Hej, ti savršena ženo iz nove Kinder Pingui reklame, nisi fer.
U njoj se, nakon dugog radnog dana, vesela i nasmiješena vraćaš s dvoje djece u fino uređenu, besprijekorno čistu kuću s vrtom u predgrađu. Ktome, još uvijek imaš snage gegati se kao pingvin da nasmiješ susjede. Sunčan je dan, djeca su ti mirna i čista, a ti se na kraju odmaraš u ležaljci u vrtu.
Zašto lažeš ovaj napaćeni narod?
Kuće u kojima žive djeca uopće ne izgledaju tako.
Sjećate li se plaže u Normandiji na početku filma “Spašavanje vojnika Ryana”? Onoj na koju između barikada, bombi i bodljikave žice iskrcavaju bokce koji jurišaju na njemačke bunkere?
Yup, to je puno točnija slika.
Jer da moram opisati naš stan nakon što kći (3) završi s igranjem, bio bi to izvještaj za crnu kroniku:
“Teška prometna nesreća dogodila se sinoć na uglu Trga Dnevnog Boravka i Blagovaonske ulice.
Vozačica je preoštro ušla u zavoj pa izgubila nadzor nad kolicima za novine prenatrpanim igračkama. U prevrtanju je lakše ozlijeđeno nekoliko plišanih osoba.
Gumeni rakun na prednjem sjedalu nije bio propisno vezan pa je ostao bez repa, ali dobro se oporavlja. Svjedoci tvrde da je vozačica cijeli dan ispijala bočice s mlijekom, pa divljanje počela u Hodničkoj ulici. U Kuhinjskoj je umalo pregazila Psa Sveznalicu. Prilikom prevrtanja vozila srušen je i Kip Svete Ikea Lampe. Nadležne ekipe saniraju mjesto događaja, a vozačica je prepraćena u kinderbet na triježnjenje”.
Situacija nije bolja ni na drugom kraju sobe.
Tamo iz polumraka cijelo popodne odjekuje engleska dječja pjesmica “Row, Row, Row Your Boat”.
Super, samo što u izvedbi trogodišnjakinje kojoj još nisu izrasli svi mliječni zubi to zvuči malo drugačije.
- Ro, ro, ro, yobot... đeneldon desriiiiim.... Verili, kerili, berili bim, liizbat kerim - pjeva lutki koju uspavljuje u upravo sagrađenom Prihvatilištu za napuštene igračke.
Lutka leži u tavi koju je kći iskopala negdje u kuhinji, dok je otac koji je trebao držati stražu zadrijemao, pokrivena je rukavicom za pečenje, a u krilu joj je kuhača. Uokolo su povješane kuhinjske krpe ispod kojih Hello Kitty figurice piju čaj.
Tako su valjda izgledale hipi komune na Woodstocku.
Između mjesta sudara i ovih beskućničkih favela na podu dnevnog boravka nalazi se polurazrušeni Lego Duplo grad kroz koji luta naš 11 godina star maltezer. Kao Will Smith u onom depresivnom filmu u kojem ostane posljednji živući čovjek na planetu. Dok nas nema, siroče očito preživljava na ostacima Kviki Gric štapića sakrivenih ispod kauča za “crne dane”.
Ali kako bi onda život s djecom trebao izgledati u reklamama, da je poštenja u svijetu?
Evo skromnog prijedloga:
budilica zvoni u šest ujutro, ali svi je prespavamo. Ustajemo, u panici, iza sedam.
Oblačimo se, jurimo u vrtić.
Vraćamo se po stvari koje smo zaboravili u stanu. Opet jurimo u vrtić. Onda stojimo u nepreglednoj koloni automobila. Pa opet jurimo, pa se opet vraćamo u auto po stvari koje smo zaboravili.
Onda radimo.
Popodne jurimo kući. Vraćamo se u dućan po stvari koje smo zaboravili kupiti ujutro. Ne gegamo se kao pingvini na MDMA-u. Ne odmaramo na ležaljkama, manično kuhamo i čistimo.
I onda, navečer, kad dijete napokon zaspe, kad su kocke opet razvrstane po boji i veličini u svojim kutijama, a lonci i tave ponovno na kuhinjskim policama, stan ponovno izgleda kao da je iz kataloga.
Tada sjednemo pred televiziju.
Tražimo daljinski, nema ga. Odustanemo, zaspimo sjedeći.
Ujutro u šest zvoni budilica, prespavamo je, ustajemo u panici iza sedam.
Daljinski nađemo u košari s prljavim rubljem. Dva dana kasnije.
Smijali bismo se. Al’ nam se plače.
Tako to izgleda u stvarnosti.
Samo nisam siguran koliko bi ta reklama prodala čokoladica.