Ako, novinarski rečeno, nije vijest da je pas ugrizao čovjeka, nego da je čovjek ugrizao psa, onda headline s kojim je naš list danas otvarao novine, tehnički gledano, ne bi bio vijest. Jer, ta je vijest kazivala da na zapadnoj strani Brača postoji uvala zvana Junča ravan. Na tom lokalitetu, u urbanističkim planovima zavedenom kao poljoprivredno zemljište, investitor je počeo krčiti šumu.
Taj investitor, ljubljanski poduzetnik splitskog podrijetla Ivan Kapetanović, namjerava na tom lokalitetu, na površini od 135 hekara, sagraditi 300.000 kvadrata turističke gradnje u, ističe se, "mediteranskom stilu". Za tu investiciju, za koju ima podršku Općine Sutivan, spomenuti je Kapetanović započeo radove, prorijedio je šumu, iskrčio pristupne putove i stao parcelu odvajati od mora visokim zidom. Kapetanovićeva je jedina nesreća što je sve to radio upravo u vrijeme Mrdujske regate, čije regatno polje prolazi kanalom točno ispred njegove parcele. Među stotinama mrdujskih sudionika očito je bilo i štogod novinara, pa se vijest o radovima na Junča ravni našla na stranicama više novina.
Prevareni mali posjednici
Nažalost, već smo rekli kako građevinska operacija ljubljanskog poduzetnika spada prije u rubriku "pas ugrizao čovjeka" nego "čovjek ugrizao psa". Jer, čita li čovjek priobalni i ne samo priobalni tisak, iz dana u dan nailazit će na slične primjere gdje velepoduzetnici u sprezi s malim općinskim oligarhijama pretvaraju u turističko-građevinska područja stotine tisuća četvornih metara zemljišta koje je po dokumentaciji bilo negrađevinsko, a često je od malih, lokalnih vlasnika i kupljeno kao negrađevinsko. Na taj način veliki investitori i nerijetko podmazane lokalne političke vrhuške varaju tisuće malih posjednika koji u ovom slučaju gube novac jer nisu imali insajderskih informacija. Štetu rade i društvu koje će dobiti turističke zone ne tamo i ne u tolikom opsegu koji nalažu planiranje, ekonomski rezon i infrastrukturna uska grla, nego ondje i onoliko gdje i koliko to investitor hoće.
Taj investitor, pak, napravit će ono što kapital i radi: kad ekonomski izmuze prostor, otići će dalje na Sejšele ili u Albaniju, a nama će ostati tisuće i tisuće kubusa betona u dalmatinskom ili internacionalnom stilu, svejedno. Kapetanovićev slučaj, treba odmah reći, nije ni atipičan ni najgori. Po gustoći i sadržaju gradnje sigurno ima gorih primjera od njegova, a Kapetanovićeva je greška tek u tome što je bio nestrpljiv i zemljišnim radovima iskazao namjere prije nego što je zahtjev za promjenom GUP-a krenuo u proceduru. Njegova je nesreća, k tomu, što se njegovi radovi vide sa svakog trajekta koji prođe splitskim vratima, ali i to što se uzdao u općinu Sutivan, hadezeovsku enklavu na Braču koju SDP ima na piku još otkad je potpredsjednica mjesnog vijeća sama sebi dala tunogojilište točno uz rub susjedne, esdepeovske Milne.
Planovi po mjeri investitora
Krenete li, međutim, s obje strane uz obalu, slučajeva poput ovog naći ćete desetke, a da pritom ni jednog trenutka ne govorimo o divljoj gradnji rogozničkog tipa. U šoltanskoj uvali Likva, planira se tisuće i tisuće postelja u investiciji švicarskog poduzetnika mostarskog podrijetla Bijedića. Zagrebački biznismen s mafijaškim repovima Petrović izborio se za prenamjenu u netaknutoj borovoj šumi Radoševac pokraj Makarske. Iste priče dolaze s Pašmana, iz grada Hvara, s Paga i iz središnje Istre, a svim je ovim slučajevima zajedničko da nije riječ o divljoj gradnji, nego o investicijama prema kojima su se preudešavali planovi.
Upravo dok ovo čitate, na Jadranu se događa jedan od najdramatičnijih procesa u njegovoj povijesti. U posljednje dvije godine, zahvaljujući imperativu dovršenja urbanističkih planova, eksploatacija jadranske obalne linije definitivno ulazi u drugu, terminalnu fazu. Obalna se crta od šezdesetih pa do sada koristila atomizirano i sitnopoduzetnički. Danas se Jadran troši okrupnjen, njega troši krupni kapital, a ne sitni lokalni vlasnik, a taj ga kapital konzumira sa svim papirima i legalno.
Mnogima koji su danas čitali novine bio je šok činjenica da sada doneseni planovi planiraju još čak 700 kilometara nove obalne gradnje. Time bi samo jedna, tranzicijska generacija potrošila obale koliko sve druge u dvije i pol tisuće godina dosad. S tisuću i pol kilometara izgrađene obale Hrvatska bi potrošila oko šezdeset posto sve dostupne i oko četvrtinu svekolike obale. A pritom, osim pokojeg nestrpljivca poput Kapetanovića, nitko neće ni motiku zabiti bespravno!
Na koncu tek možemo reći ono isto što lik Matta Damona kaže arapskom naftnom princu (Alexander Seddig) u filmu "Syriana". "Do jučer ste spavali u šatoru i gajili koze. To je točno ono što ćete raditi i za sto godina, a u međuvremenu ste spiskali najveće bogatstvo koje svijet ima. Umjesto da ste njim izgradili održivu ekonomiju, spiskali ste ga uludo." Razlika je samo ta što je u "Syriani" bogatstvo nafta, a u Hrvatskoj obalna linija. Nafta će, to svi znamo, jednom presušiti i nestati. Zašto tako čvrsto mislimo da obala ne može nestati, a turizam presušiti?
Jurica Pavičić
Taj investitor, ljubljanski poduzetnik splitskog podrijetla Ivan Kapetanović, namjerava na tom lokalitetu, na površini od 135 hekara, sagraditi 300.000 kvadrata turističke gradnje u, ističe se, "mediteranskom stilu". Za tu investiciju, za koju ima podršku Općine Sutivan, spomenuti je Kapetanović započeo radove, prorijedio je šumu, iskrčio pristupne putove i stao parcelu odvajati od mora visokim zidom. Kapetanovićeva je jedina nesreća što je sve to radio upravo u vrijeme Mrdujske regate, čije regatno polje prolazi kanalom točno ispred njegove parcele. Među stotinama mrdujskih sudionika očito je bilo i štogod novinara, pa se vijest o radovima na Junča ravni našla na stranicama više novina.
Prevareni mali posjednici
Nažalost, već smo rekli kako građevinska operacija ljubljanskog poduzetnika spada prije u rubriku "pas ugrizao čovjeka" nego "čovjek ugrizao psa". Jer, čita li čovjek priobalni i ne samo priobalni tisak, iz dana u dan nailazit će na slične primjere gdje velepoduzetnici u sprezi s malim općinskim oligarhijama pretvaraju u turističko-građevinska područja stotine tisuća četvornih metara zemljišta koje je po dokumentaciji bilo negrađevinsko, a često je od malih, lokalnih vlasnika i kupljeno kao negrađevinsko. Na taj način veliki investitori i nerijetko podmazane lokalne političke vrhuške varaju tisuće malih posjednika koji u ovom slučaju gube novac jer nisu imali insajderskih informacija. Štetu rade i društvu koje će dobiti turističke zone ne tamo i ne u tolikom opsegu koji nalažu planiranje, ekonomski rezon i infrastrukturna uska grla, nego ondje i onoliko gdje i koliko to investitor hoće.
Taj investitor, pak, napravit će ono što kapital i radi: kad ekonomski izmuze prostor, otići će dalje na Sejšele ili u Albaniju, a nama će ostati tisuće i tisuće kubusa betona u dalmatinskom ili internacionalnom stilu, svejedno. Kapetanovićev slučaj, treba odmah reći, nije ni atipičan ni najgori. Po gustoći i sadržaju gradnje sigurno ima gorih primjera od njegova, a Kapetanovićeva je greška tek u tome što je bio nestrpljiv i zemljišnim radovima iskazao namjere prije nego što je zahtjev za promjenom GUP-a krenuo u proceduru. Njegova je nesreća, k tomu, što se njegovi radovi vide sa svakog trajekta koji prođe splitskim vratima, ali i to što se uzdao u općinu Sutivan, hadezeovsku enklavu na Braču koju SDP ima na piku još otkad je potpredsjednica mjesnog vijeća sama sebi dala tunogojilište točno uz rub susjedne, esdepeovske Milne.
Planovi po mjeri investitora
Krenete li, međutim, s obje strane uz obalu, slučajeva poput ovog naći ćete desetke, a da pritom ni jednog trenutka ne govorimo o divljoj gradnji rogozničkog tipa. U šoltanskoj uvali Likva, planira se tisuće i tisuće postelja u investiciji švicarskog poduzetnika mostarskog podrijetla Bijedića. Zagrebački biznismen s mafijaškim repovima Petrović izborio se za prenamjenu u netaknutoj borovoj šumi Radoševac pokraj Makarske. Iste priče dolaze s Pašmana, iz grada Hvara, s Paga i iz središnje Istre, a svim je ovim slučajevima zajedničko da nije riječ o divljoj gradnji, nego o investicijama prema kojima su se preudešavali planovi.
Upravo dok ovo čitate, na Jadranu se događa jedan od najdramatičnijih procesa u njegovoj povijesti. U posljednje dvije godine, zahvaljujući imperativu dovršenja urbanističkih planova, eksploatacija jadranske obalne linije definitivno ulazi u drugu, terminalnu fazu. Obalna se crta od šezdesetih pa do sada koristila atomizirano i sitnopoduzetnički. Danas se Jadran troši okrupnjen, njega troši krupni kapital, a ne sitni lokalni vlasnik, a taj ga kapital konzumira sa svim papirima i legalno.
Mnogima koji su danas čitali novine bio je šok činjenica da sada doneseni planovi planiraju još čak 700 kilometara nove obalne gradnje. Time bi samo jedna, tranzicijska generacija potrošila obale koliko sve druge u dvije i pol tisuće godina dosad. S tisuću i pol kilometara izgrađene obale Hrvatska bi potrošila oko šezdeset posto sve dostupne i oko četvrtinu svekolike obale. A pritom, osim pokojeg nestrpljivca poput Kapetanovića, nitko neće ni motiku zabiti bespravno!
Na koncu tek možemo reći ono isto što lik Matta Damona kaže arapskom naftnom princu (Alexander Seddig) u filmu "Syriana". "Do jučer ste spavali u šatoru i gajili koze. To je točno ono što ćete raditi i za sto godina, a u međuvremenu ste spiskali najveće bogatstvo koje svijet ima. Umjesto da ste njim izgradili održivu ekonomiju, spiskali ste ga uludo." Razlika je samo ta što je u "Syriani" bogatstvo nafta, a u Hrvatskoj obalna linija. Nafta će, to svi znamo, jednom presušiti i nestati. Zašto tako čvrsto mislimo da obala ne može nestati, a turizam presušiti?
Jurica Pavičić