KONTROLNA TOČKA

KAKO ZAUSTAVITI EGZODUS HRVATA I HRVATSKU UČINITI PRIVLAČNOM ZA ŽIVOT U ove mjere nijedna politička garnitura nije se dosad usudila ozbiljno zagristi

 CROPIX

Pitanje tjedna: Što može zaustaviti zabrinjavajući višegodišnji val iseljavanja i Hrvatsku učiniti poželjnom lokacijom za život i investiranje? Svaka državna demografska strategija je, naravno, utopija, smislom ne previše različita od lijeka protiv ćelavosti. Ne djeluje. Manjak radno sposobnog stanovništva u nekoj zemlji posljedica je složenog niza društvenih problema. Demografska kriza nije sama po sebi problem koji se može zasebno liječiti, to je činjenica s kojom se treba suočiti, čije uzroke treba identificirati i neutralizirati njihov učinak.

Popravljanje demografske slike jedne države, bilo koje, ne samo Hrvatske, nije briga o mladim obiteljima i njihovim bebama, nego briga o zdravoj zajednici ravnopravnih i ekonomski neovisnih građana u kojoj širenje obitelji, ili dugotrajan životni vijek, neće predstavljati egzistencijalan problem.

Ljudi u pravilu odlaze iz države samo iz dva razloga - prvi je, kada se osjećaju loše, a ne vide perspektivu da bi im u razumnom vremenu moglo postati bolje, i tu perspektivu vide u drugim zemljama. Drugi, ne manje važan razlog za odlazak, jest nedostatak mogućnosti planiranja života.

Šest nabrojanih točaka kratka su početnica za lidere države, kako bi im se olakšala identifikacija korijena problema. Nema tu ničeg dosad neviđenog, sve nabrojane točke temeljna su sidra razvoja moderne države. U svih šest hrvatski su lideri do danas zakazali.

1. Manji državni nameti, kako bi porasla kupovna moć građana.

Na prvom su mjestu jer se najčešće spominju, ali porezi nisu ključan hrvatski problem, postoje uspješne države (Švedska, Francuska, Belgija, Austrija...) u kojima je porezno opterećenje jednako ili više od hrvatskog. Hrvatski je problem što značajan broj usluga koje očekujemo od države kojoj plaćamo porez i u čiju blagajnu uplaćujemo brojne doprinose ili ne dobijemo ili plaćamo višekratno.

To nije samo sve lošije i sporije zdravstvo (pa usluge koje su nam navodno zajamčene, jer obaveznim doprinosom platili smo ih unaprijed, kako bismo preživjeli kupujemo u privatnom sektoru), tu je obrazovanje, gdje se milijuni neoporezivih kuna (jer radi se izvan sustava) slijevaju u džepove privatnih instruktora koji našoj djeci objašnjavaju ono što nisu objasnili nastavnici, tu je trošak koji nastaje zbog predugih sudskih procesa... Sve to kupovnu moć hrvatskih građana na kraju čini manjom od kupovne moći najbližih zapadnih susjeda, i umanjuje zadovoljstvo građana državom.

I naravno, da bi porezi bili niži, država mora biti jeftinija, a da bi to mogla biti javni dug treba biti održiv, jer otplaćuje se iz proračuna, a poslovno okruženje poticajno, kako bi rastući biznisi brže i obilnije punili proračun. Državu, međutim, ne može učiniti jeftinijom njen ministar financija. On će, ako je dobar, znati izračunati koliko je novca potrebno za održavanje administrativnog aparata i javnog sektora, znat će gdje i kako taj novac nabaviti, znat će upravljati proračunom i dugom države i znat će kada treba upozoriti da se država u zaduživanju približila granici održivog.

Ministar financija ne može odrediti način rada državne uprave (ni broj zaposlenih u upravi), ne može utjecati na učinkovitost pravosuđa, dostupnost zdravstvenih usluga, niti na to koliko je naš obrazovni sustav prilagođen tržištu rada i, općenito, vremenu u kojemu živimo. To je posao premijera i drugih resorskih ministara, kao i Sabora kao krovnog tijela koje određuje politiku države.

2. Javna uprava organizirana kao jednostavan servis građana

Regula ima previše, komplicirane su, sustav nije objedinjen i nije profesionaliziran, a procedure traju predugo. Tu je sve odavno rečeno, ali nitko nije skupio hrabrosti da započne tu, za demokratsku državu i za život svih građana ključnu reformu zastarjelog, slobodnom društvu neprimjerenog, danas naglašeno korumpiranog sustava.

3. Brzo i učinkovito pravosuđe dostupno svakome

Što može biti važnije za mladu obitelji od pravne sigurnosti njenih članova i njihovih potomaka? To nije samo pitanje alimentacije u slučaju razvoda, to su imovinsko-pravni odnosi među partnerima, ali i pravni okvir za samostalan poduzetnički start, što je većini mladih koji se nađu u završnoj fazi školovanja jedina zajednička čvrsta točka od koje počinje novo razdoblje života. Ta točka danas ne postoji. Kada govorimo o brzom i učinkovitom pravosuđu, u ovom kontekstu ne pričamo o kaznenom sudu, nego o beskrajnim radnim, poslovnim i građanskim procesima koji zaustavljaju krvotok zemlje.

4. Uvod u poduzetništvo kao dio obaveznog obrazovanja

Gotovo da se ne spominje, ali taj nedostajući dio procesa školovanja važniji je od informatike ili građanskog odgoja. Osnovna informatička pismenost danas se stječe u predškolskom razdoblju. Djeca se rađaju u obiteljima s računalom, digitalna infrastruktura njima nije manje razumljiva od vodovoda. Tu je i koristi se. Većina hrvatske djece međutim i dalje odrasta u okruženju koje je izrazito nepoduzetno i nesklono slobodnom tržištu. Čekanje na ponudu za posao kod nekog zamišljenog, dobrog poslodavca odavno nije prioritet. Naši nasljednici žele pokrenuti svoj posao, ali premalo je onih koji im znaju reći kako da to naprave.

5. Schengen i euro

Kao simboli zajedničke Europe bez granica vjerojatno su najbolji dio paketa koji nam je stigao s ulaskom u Europsku uniju. Ulazak u zajednički europski prostor slobodnog protoka ljudi i roba u jednakoj mjeri omogućava slobodno trgovanje na najbogatijem svjetskom tržištu i odabir mjesta gdje želimo živjeti. Sve dok nije unutar schengenskog prostora i sve dok se ne uvede zajedničku valutu Hrvatska se ne može smatrati jednakopravnom članicom EU. Srećom i nas i Uniju sporazum obavezuje da taj dio pristupnog procesa provedemo do kraja.

6. Aktivno sudjelovanje u kreiranju i provođenju europskih politika

Nažalost, i nakon pet godina članstva mnogi i dalje EU doživljavaju kao ”novog političkog gazdu” čije naredbe treba bespogovorno slušati (pa je zato i bolje iseliti se u zemlju gdje se te naredbe donose). Pogrešno. Sve članice EU imaju predstavnike u svim europskim tijelima i mogućnost sudjelovanja u kreiranju zajedničkih europskih politika. Pitanje je kojoj mjeri naš današnji obrazovni sustav studentima omogućava da savladaju procese odlučivanja i ravnopravne rasprave.

Pitanje: što od toga možemo postići?

Možemo i moramo postići sve. Najmanje su zahtjevne dvije zadnje točke - Schengen (zajednički europski prostor slobodnog protoka ljudi i roba) i usvajanje europske zajedničke valute, koje su obje zadane našim ugovorom o pristupanju Europskoj uniji. Prve četiri točke su u domeni domaće politike i predstavljaju ono što se skriva pod birokratskom šifrom ”strukturne reforme”. To su točke koje je lako prepoznati, lako nabrojati, ali, osim povremenih intervencija u poreze, često u pogrešnom smjeru, dosad nijedna politička garnitura nije ozbiljno zagrizla u njihovo rješavanje.

Jednom kada to napravimo, ta nova Hrvatska neće biti samo za Hrvate, bit će dobra i poželjna svakome, kao zemlja u kojoj se može dobro raditi i kvalitetno živjeti. Tada će, eventualno, zbog podizanja kvalitete života, imati smisla razvijati demografske strategije za pojedine generacijske skupine. Ili ukratko: zemlju imamo, pokušajmo napraviti državu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. studeni 2021 06:11