Desetljećima pišem o socijalističkom mentalitetu kao prevladavajućem u našim komunalnim, županijskim i državnim kazalištima. U njima gotovo svi teže za gotovo istim: radnim mjestom do mirovine. Javno kazalište dakako ne čine samo glumci, nego mnoštvo profesionalaca, majstora i administratora, i njihove ambicije ne moraju biti veće. Problem je što većih ambicija nemaju ni umjetnici. Ušanče se u jednom ansamblu pa guraju kroza život kako se inače u nas gura, pomalo i defenzivno.
Svi zaposlenici javnog teatra imaju pravo da izaberu dva predstavnika u kazališno vijeće koje nadzire rad teatra. Tim vijećima je pak dodijeljena ovlast da su jedina nadležna predlagati kandidate za ravnatelja. Osnivač (država, grad, županija) delegira u to vijeće tri od pet (ili četiri od sedam) predstavnika pa se čini da onaj koji daje novac (vlast) upravlja i njegovim trošenjem.
Međutim, što ako skupina frendova zaposlenika zamisli da postave za ravnatelja nekoga iz svoje škvadre, koji doduše nikada ništa nije vodio, organizirao, producirao, napisao, ali je njima simpa, a ima i frendove koji znaju kako se vodi kazalište i koji mu mogu napisati program? Dovoljno im je da pridobiju jednoga člana vijeća na svoju stranu i stvar riješena: njihov frend pobjeđuje i još ga samo treba potvrditi predstavničko tijelo osnivača.
Upravo se to dogodilo u Zagrebačkom kazalištu mladih, uspješnoj instituciji koju vodi uspješna ravnateljica Snježana Abramović Milković. Pretkraj natječaja kandidaturu je, naime, predao glumac Danijel Ljuboja, rođen 1975. u Zagrebu. Ljubojina karijera poznata je dublje jedino stručnjacima. Glumio je više sporednih uloga u domaćim sapunicama i drugim serijama, tri sporedne na filmu (srpski vojnik, ustaša...) i još brojnije male uloge u matičnom teatru. Proteklih sezona uspio je kao Župnik, Postolar i Otac u predstavi “Velika bilježnica”, a dojmljivo igra i Mladena Horvata, brutalnog pedofila u predstavi “Črna mati zemla”.
U Kazališnom vijeću za njega su glasovali (pošto su doslovno preko noći proučili programe oboje kandidata) Ljubojini kolege iz ansambla Jasmin Telalović i Petar Leventić (koji je umjesto njega ušao u vijeće). Odlučnu potporu Ljuboji dao je pak dramaturg Goran Sergej Pristaš koji je u razgovoru s ovim novinarom napomenuo da je Ljuboji upravo prednost to što nije sam pisao program, što nema nikakvog iskustva i što će pitati glumce što bi htjeli glumiti!
Goran Sergej Pristaš, iskusni dakle dramaturg i plesni poduzetnik, profesor na zagrebačkoj ADU, u Kazališno vijeće ZKM-a dospio je u kvoti krajnje ljevice. I odmah uveo samouopravljanje, a glumci koji od malih uloga teže velikim foteljama očito su idealni samoupravljači. Jer, znamo, sigurno je lakše glumiti Hamleta nego direktora.
Kazalište javno prije svega je potrošač javnog novca i za tu potrošnju odgovara ravnatelj ili intendant. Ono i privređuje, za program i, općenito, posrijedi je složen mehanizam sa stotinu i više zaposlenika, za čiji je rad godišnje potrebno i po nekoliko milijuna eura.
Takvu javnu instituciju može uspješno voditi samo poduzetna osoba, koja se dokazala u kazališnom poslu nekim izvanrednim postignućem, i ima menadžerskog, a ne drugarskog dara...