
Od petorice, šestorice nas iz ekipe sad je već i četvrti dobio dijete, a i onaj peti sve mi je sumnjiviji sa svojim “novim dijetnim režimom” i “moram doma jer zaručnica i ja imamo nešto za obaviti” izgovorima.
Baš prošli vikend dogovaramo tradicionalnu cugu nedjeljom i cijeli dan je triler.
“Dečki, nedjelja je, di ćemo se nać”, piše na WhatsApp grupu prvi, naravno onaj koji još nije u braku. Baaam.
Kvačice ispod poruke izdajnički zasvijetle plavo, svi smo vidjeli poruku, nitko ne odgovara, drhtimo, svaki ispred svojeg telefona.
Kreće igra živaca, čeka se tko će prvi povući potez, smišljaju se taktike, a onaj smiješni sat pored šahovske ploče s figurama polako otkucava. Kao Kasparov kad igra protiv kompjutora, i redovito gubi. Frend je partiju otvorio s pješakom na d4, a mi se branimo Daminim gambitom.
Jedan se sramežljivo krene vadit na umor, drugi prtlja nešto da ujutro rano ustaje, treći vadi joker “obiteljske obveze” iz rukava. Puno tipkanja, pa brisanja. Pa opet tipkanja.
Ni ja ne znam što da odgovorim.
Osjećam se k’o Murtaugh u “Smrtonosnom oružju”, za razumno sam rješenje, ali demontiram bombu s Riggsom i nisam siguran kad će cijela zgrada odletit u zrak.
“Gle, ako treba”, piše frend, “slušat ću vaše kuknjave o pelenama, al ne smijete tradiciju izdat.”
A doma kod mene borba s antibioticima. Trebao je ovo biti sjajan vikend za kćer, ali temperatura nam je pokvarila sve planove. Malena je sa svojom vrtićkom mafijom planirala obići par dječjih rođendana, njih tri curke, u Carrie Bradshaw stilu - poklon, komad torte, neobavezni trač i sok od borovnice s nogu, pa brzo dalje.
A onda je potpuno neočekivano, kao one pohabane njuške koje loču viski i žvaču škiju u špageti vesternima Sergija Leonea, u našu kuću dojahao Gospodin Šarlah osobno, neugodni gad, od kojeg se malenoj osulo lice, a temperatura ubrzo preskočila 39.
I sad opet pišem ovo dok se oko mene stvara brdo potrošenih maramica, praznih bočica od sirupa i oguljenog krumpira. Gospon Šarlah lijepo je tempirao svoj dolazak, baš na dan kad je vaš Sluđeni otac gostovao ni više ni manje nego - na televiziji.
Sjetili su se, naime, Bog zna kako, da dođem u neki novi talk show Barbare Kolar i da tamo objasnim zašto toliko dramim i pretjerujem u kolumnama.
I otišao sam, a tamo su me napudrali, pa sam tako napudran zajedno s napudranim Ivanom Dečakom, onim što pleše po krovu četrnaestice, Zuhrom i Ricardom Luqueom pričao kako je zajebano kad si otac malene djevojčice.
Barbarin šou ne prikazuje se uživo, snimili smo ga još u četvrtak, a u petak popodne, nakon što su mi mater i punica svima razglasile da ću bit na telki, spustio sam rolete po stanu, iskopčao telefone i sjeo sa ženom i malom da pogledamo taj spektakl loših fora.
I taman da će prikazat dio u kojem i ja pričam, a malena me ispred televizora stisne za ruku, pogleda vodenastim očima i krene - povraćati.
Pa jel moguće?
Moguće je i, evo, žena mi je svjedok, emisiju smo odgledali dogovarajući odlazak pedijatrici i mijenjajući obloge za temperaturu. Prigodno.
- Znači, toliko si bio loš da ti je mala doma povraćala dok te gledala? - sprda me urednik dan kasnije, u subotu, preko telefona dok ja jurim u ljekarnu.
Podižem antibiotike, sirup za temperaturu i “dajte mi te jedne vau-vau bombone, molim” kad me ženska iza blagajne znakovito pogleda.
- Vas sam vidjela na televiziji. Jučer. Pričali ste nešto o djeci, zar ne, vi, onaj pjevač i onaj Pervanov? - kaže.
- Jesam - odgovaram umorno.
- A čime se inače bavite?
- Kukanjem, gospođo, kukanjem.
Ali hej, konačno ne moram izmišljati izgovor za ono pivo nedjeljom.