Neki dan u gledanom jutarnjem britanskom programu nastupila je izvjesna žena iz Belgije, seksologinja, koja se drznula izjaviti kako je krajnje vrijeme da se maloj djeci otvoreno objasni što je to seks. Založila se pritom da se sedmogodišnjacima pokazuju plastični modeli vagina, a nešto starijima od njih ponude ogledalca za promatranja vlastitih spolovila jer time će se razviti u zdravije i hrabrije osobe, kao i odlučnije po pitanjima seksa.
Premda gospođa Goedele Liekens sa svojim revolucionarnim tezama nije mislila ništa loše, osim ponuditi gledateljima zgodan materijal za dnevno promišljanje, situacija je izmakla kontroli jer mnogi su poludjeli, pogotovo kad je žena pokazala vaginu kakvu bi mališani trebali gledati od prvog dana škole. Oveći model, mora se priznati. Zatresle su se društvene mreže, užario se eter, uvrede su pljuštale na sve strane. Svi, ili gotovo svi, bili su ljuti na seksologinju. Bilo je, naravno, i umirujućih glasova, koji su u njezinu nastupu vidjeli samo poziv na još jednu raspravu o seksualnom odgoju u školi, što i nama zvuči poznato, premda nekako daleko.
Međutim, do podneva se većina autoriteta oglasila da bi takav, necenzuriran pristup, maloj djeci mogao više naškoditi nego koristiti. Ništa od plastičnih vagina. Što će biti dalje s gospođom Goedele i prijeporima koje je izazvala može nas, ali i ne mora zanimati, no poznato je da malu djecu baš sve zanima, pogotovo kako su došla na svijet.
To ih prilično rano počne kopkati jer djetetu treba nešto vremena da se adaptira na tabue i cenzure odraslih, koje ovi spontano provode, a da ih pritom i ne moraju biti svjesni. I dok se rode sve rjeđe spominju, jer ih rijetko viđamo, pa je ptica postala djetetu apstraktniji pojam od začeća, roditelju je pušteno da se sam snađe u šumi pitanja svoga potomka, pa tako i onih eksplicitnih. A što se veće djece tiče, tu problem postaje složen. Ili ga uopće nema. Naše škole još dugo neće biti mjesta u kojima će se otvoreno govoriti o seksu, a pogotovo mahati plastičnom vaginom. No, nije odgovornost samo na nama, jer pacijenata doktora Freuda bit će uvijek i svuda, kako na sjeveru Europe, “liberalnom i građanskom”, tako i na “konzervativnom” jugu.
Dapače, kao da ih je sve više, bez obzira na koje se sve načine seksualno oslobađali. Mora da je nešto u današnjem tempu života. Ipak, ne možemo zanemariti činjenicu da gotovo pola svih trudnoća na svijetu nije planirano, a svaka je deseta trudnica sasvim mlada djevojka. Četvrtina mladih koji stupaju u spolni odnos i dalje ne znaju da on može rezultirati trudnoćom. Razgovora o kontracepciji i spolno prenosivim bolestima na globalnom planu nema dovoljno, a što se našeg malog plana tiče, i sami znamo kakav se rat oko zdravstvenog odgoja vodio i kako je završio.
Uostalom, zašto da nam učitelji pričaju o seksu, kad je meni, na primjer, izvor informacija bio tinejdžerski časopis Bravo zahvaljujući kojem sam dobro naučila njemački. Zašto da današnjoj djeci bude lakše i da budu informirana kad mogu biti neinformirana. Naš kolektivni problem nikada nije bio seks, nego impotencija. Čemu odgovoriti na neko pitanje kad se oko njega tako lijepo možemo posvaditi i samim time ga ostaviti otvorenim. Pa mi čak i oko plesa neke mlade djevojke možemo pustiti krv. Oko toga je li ili nije prihvatljiv način na koji ona na televiziji drma guzovima.
I ne daj bože da vam bude neprihvatljiv, jer to vas čini savršeno neprobavljivim, odvratnim malograđaninom. S toliko mržnje i gnjeva na svakoj strani sigurno je samo da se ne možemo dogovoriti ni oko čega. Mi ne toleriramo mišljenje, a kamoli drukčije mišljenje. Malo toga se kod nas može dogoditi jer raspravljat ćemo o nečemu, zaključit ćemo ponešto, a zaboraviti na sve. Zbog takvog raspoloženja izloženi smo egzilu i odumiranju i više nego tinejdžerskim trudnoćama. Na kraju balade, ako je informacija Sveti Gral današnjice, ako sve lijepo piše na Internetu, možda i nije nužno da se naše škole zamaraju seksualnim osvještavanjem djece. Možda i jest. Istinu nikada nećemo saznati.