Ceremonija dodjele Nobelove nagrade za mir 10. prosinca u Oslu mogla bi biti razmjerno pusta: neće doći ni dobitnik Liu Xiaobo jer je u tamnici pošto se zauzeo za višestranački sustav, neće doći ni njegova supruga jer su je stavili u kućni pritvor baš zato, a i da ne bi novinarima prenosila nobelovčeve riječi, u “preventivnom kućnom zatvoru“ su svi njihovi viđeniji suoporbenjaci, a i oni “manje viđeni“ vizu neće dobiti.
Dosad se samo triput dogodilo da dobitnik ne smije poći preuzeti Nobelovu nagradu za mir: Carl von Ossietzky (1935.), koji je pravodobno ali uzalud prokazao ponovno naoružavanje Njemačke u suprotnosti s Versailleskim mirom, sovjetski mirovni disident Andrej Saharov (1975.), te protivnica burmanske vojne hunte Aung San Suu Kyi (1991). Ni Hitler, ni Brežnev, ni Than Shwe nisu spriječili da bar neki član obitelji preuzme nagradu - ali se u tom pogledu Hu Jintao pokazao krućim i od njih.
Još gori je ucjenjivački pritisak Kine na druge zemlje da njihovi predstavnici bojkotiraju ceremoniju, u najgoroj maniri hladnoratovskih blokovskih velesila. “Nikada nisam vidio sličnu kampanju sabotaže ni tako otvorene pritiske na diplomatska predstavništva da bojkotiraju ceremoniju“, rekao je tajnik Nobelova odbora Geir Lundestad. Bojkot su odmah prihvatile Putinova Rusija, Nazarbajevljev Kazakstan, Kuba, Maroko i Irak - sve odreda režimi čiju bi autoritarnost također potkapala neka slična Nobelova nagrada njihovu disidentu - a među 16 koji se kolebaju su i Indija (najmnogoljudnija višestranačka demokracija), Indonezija (najmnogoljudnija muslimanska država) i nesretni Pakistan.
Iskazujući svoju sposobnost da ucjenjuje i takve zemlje Kina se potvrđuje kao svjetska velesila, ali u lošem smislu tog pojma. Pokazuje da joj ni izlaz iz okova bijede još nije proširio duhovno bogatstvo do razine toleriranja drukčijeg mišljenja.
To je ne samo tužno, nego je takva ustobočenost i latentna prijetnja miru - potvrda da je Nobelova nagrada barem ove godine upućena na valjanu adresu.