.jpg)
On sada izgleda kao jadnjikavi, boležljivi starac, ali nikad ne treba zaboraviti da je on stajao u Srebrenici dok su odvajani muškarci i dječaci od žena da bi kasnije bili poubijani. I da je to naredio. On je držao predavanja hrvatskim pregovaračima i prijetio, nadmeno i s pozicije moći koju su hrvatski branitelji s generalom Rahimom Ademijem razbili na Šibenskom mostu. Jer, taj veliki ratnik je bio moćan samo kad se suočavao sa slabijim od sebe, kao u Srebrenici i Škabrnji. Nije imao odgovora na akcije Hrvatske vojske koje su ostvarile preduvjete za Oluju i kasnije za Dayton. Jer on nije bio veliki vojnik, on je bio i ostao najgori izdanak takozvane JNA, neobrazovan, drzak i zbog svega toga samouvjeren do nemjerljivosti. I zato je i postao zločinac, jer drugo nije znao. I zato je pobjegao iz sudnice.
Kao što je bježao pred pravdom nakon završetka rata potvrđujući time da je bio i jest svjestan svega što je napravio i za što je odgovoran. Da nije tako otišao bi sam pred Sud ili sada poslušao presudu. Skrivao se od nemila do nedraga, a skrivale su ga i sve srpske vlade dok im nije dogorjelo pod prstima. Jer, Beogradu je jasno da je osuda Ratka Mladića, nakon Radovana Karadžića, konačna i završna potvrda da je rat bio osmišljen u krugu tadašnje srpske vrhuške uz punu podršku takozvane JNA koja je krenula u provedbu plana “spaljena zemlja”. Bilo kakva priča o građanskom ratu, jednakoj krivici i slične floskule koje i dalje slušamo iz Beograda i Banja Luke sada padaju u vodu: Mladić je kriv za genocid, dakle genocid je počinjen, a nalogodavci su bili u Beogradu i Banja Luci.
Sud u Haagu je imao svojih jadnih trenutaka - puštanje na slobodu Vojislava Šešelja, minimalne ili nikakve kazne za zločine u Vukovaru - ali sada je potvrdio razlog za svoje postojanje. Mladić je simbol politike i ideje uništenja koja je propala i sada doživjela i međunarodnu osudu.
Hrvatska može biti zadovoljna presudom iako mu za zlodjela u našoj zemlji nije bilo suđeno. No, i ona se podrazumijevaju. I BiH bi trebala biti zadovoljna jer je konačno stigla pravda u svoj svojoj veličini. A Srbija bi trebala ovu presudu iskoristiti za konačno suočavanje sa svojom prošlošću i činjenicama. Time bi Aleksandar Vučić pokazao da univerzalna jurisdikcija vrijedi i za zločince iz vlastitih redova. I otvorio vrata stvarnoj pomirbi te uspostavi realne arhitekture odnosa u regiji koji se ne bi bazirali na 1991. ili 1995. (da ne spominjemo neke ranije godine), nego na pogledu u 2030. Loptica je na njegovom terenu. I terenu cijele srpske politike na Balkanu. Jer, sada je konačno sve i sudski utvrđeno.