Ovo je priča o sjaju i bijedi sporta, o životu pod reflektorima u okružju medijske pažnje, ali i o životu jedne sportske vrijednosti na margini, u potpunoj medijskoj izolaciji, u kojoj nema ni novinara, malo je novca, a sport kojim se bave dotični šampioni zanima jedino društvo iz kafića.
Nikad mi nije palo ni na kraj pameti da ću pred kraj novinarske karijere satima stajati pored pozornice, na kojoj će zvijezde biti Halid Bešlić, Šerif Konjević, Halid Muslimović ili Hanka Paldum. Nisam vjerovao da ću zapisivati stihove folk hita desetljeća “Ciganin sam, al’ najljepši”, da ću se zajedno s dvanaest tisuća Sarajlija četiri sata njihati u ritmu nečega što se zove “folk otkriće godine”. Ali, nisam bio jedini…
Iz Zagreba je specijalno za ovu priliku, na dodjelu “glazbenih oscara” doputovao i Vahid Halilhodžić, aktualni trener Dinama, bivši slavni centarfor Veleža i bivši izbornik Obale Bjelokosti. I maksimirski čudotvorac nije imun na ovakve medijske happeninge, pa iako je po mentalnom sklopu odavno postao Francuz, povratak korijenima nije propustio.
Oko nas stotine djevojaka “stvorenih za grijeh”, na pozornici ritmovi prema kojima nije ravnodušan niti jedan komad Balkana, “od Vardara pa do Triglava”. Iza pozornice stotine novinara, kamera, slavnih televizijskih voditelja. I “Vaha” Halilhodžić je četiri sata strpljivo čekao svoje dvije minute da ga proglase osobom godine, što je kod BiH publike prošlo prilično hladno, jer, publika je došla zbog Halida Bešlića i mostova na Miljacki, a tek jedan manji dio i zbog nogometnog maga, koji je, unatoč zakletvi da nikada neće vježbati klub s područja bivše Jugoslavije, otišao u Zagreb.
Vahid Halilhodžić i njegov šef Zdravko Mamić bili su u fokusu medija, pozirali su fotoreporterima i kamermanima u skupim odijelima, govorili o svojoj uzvišenoj misiji, svetom klubu koji vode prema svetom cilju. Iz njihovih toaleta curilo je bogatstvo, a mediji vole bogate i uspješne. I makar su više od četiri sata čekali svoju minutu slave, koja se dogodila kada je već debelo otkucala ponoć, zbog imidža i taštine rado su se izložili maltretiranju, jer, sutra će mediji, koji vladaju svijetom, obznaniti naciji: “Halilhodžić i Mamić su bili ovdje!” I opisati svaki detalj vezan uz njihov boravak u Skenderiji…
Prije tri dana sam svratio u neusporedivo skromniji ambijent, u jedan kafe bar na Kozjaku, gdje se okupljaju lokalni boysi, jedan tipični, ugodni kvartovski kafić, gdje se razgovara o nogometu, pije pivo i igra pikado. Tamo ne navraćaju slavni, bogati i sva ostala “celebrity bagaža”…
Nisam došao zbog navijača, bojkota, navijačkih svađa, nisam došao razgovarati o Dinamu. Moja meta bio je Boris Krčmar! Prezime koje ni približno ne zvoni kao imena Sammira, Vrsaljka, Badelja ili Halilhodžića, došao sam zbog najboljeg igrača pikada na svijetu, o kojemu je jedva napisano pet riječi i koji nikada neće doći na naslovnu stranicu. Došao sam u nekoliko rečenica pokušati ispraviti jednu sportsku nepravdu, jer…
Nitko ne zna da će Boris Krčmar, dečko s Kvatrića, 16. prosinca u Londonu biti jedan od 64 svjetska igrača, koji će se boriti za premiju od 200.000 funti i da je na tom natjecanju jedan od favorita. Nitko ne zna da najbolji engleski profesionalni igrači pikada zarađuju milijune funti, da će spektakl iz Londona prenositi Eurosport i da je naš dečko s Kvatrića, od 60 turnira izgubio samo jedan! Ne zna se da je Boris Krčmar jedini čovjek koji u Hrvatskoj živi od pikada, čak i ne loše, ali, danas, kada su mu stotine tisuća funti nadohvat ruke, nitko se ne pita koliko tisuća sati je uložio da bi u jednom marginalnom sportu dosegnuo perfekciju.
No, zakoni koji vladaju na sportskoj sceni, kažu da je za publiku atraktivnije prepucavanje Igora Štimca i Vlatka Markovića, da je atraktivnija izjava Milana Badelja da će “u Splitu učiniti sve da ne izgube”, na naslovnim stranicama zapažen će prostor dobiti i prostačenje Vlatka Markovića, kojega “boli ona stvar za novinare”, a novinari će to pedantno zabilježiti. I ovaj novinar će više od šest sati putovati do Sarajeva i četiri sata cupkati uz pozornicu, ne bi li čuo “riječ božju”, i sve će to trajati neusporedivo dulje nego razgovor s Borisom Krčmarom, jer - koga briga za pikado, ma što se oko njega zbivalo. Na žalost, dragi moj Borise, i to je sport! Netko cijeli život provede u svijetlom krugu, netko je osuđen na život u sjeni. Bez obzira na talent i rezultat.
Sve je prolazno, pa tako i Ćiro Blažević
Da je Ćiro Blažević kojim slučajem u četvrtak navečer bio u Sarajevu, shvatio bi da je sve, ali baš sve prolazno, pa čak i on! Iako ovih dana grmi s Dalekog istoka da će u 76. preuzeti olimpijsku reprezentaciju Kine i odvesti je na Svjetsko prvenstvo 2014. u Brazil, u četvrtak se u Sarajevu mogao uvjeriti u prolaznost života. Čak i kada njegova kopija Zdravko Mamić naredi: “Nikada se ne smijemo prestati diviti Ćiri Blaževiću!” Iako original blijedi, a kopija sve jače blješti! I Ćiro je bio na popisu za “glazbeni Oscar”. Iako je njegov sluh, kada je u pitanju novac, izbrušen kao najfiniji dijamant, iako neodoljivo svira napolitanske pjesme na gitari, Ćiru nisu u Skenderiju zvali zbog glazbenog, već nogometnog umijeća. Ali, nije došao, u Šangaju traje “mačevanje” s predsjednikom oko godišnje plaće. I kada je pod brojem 45 trebalo biti objavljeno da je Ćiro trener desetljeća, voditelj je jednostavno preskočio njegovo ime i publici ponudio - Vahida Halilhodžića. I makar je Ćiro već kazao da neće dolaziti u Hrvatsku i da će svraćati jedino u Sarajevo, bojim se da će ga i ovdje brzo zaboraviti. Kao što su ga zaboravili u Zagrebu, u koji je donio toliko radosti. Sve je prolazno, pa i Ćiro. A ako baš govorimo o sportskoj besmrtnosti, u Sarajevu taj status imaju samo Ivica Osim, Safet Sušić i Mirza Delibašić. Ostali, među njima i Ćiro, obični su smrtnici.
Sreća što Šimu nisu prodali
Proteklih dana pojavile su se vijesti da je financijski direktor Arsenala, izvjesni gospodin Webb, došao u Zagreb po Šimu Vrsaljka. Bio je spreman ispisati ček na sasvim pristojan iznos. Međutim, Zdravko Mamić je toliko visoko podigao letvicu da se i Englez, naviknut isplaćivati milijune funti, uhvatio za glavu.
Tako je Arsenal ostao samo potencijalni kupac 18-godišnjeg igrača Dinama, a Zdravko Mamić je objavio da je zanimanje za moćnog mladog Zadranina premašilo sva očekivanja.
Javili su se Liverpool i Tottenham…
Često sam pisao o Dinamovoj školi, u kojoj se igrači proizvode po principu: “na golu sin šefa policije, kapetan momčadi po preporuci Kaptola, u veznom redu sinovi automehaničara i autolimara, a u napadu sinovi zlatara i šefa carine…” Naravno, pretjerao sam, jer Dinamova škola svake godine izbaci nekoliko zanimljivih igrača, a neki dosegnu i astronomsku cijenu. Kao što je slučaj s Vrsaljkom, kao što je bio slučaj s Modrićem i Eduardom. Ipak, iako su ponude nemoralno visoke, Mamić je obećao da još ove godine neće prodavati. Ali…
- Jednom ćemo morati, jer uskoro nećemo imati ni za kavu! Naš proizvod, nogometnu utakmicu, nitko ne želi kupiti, za utakmice Europske lige više smo ulaznica podijelili nego prodali, sponzori su nas ostavili - pa kako da preživimo? Samo prodajom najboljih igrača…Što znači da od velikog Dinama nikad neće biti ništa!
Halilhodžić protiv navijača
Vahid Halilhodžić se obrušio na zagrebačku publiku, koja je podcijenila Dinamovu pobjedu nad Club Bruggeom i na sljedeću utakmicu, protiv Zadra, došlo je tek nekoliko tisuća ljudi. “Ne razumijem što se događa!”
Pokušao sam Vahi objasniti da zagrebačka publika ima posebni odnos prema nogometu i Dinamu. Kada su “modri” 1967. godine osvojili Kup velesajamskih gradova, na idućoj utakmici, protiv OFK Beograda, stadion jer bio poluprazan. Kao što nije bio ni pun kada je u Zagreb dolazio Manchester United s Davidom Beckhamom.
Dinamov navijač uvijek vodi neki tihi rat s nekim ili nečim. Za njega je Dinamo vrlo često smisao života, ali je njegov inat jači i od toga, pa ćete se tako često susresti s pojavom da netko na stadion ne dolazi zbog Ćire Blaževića, Zlatka Canjuge, Zdravka Mamića, nekima je puna kapa Dinamovog gubitničkog mentaliteta, nekima smeta prljavi i zapušteni stadion, iako je najveća istina - previše je nogometa na televiziji i ponuda je puno bolja nego što je Dinamo ponudio na utakmici sa Zadrom. Kada bolje razmislim, možda je i bolje da nije došlo više ljudi, jer bi se definitivno razočarali i u Halilhodžićevom Dinamu, a neki bi možda zauvijek zamrzili nogomet.