Vlada je odlučila proračunskim novcem poticati potrošnju, a ne proizvodnju, i planira povećati, a ne smanjiti poreze. Ako se iza svega i krije neka ekonomska mudrost, ne znamo za sada nikoga tko ju je prepoznao, naravno osim njenih autora i promotora.
S dvjestotinjak eura, nekome više, nekome manje, poticat će se kupnja prvog stana. Država će taj novac posuditi svojim građanima koji će joj ga vratiti za dvadesetak godina.
Posudit će ga sada, baš u najgoroj krizi, kad i proračun počinje brojiti svaku lipu, a dobit će ga natrag za 20 godina, kad ćemo možda biti bogati kao Švicarska ili pak potpuno propali i u financijskom ropstvu vjerovnika. U oba slučaja, vraćanje tog danas posuđenog novca malo će značiti u toj budućnosti.
Kome će država posuditi novac? Ljudima koji si prvi put kupuju stan, a baš je sada na tisuće neprodanih stanova, pa se mora pokrenuti tržište.
- S jedne strane imate one koji grade stanove i ne mogu ih prodati, a s druge strane imate ljude koji stanove ne mogu kupiti. Mi očekujemo da bi po tom modelu ove godine moglo biti prodano oko 1000 stanova, a to može pokrenuti cijeli ciklus, pa će građevinari moći graditi, jer ne mogu graditi ako ne prodaju.
Prvo ručak i grijanje
Ako prodaju, ne otpuštaju zaposlene, pa nemamo novi val otpuštanja i to je bit priče - izrecitirala je premijerka razloge zašto se upušta u ovu vratolomiju, očito ponavljajući ono što su joj drugi napričali.
Pogrešno.
Kao prvo, najveća je laž da neće otpuštati zaposlene ako prodaju stanove, jer su ih već otpustili. Kako su se započete zgrade završavale, tako su zidari ostajali bez posla. Nakon njih posla su još imali maleri, keramičari, električari, stolari, parketari i ostali koji dovršavaju stanove. Kako su ih završavali, i oni su ostajali bez posla. Na sceni su još ljudi u prodajnim službama koji povećalom traže ponekog kupca.
Arhitekti, koji su na početku građevinskoga niza, već odavno nemaju narudžbi. Oni su bili prve žrtve zamiranja stanogradnje, još na početku krize.
Drugo, ljudi ne kupuju stanove jer se boje za svoju budućnost. Ne kupuju si ni odjeću i obuću kao prethodnih, dobrih godina, ne kupuju si nove automobile, a pogotovo ne razmišljaju o kupnji novog stana dok im plaće kasne i svako malo čuju po tvrtki glasine o otkazima. Razmišljaju o tome što će jesti i kako će se grijati, a ideju novog stana pospremaju natrag u pretinac s planovima za neku bolju budućnost.
Treće, nema suvislog objašnjenja zašto bi svi hrvatski građani - oni koji ne kupuju stan, oni koji ga već imaju, oni koji su ga kupili, pa ih sada tlači kredit, oni koji si grade kuću, oni koji žive kao podstanari... - od svojih poreza sufinancirali kupnju nečijih stambenih kvadrata.
Zašto nema zajma za kuće
Četvrto, nejasno je zašto oni koji ne žele živjeti u stanu nego u kući ne bi isto tako dobili subvenciju za gradnju? Štoviše, ta bi subvencija prije nego subvencija za već dovršene stanove (kojima trebaju još samo agenti za prodaju) sačuvala radna mjesta jer im za tu gradnju trebaju cigla, crijep, cement, zidari, keramičari, električari...
Peto, pogrešno je vjerovati da će građevinari, to jest investitori, kad prodaju sadašnje stanove, krenuti u novi ciklus i tako pokrenuti ekonomiju. Ne, tim će novcem vratiti dugove bankama koje su kreditirale njihove pothvate, a novi će dužnici biti građani. Uostalom, ekonomisti tvrde da je građevinski sektor prenapuhan i prevelik za hrvatske potrebe, nastao u vrijeme prenapuhanih cijena nekretnina, kad se u građevini najviše zarađivalo. Sudbina mu je da se jedan njegov dio preorijentira na neke druge poslove jer građevinskog buma kao s početka ovog stoljeća još dugo neće biti.
Šesto, subvencioniranjem kupnje sagrađenih stanova subvencionira se potrošnja, a ne proizvodnja. To je suprotno proklamiranoj ekonomskoj politici da treba poticati proizvodnju i izvoz, zbog čega HNB oslobađa milijarde kuna iz rezervi za kredite onima koji mogu stvoriti novu vrijednost.
Što je utopija
Da bi ljudi opet kupovali stanove, dvije se stvari moraju promijeniti. Prvo, cijene moraju pasti jer je previše dati tri plaće za jedan kvadrat stana, što znači da se samo za kupaonicu mora raditi cijelu godinu.
Može, naravno, i obrnuto, da plaće bitno porastu, ali to je već potpuna utopija jer su te plaće već sada dovoljno visoke da smo nekonkurentni. I drugo, da bi opet krenuli tražiti kredite za kupnju stanova, ljudi moraju vjerovati da će imati gdje raditi i zaraditi za otplatu kredita.
Jasno je da se put za poticanje prodaje stanova nikako ne krije u novčanim poticajima za kupnju tih stanova, nego u poticanju ekonomije koja će donijeti prihode od kojih se stanovi mogu kupovati. No, prema najavama, Vlada pada i na tom ispitu.
Veliki porezni teret
Zašto? Planira povećanje poreza dok svi traže njegovo smanjenje, već iscrpljeni od dokazivanja očitog: porezno opterećenje je preveliko. Pa Vlada kaže: OK, ukinut ćemo ovaj krizni porez koji smo uveli kad je bila velika rupa u proračunu, ali ćemo povećati PDV da bismo nekako nadoknadili taj manjak. Ono povećanje PDV-a od prošlog ljeta, također uvedeno zbog velike rupe u proračunu, već je zaborav-ljeno. Rupa je tolika da vapi za novim povećanjem poreza.
Ekonomisti, političari i javnost traže da se smanji državna potrošnja, pa Vlada odgovara: dobro, recite vi kome uzeti. Kad netko i izađe s cjelovitim prijedlozima kako smanjiti potrošnju i na čemu uštedjeti, pa Vladi ponestane ekonomskih argumenata protiv te ideje, nastupa ideologija koja u prvi plan izvlači rodilje, branitelje, umirovljenike i sve druge socijalno osjetljive skupine, tako da svi koji se zalažu za smanjenje državne potrošnje ispadnu socijalno neosjetljivi i ljudi kamenoga srca.
I tako ukrug.
Stoga temeljno, čak sudbinsko pitanje Hrvatske više nije treba li smanjiti poreze i poticati proizvodnju, nego kako to dokazati onima koji odlučuju.
Za sada nema odgovora.