Koja je to godina bila! Radiš u SOA-i, znaš da možeš dobiti povlašteni kredit za stan, uletjet će neka “škoda” kao alibi za puno posla, a time ne moraš kupiti svoj automobil, povremeno se možeš parkirati na krivom mjestu, ali se u miru, skoncentrirano možeš posvetiti svom poslu, čuvati domovinu od kriminalaca, prevaranata raznih vrsta, probisvijeta i lupeža koji bi iskoristili ovu nesretnu zemlju punu poštenih i naivnih, dragih ljudi koji ništa ne kuže. Povremeno možda ispuniš koji tiket u kladionici, ponekad dobiješ, ponekad izgubiš, ali život ne bude tako grozan. I onda skužiš da je put do novog TV-a, tu pred tobom.
Prodaje se Pliva, svi o tome govore, raspravljaju, svađaju se, po medijima se nižu uvrede ekonomista i političara, svi imaju svog favorita i svi imaju svoje rješenje. Ali, samo neki skuže očito, treba investirati u dionice. Kada se onomad pojavio HT na tržištu, Hrvati su dizali kredite da bi kupili dionice, vjerujući kako konačno vide pravi kapitalizam na djelu. Investirali su u dobar biznis. S vremenom su promijenili mišljenje, shvatili da i za brzi novac treba neko znanje, ili malo bolja informacija.
Milijan Brkić je imao baš to, znanje. Skužio je čovjek jer je vješt s brojkama i tržištima vrijednosnica da se isplati uvaljati u kredit preko glave, posudio koju tisuću kuna za preživjeti ljeti i nagovorio nekoga u Karlovačkoj banci da mu odobri kredit koji nitko ne može dobiti. Milijun kuna na tri mjeseca. Tu prosjek plaće, a Brkićev je tada bio oko 9 tisuća kuna, ne igra ulogu. Lova se ne vraća iz plaće. Vraća se iz investicije. Otišao je hrabro Brkić u banku, izašao s vrećicom novčanica i kupio dionice. Za mjesec i sedam, osam dana zaradio je 266 tisuća kuna. Tada je prodao dionice, vratio kredit i prebrojio što mu je ostalo u rukama, spomenutih 266 tisuća kuna.
Nema tog ministra financija, biznismena, kockara a ni kamatara koji se ne bi divio toj odluci. Nema tog mahera u kladionici koji bi propustio takav biznis, nema brokera ni ratnog liferanta koji mu se ne bi pridružio, samo da su mogli skužiti ono što je Brkić, baveći se sigurnosnim poslovima, vidio. Tog je dana Actavis, jedna od dviju tvrtki koja je htjela Plivu, objavio da će poboljšati svoju ponudu za 100 milijuna kuna. A Brkić je znao da je to biznis za njega. Zaboravio je sve ostalo, odradio što ima, ostavio kriminal i državne ugroze u spisima i nakon radnog vremena otišao u banku po kredit.
Usputno, kao na benzinskoj. Jer banke su mjesta sreće, svi policajci imaju koji milijun kuna kao kreditnu obavezu, pa nije neuobičajeno da to traži i Milijan Brkić. A onda je, te ili sljedeće godine, objasnio svom bratu da se upusti u projekt Opatovina jer je to dobar biznis. Brat nije ušao, pa je Brkić morao nagovoriti suprugu da bude suvlasnica tvrtke koja je kasnije dobila zajam od 20 milijuna kuna. Nema tog biznismena koji ne bi htio odraditi taj posao, a kamoli policajca iz SOA-e. Gotovo da je čudno da je nakon toga ostao u državnoj službi. Ili je ostao baš zato.
Ovo je, onako kao podsjetnik, zašto ne treba brinuti za bivšeg policajca, kuži se u brojke. I kao usporedba u priči o tome što bi se sve moglo i trebalo pitati čovjeka koji je karijeru napravio baratajući informacijama. Osobito, onim nestalima. Velika je vrijednost imati pravu informaciju, ali je puno veća imati informaciju koju nitko drugi nema, ili moći učiniti da nestane. To se zove raspolaganje sudbinama. Dokaz uspješnosti policajca.