Na duhovnim se pitanjima često lome koplja. Bilo da sporimo o tome postoji li uopće Bog ili pak kakav je njegov ili njezin karakter, ili pak što on od nas traži. Različite religije i duhovni pristupi njeguju različita uvjerenja, najčešće ističući vlastito kao jedino ispravno što naravno vodi i do omalovažavanja svih ostalih. Nećemo sad ulaziti u to koje je ispravno, kao što mi ne pada na pamet braniti potrebu za duhovnim istraživanjem. Životno impotentni intelektualci ili cinici koji ne vide dalje od svog nosa pa svu duhovnost svrstavaju u jeftino prodavanje magle naivnoj i priglupoj masi, ne zaslužuju više od ovog jednog retka. Hvala bogu da postoje i intelektualci koji doista koriste svoj intelekt.
Mnogo uzbudljivije pitanje je kakav bismo pristup životu trebali njegovati u istraživanju vlastitog duhovnog tkanja. I u ovom trenutku nije bitno na koji način otkrivate sebe i zakone funkcioniranja života. Bilo da ste odabrali okvire neke religije ili neke duhovne ili filozofske tradicije, ili pak život otkrivate u društvu psihologa, psihijatra, duhovnog učitelja bilo koje vrste, prvi korak bi za sve te načine istraživanja trebao biti isti. Prva faza svakog kvalitetnog duhovnog istraživanja mora se odnositi na osvješćivanje i slavljenje onoga što funkcionira u vama i oko vas. Znam, znam, vi ste i krenuli u istraživanje sebe i života, u potragu za odgovorima da biste nadvladali svoje nedostatke i riješili se mana, ali dragi moji, opsesivnim bavljenjem manama prije nego što ste se opili vrlinama, vi si itekako otežavate svoje duhovno putovanje.
Naravno, ne tvrdim da trebamo zanemariti svoje nedostatke i nikako ne podcjenjujem kompleksnost života, jer unikatan spoj naše psihe i karaktera, pa svih prošlih iskustava i sadašnjih okolnosti, raskoraka između onog što želimo i možemo (do)živjeti te svih ostalih slojeva složenog životnog tkanja svakako dokazuje da je svaka potraga za srećom kompleksan pothvat u kojem najčešće, bez obzira na sveprisutnu tvrdnju površne duhovnosti, najveće istine nisu nimalo jednostavne i još ih je manje jednostavno sprovesti u praksu. To je pomalo loša vijest jer je lakše vjerovati da je jednostavno postići sreću. Lakše je vjerovati da samo trebate slijediti 3 ili 5 i pol jednostavnih koraka do apsolutnog mira, ali ako ste ikada nasjeli na neko takvo obećanje, obično je vrlo brzo slijedilo bolno otrježnjenje.
No zato postoje i dvije dobre vijesti. Jedna je da zapravo nema smisla ičemu drugome posvetiti život jer potraga za srećom, otkrivanje vlastite svrhovitosti i prepoznavanje sebe kao ljubavi koja voljenjem sebe i drugih živi svoju esenciju je jedino što može uistinu oplemeniti naš život.
Druga dobra vijest je da je poznata bar prva faza tog kompleksnog i dugotrajnog, ali uspješnog procesa samospoznaje. Ta prva faza nužno mora biti posvećena prepoznavanju i slavljenju svega što funkcionira u nama i oko nas. Svega onoga s čim smo zadovoljni, što ne želimo mijenjati. Tek nakon što se opijemo ljepotom svojih vrlina, ljepotom izvrsnih životnih događaja i naših doživljaja tih događaja, ljepotom svih životnih okolnosti koje nam uljepšavaju i olakšavaju život, tek tada bismo se trebali posvetiti rješavanju mana i nedostataka.
Nije prvi put da o ovome pišem ili govorim i inače se ne volim ponavljati, ali ovo je jednostavno prevažna, a zadivljujuće malo prisutna ideja pa je vrijedi isticati. A zapravo se radi o najobičnijem zdravorazumskom razmišljanju - opijanje ljepotom svega što je autentično naše, svime onime što smo već postigli i s čim smo zadovoljni omogućava nam da razvijemo snagu i samouvjerenost, i upornost i mudrost da razriješimo svoje nedostatke i mane. I zato o svim ostalim pitanjima možemo raspravljati, ali ova prva polazna točka prepoznavanja i slavljenja svega izvrsnog u nama i oko nas mora biti neupitna.