Na hrvatskom sudu jači tlači

Kada početnik ulazi u ovaj naš novinarski posao, jedna od prvih stvari koje čuje od starijih kolega je ono napola ozakonjeno, a napola običajno pravilo kako se sudske odluke ne komentiraju.

To pravilo, dakako, u nas nitko ne poštuje, niti ga se može poštovati. Kad bi se naime taj princip ekstenzivno tumačio i poštovao do kraja, suci i njihove odluke postali bi jedini dio demokratskog sustava koji je zaštićen zidom od gume od bilo kakve prosudbe. O procesima u tijeku ne smijete iznositi sudove jer je to pritisak na pravosuđe. Nepravomoćne presude ne smijete komentirati, i to zato jer su nepravomoćne, a onog časa kad su postale pravomoćne ne smijete ih komentirati zato jer se sudske presude ne komentiraju. Nesmjenjivi i u pravilu nedodirljivi, suci nas istovremeno uveseljavaju bizarnim odlukama i još bizarnijim obrazloženjima, a njihovi cehovski predstavnici usplahire se kao mlade svaki put kad se sudačke greške izlože javnom sudu. Naime - ponavljat će nam ustrajno - sudačke se odluke ne komentiraju.

Takvim tenzijama između sudačke struke i medijske profesije svjedočili smo mnogo puta, a posljednji (no sigurno ne i zadnji) takav slučaj onaj je Predraga Matvejevića i njegovog “talibana”, Mile Pešorde. Nakon što je viša instanca potvrdila presudu kojom je Matvejević krivično osuđen jer ga “ubi prejaka reč”, niz mojih kolega javio se s ljutitim tekstovima u kojima konstatira notornu činjenicu: da je Matvejević pred hrvatskim sudom osuđen zato što su stilski arbitri u sudnici procijenili da mu je metafora bombastična, dok su nebrojeni pisci i novinari prošli nekažnjeni, premda su njihove knjige, kolumne, reportaže i lirske skice izravno proizvodile Dretelj, Heliodrom ili Varivode (te - dakako - Vukovare, Srebrenice, Lovase…). Ne mali broj mojih kolega ustvrdio je s jetkom žalošću kako će među desetinama i stotinama pisaca i novinara koji su se u ratnoj ognjici nabacivali epitetima kao nunčakama jedini osuđen zbog “stila” ostati onaj koji se takvim “stilistima” ‡ protivio i prozivao ih.

Onog časa kad se pišuća Hrvatska pobunila protiv očevidne nepravde sudeće Hrvatske, dogodilo se očekivano. Javio se predstavnik hrvatskih sudaca Đuro Sessa podsjetivši nas još jednom na to da se presude - jel’te - ne komentiraju, te osudio “daljnju medijsku eksploataciju slučaja Matvejević”. Pri tom je ogorčeno ustvrdio kako mediji šire dezinformacije, jer rimskom profesoru ne prijeti nikakav zatvor, nego samo globa i uvjetna kazna.

E, to je bila točka na kojoj sam, priznat ću, naćulio uši. Jer, ne tako davno i sâm sam bio u situaciji da me jedan drugi i drukčiji pešorda lupi po glavi kaznenom presudom i globom, i vjerujte mi, nije mi bilo ugodno.

Godine 2005. izvještavao sam kao novinar s filmskog festivala u Puli. Tog ljeta, pobjedu je na pulskom festivalu odnio Antun Vrdoljak sa svojom mediokritetskom ratnom epopejom “Duga mračna noć”, i to unatoč činjenici što su u konkurenciji uz njega bila bar dva filma koji su po općem mišljenju obilježili cijelu filmsku dekadu. Potkraj festivala, napisao sam tekst u kojem sam ustvrdio da je Vrdoljaku nagradu dao žiri koji je bio sastavljen od ljudi za koje se unaprijed znalo da su mu naklonjeni, te da je kao dugogodišnji insajder ministarstva Vrdoljak na sastav žirija mogao utjecati. Napisao sam to zato što je to bila istina, da je to istina znala je cijela filmska industrija, a doveo sam i lijepu šačicu svjedoka koji su na sudu u Selskoj to potvrdili. Rezultat? Pravomoćno sam osuđen, dobio sam novčanu kaznu od 6500 kuna. Nakon nekog vremena, poštom mi je kući stigla uplatnica koju nisam platio, nego mi i sad stoji na stoliću kod telefona. Već je tamo godinu i pol dana, a jedan dio mene sad je već gotovo i ljut na traljavost pravne države koja nije u stanju obaviti čak ni tako jednostavnu stvarčicu kao što je natjerati osuđenog da plati kaznu.

I ja sam, dakle, poput signor professorea Predraga dobio sudskom nunčakom po glavi jer sam se zaigrao personifikacijama i metaforama. I ja sam kažnjen - kao Matvejević - zbog teksta čiju faktografiju nije bilo moguće osporiti, a rasprava se ni u mom slučaju nije vodila oko fakata. Ona se vodila samo i jedino oko “uvredljivosti” stila, pri čemu su suci u poziciji nastavnika hrvatskog koji moraju procijeniti je li naš stil odviše lepršav ili ipak primjereno, decentno suh. Tako se obrazloženja presuda u slučajevima kleveta svode na filološke raščlambe u kojima suci glume literarne kritičare i analiziraju konotacije i intertekstualne odnose vašeg ili mog pridjeva i glagola.

Baš kao i Matvejević, i ja sam osuđen, ali ne na zatvor, nego “samo” na globu. Međutim, to “samo” nije baš takva bezazlena zajebancija. Završio čovjek u zatvoru ili “tek” s globom koju neće platiti, ostaje činjenica da sam ja danas pravomoćno osuđena osoba. Da mi se taj slučaj dogodio pred 15 godina umjesto pred pet, ne bih mogao usvojiti dijete. Ne bih se smio zaposliti u javnoj ili državnoj službi. Da se Matvejević poželio vratiti u Zagreb na katedru francuskog gdje je počeo karijeru, ne bi mogao zadovoljiti jedan od uvjeta, a to je nekažnjavanost. Stoga se Gredelj i Sessa ne bi trebali poigravati sa tezom da piscu ne prijeti zatvorska kazna, nego “samo” bezazleni pec-pec. Nije taj pec-pec ni tako bezazlen, ni tako kratkoročan, on ostavlja i moralnu i psihološku mrlju kao uostalom svaki državni mobing.

A ono što sam ja naučio iz mog primjera pravosudnog zlostavljanja samo je jedno: pred hrvatskim sudovima, pravda će prevagnuti na stranu onog kojeg se manje boji. U životu sam se dosta tužakao. Tužili su me zbog tekstova i Miroslav Škoro, i Igor Štimac, i Vrdoljak, i niz nepoznatih osoba. Međutim, nikad, ma baš nikad se nije dogodilo iskustvo oprečno od ovog jednostavnog pravila. Protiv manje poznatih i nejakih ljudi dobivao sam procese čak i onda kad sam bio napola svjestan da sam se u tekstu nezrelo zaletio. Protiv moćnih ljudi, uvijek sam gubio, kao što sam izgubio i od Vrdoljaka iako su stvari bile jasne k’o pekmez. Onda kad bi se na sudištu našle dvije jednako moćne sile - ona medijska iza mene i neka druga iza privatnog tužitelja - predmeti su često i prečesto završavali u zastari, a bilo je slučajeva kad ste vidjeli da sudac moli boga da stvar ode u zastaru da ne mora presuditi i zamjeriti se ni novinama ni moćniku. Dragi i mili suci, koliko se god vi ljutili, to je tako - ili mi barem moje iskustvo veli da je tako.

Nije, međutim, problem ako je meni tako. Ja nisam ni gol ni bos. Imam iza sebe moć medijskog prostora koji mi je pružen, nisam siromašan, nisam neutjecajan. Ali, što ako isto ovo što osjećam ja osjećaju obični, neutjecajni ljudi, svi oni koji se po sudovima vuku zbog obiteljskog prava, radnih sporova, stečajeva, naplata dugova, skrbništava? Onda kada shvate da pred hrvatskim sudovima “jači kvači” oni ne mogu napisati kolumnu i tako imperiju zlurado uzvratiti udarac. Preostaje im ili korupcija, ili klijentizam, ili pak nijemi bijes koji se lako može pretvoriti u prevratnički revolt. Tko pravdu ne nađe na sudištu, sam će je tražiti drugdje - motkom i toljagom.