Kako sam nakon prethodnog teksta o propasti Kevina Spaceyja i drugih razuzdanih Holivuđana doživjela da me se prokazuje kao braniteljicu nasilnika i osporavateljicu žrtvi, osjećam se pozvanom da još jednom pišem o istoj temi. Dakle, moja je teza bila da ima nečeg sumnjivog u tome da se prominentni stanovnici Hollywooda nenadano proglašavaju manijacima jer i najpovršniji pogled ukazuje nam to, da seksualne etikete tamo nikada nije bilo. Uzimam si za pravo da ne vjerujem baš svakoj žrtvi koja pokazuje prstom u velikog zločestog vuka jer osjećam da u lovu sve brojnijih Crvenkapica na slavne vukove ima i potrebe za samopromocijom. Time ne mislim reći da sve žrtve lažu i da su zlostavljači nevini, kako me se prošli tjedan etiketiralo, nego samo to da poneka žrtva možda koristi priliku da ne sebe privuče svjetlost reflektora. No nisu zlostavljači i žrtve moja osnovna tema, nego licemjerje i malograđanska podobnost koji vrište iz cijelog slučaja. Jer, ljudi moji, govorimo o Hollywoodu, Sin Cityju, gradu grijeha, orgija i razuzdanog ponašanja, ukratko, o suvremenoj Sodomi. Većina jako bogatih ljudi koja tamo živi svoj novac troši na ogromne vile u kojima priređuje moralno dvojbene zabave. Droge, alkohola i seksa tamo nikada nije nedostajalo i uvijek će tako biti. Nema nikakve šanse da se Hollywood moralno preobrati i postane mjesto međusobnog poštovanja, smjernog spuštanja pogleda i pristojnog ponašanja. Privesti nekog odurnog producenta može biti poučno, ali time se neće zaustaviti druge producente da budu odurni.
Otprilike kako se glavni producent nacističke propagande Joseph Goebbels ponašao prema glumicama, tako se i razni holivudski moguli ponašaju danas. Zato ćete u ne jednom intervjuu s nekom slavnom osobom koja je doslovce pobjegla iz Sin Cityja pročitati da više nije mogla izdržati tamošnji stil života. Zato će i klinike za odvikavanje od droge, seksa i alkohola uvijek biti pune Holivuđana. Vjerojatno pamtite da se od ovisnosti o seksu među ostalima odvikavao i Michael Douglas koji je poznat i po izjavi da je rak grla dobio zbog pretjeranog oralnog seksa. Moral, čak i lažan, i Hollywood nisu nikakav par. Moraliziranju tu nema mjesta. Isto tako, napisala sam kako sam i sama bila žrtva manijaka koji je bio producent i da se već zbog osobnog iskustva sigurno ne mislim izrugivati ili polemizirati sa žrtvama. Međutim, uvjerena sam da u ovom slučaju uz prave žrtve postoje i one koje su to samo zato da bi dobile svoje vrijeme pred kamerama. Kao što se bogati i moćni mogu iživljavati nad siromašnim i nemoćnim, može se dogoditi i svojevrsni lov i na moćne “vješce” i njihov progon baš zato što je to tako prikladan način da im se prekinu karijere. Ponavljam, ne branim nikoga konkretnog, niti neku određenu žrtvu proglašavam “lažnom”, nego samo ukazujem na to da crno-bijeli pogled na svijet nije uvijek najsretniji.
U većini slučajeva muškarac je nasilnik, a žena žrtva, no u ponekom to može biti obratno. Ne sviđa mi se ideja prema kojoj smo sto posto sigurni da je svaki moćni muškarac nasilan, a svaka žena koja u njega upre prstom žrtva. To u meni budi otpor jer naravno da je lakše vjerovati uplakanoj ženi nego rumenoj i samozadovoljnoj filmskoj zvijezdi. Dapače, to nam može zamagliti percepciju do tog stupnja da i bez promišljanja stanemo na ženinu stranu. I baš zbog toga mi je neobično da se odjednom toliko žena sjetilo da su bile zlostavljane. Ako je vama taj slučaj potpuno jasan i smatrate kako su sve te žene doista bile žrtve, imate pravo na takvo razmišljanje. No kako me još u “Zlatarevu zlatu” smetala crno-bijela karakterizacija likova, jasna podjela na “dobre” i na “loše”, dopustite mi da i sada imam izvjesne rezerve. Ne bih ih iznosila javno, ponavljam, da i sama nisam bila žrtva koja se s time i te kako teško i mukotrpno nosila. Nije mi bilo ni devetnaest godina kad mi se to dogodilo.
I to je sve što ću o svojem, ali i o ovom slučaju reći.