Okej, nije to baš redovita situacija da nešto preplatim, ali kad se dogodi, volim znati da svoj novac jednostavno i brzo - mogu dobiti natrag.
Naprimjer, dogodi se to gdjekad s kojim računom za režije.
Nekad i mobitelom.
Jednom sam zabunom čak dva puta platila mjesečnu naknadu za teretanu.
Ništa strašno - ako se baš i dogodi, preplaćenu svotu “prebiješ” sa sljedećim mjesečnim računom, a u slučaju teretane novac su mi odmah lijepo vratili u ruke.
Sve dok mi jedan poznanik nije ispričao kako na svijet ipak malo gledam kroz roza naočale.
“Jesi li nekad preplatila što u proračun?”, znakovito zapita pa usta razvuče u kiseli osmijeh.
Moram priznati da nisam.
U životu se, valjda kao i većina Hrvata, uvijek vodim onom da je bolje nešto dugovati državi nego da država duguje tebi.
Moj mi poznanik zato ispriča svoju zgodu s državnim proračunom.
Smotan kakav je, išao on tako nedavno na tehnički pregled pa, pazi sad ovo, dva puta platio naknadu za cestarinu.
Prvo je otišao na MUP u Heinzelovoj gdje mu je jedna policijska službenica na papiru fino ispisala koje uplatnice i naknade treba platiti kako bi na tehnički pregled, koji je slijedio iza policije, došao već s obavljenom papirologijom.
Ovdje je prvi put platio naknadu za cestarinu od 370 kuna, ali kako su tu uplatnicu na tehničkom kasnije previdjeli, naplatili su mu istu naknadu još jednom, na što ga tek drugi dan upozoravaju u policiji.
“Dobro, nije tragedija, zatražit ću povrat novca...”, misli si moj poznanik pa naziva zagrebački Gradski ured za financije preko kojeg je jedino moguće ostvariti povrat novca.
“Nema problema, gospodine, dostavite mi obje uplatnice, presliku vaše prometne dozvole, IBAN tekućeg ili žiroračuna te plaćenih biljega u iznosu od 70 kuna”, govori mu gradska službenica.
S druge strane muk.
Ošinulo ga.
Razumio je onaj dio o uplatnicama, preslici prometne, čak i IBAN-u.
Nisu mu samo jasni ti biljezi.
“Oprostite, bit će da vas nisam dobro čuo. Ja vama moram platiti 70 kuna nečega?”, zbunjeno progovara, ali robotoidna službenica već se na ovu temu narazgovarala.
“Tako je, vi nama morate platiti 70 kuna, a onda ćemo vam mi vratiti vaših 370”, nervozno pojašnjava uzdišući u slušalicu.
Moj se poznanik sad već dobro uzrujao pa gradskoj službenici nudi neka druga rješenja.
Možda se taj novac može nekako prebiti, prebaciti za sljedeću godinu?
“Ne, nažalost ne može. Ili 70 kuna biljega pa dobijete povrat ili zauvijek ostajete bez 370 kuna”, pojašnjava mu službenica pa poklapa slušalicu.
Cijela priča me zainteresirala pa odlučim nazvati Gradski ured za financije kako bi mi pojasnili na temelju kojih to propisa za povrat novca iz proračuna građane olakšavaju za 70 kuna.
“Odlukom o izvršavanju proračuna propisano je da se povrat sredstava može izvršiti isključivo putem rješenja Gradskog ureda za financije. Zakonom o upravnim pristojbama propisano je da se za izdavanje tog rješenja plaća naknada od 70 kuna u biljezima”, doznajem u Gradskom uredu za financije pa odmah na internetu tražim Zakon o upravnim pristojbama.
U njegovu dodatku pod nazivom “Tarife upravnih postupaka” otkrivam kako mi gradska službenica nije lagala.
Pod tarifnim brojem jedan lijepo stoji kako se na sve “zahtjeve, molbe, prijedloge, prijave i druge podneske, ako nije propisana drukčija naknada, plaća 20 kuna biljega”.
Dobro, to pojašnjava tridesetak posto od one naknade od 70 kuna, ali gdje se izgubilo još 50?
I za ovo pronalazim čvrsto utemeljenje u propisima.
Pod tarifnim brojem dva lijepo mi piše kako se za “sve rješenja za koja nije propisana posebna pristojba plaća 50 kuna biljega”.
Dvadeset plus pedeset su 70 - i eto mi naknade želim li doista povrat para iz proračuna.
“Ali, gospođo draga, a ako sam preplatila samo 20 kuna? Onda vam opet moram platiti 70?”, nazivam ponovno svoju gradsku službenicu, ali i s tim se pitanjem ona nekoliko puta dosad susrela. “Ma i za kunu, gospođo”, pristojno mi odgovara.
Ne dao ti Bog većeg zla nego da ti dužna ostane država.
Imate pitanja za Veliku škrticu? Pišite na Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.