Ovlasti Vlade u devet su točaka opisane u Ustavu. Prema njima Vlada među ostalim - predlaže zakone, provodi zakone, predlaže proračun, vodi unutarnju i vanjsku politiku, brine o gospodarskom razvitku zemlje, usmjerava i nadzire rad državne uprave...
Ova će Vlada kroz koji dan odraditi svoj prvi mjesec. Doduše, ovo odraditi treba shvatiti samo načelno jer sve što smo vidjeli od 22. siječnja, kada je Timov tim dobio povjerenje Sabora, nije ni blizu konkretnom radu.
Umjesto da prionu poslu, novi vlastrodršci ponašaju se kao da su još u oporbenoj hladovini. Premijer je doslovce izgubljen u prijevodu i prostoru iako stalno nešto “komunicira”, prvi potpredsjednik Vlade i dalje ne napušta svoju predizboru retoriku u kojoj ne čujemo ništa osim kritika na račun bivših umjesto da nas konačno “počasti” nekom pametnom inicijativom ili rješenjem (ne, ne, gospodine Karamarko, čistke koje najavljujete na javnoj televiziji i obračuni sa svima koji ne misle poput vas to nisu), drugi potpredsjednik malo se pogubio i izgubio, tko zna, možda kod javnog bilježnika potpisuje kakvu izjavu, a ostali partneri okupirani su borbom za što više zamjeničkih, pomoćničkih i direktorskih sinekura. Treba stranku namiriti kad je već ostala bez mjesta ministara. Jel’?!
Iako je dobar običaj dati svakoj Vladi sto dana mira, ova je izgubila pravo na takav komfor.
Osim toga, nije li Tim Orešković još kada je postao mandatar rekao da on tih 100 dana i ne traži nego da trebaju služiti hrvatskim građanima, a jedini im je cilj zajedno raditi da sutra bude bolje nego danas.
Ovo što vidimo je, nažalost, čista suprotnost.
Doduše, samo su nepopravljivi optimisti i veliki zaljubljenici u HDZ mogli očekivati da će biti drugačije. Jer, kako uopće od stranke koja nije bila u stanju u godinu dana prezentirati svoj program vođenja države sada očekivati da će u prvih mjesec dana poduzeti nešto konkretno. Lakše je i dalje prodavati maglu o neprijateljima koji ne vole Hrvatsku nego prionuti poslu, dakle donositi odluke, pa makar bile i loše.
Nije li nam ono Tim prije manje od mjesec dana onako mudro zborio - ako ne mi, tko? ako ne sada, kada?
I zaista, kada? Kada će konačno vlast početi vladati?
Kada ćemo od premijera čuti išta konkretno osim izlizanih fraza - “komuniciramo”, “analiziramo”, “razmatramo”, “prikupljamo informacije”, “bitna je efikasnost”, “negdje ćemo povećati, a negdje smanjiti”...
Netko tko sjedi na najvažnijoj funkciji trebao bi znati da nije dovoljno slati poruke preko Facebooka dok u državi bjesni pravi verbalni rat, a članovi njegove vladajuće koalicije odlaze podržati opskurne skupove na kojima se veliča NDH, što je, kako vidimo, nekada rado činio i jedan od njegovih ministara, inače “uvjereni antifašist”.
Kada će konačno taj uspješan biznismen shvatiti da vođenje države nije vođenje farmaceutske kompanije, da se ne može svaku odluku koju treba donijeti analizirati danima i tjednima jer je već do sada bilo situacija u kojima je trebalo reagirati odmah jer je sutra prekasno, a kamoli za dva, tri tjedna. Kada će Tihomir Tim shvatiti da vođenje Vlade nije samo smanjivanje deficita i javnog duga jer posao države je štititi svoje građane, voditi računa o slabijima i bolesnima, osigurati kvalitetno obrazovanje, graditi toleranciju među manjinama, i to ne samo nacionalnim, brinuti o ljudskim pravima...
U tri sjednice Vlade uspjeli su iznjedriti dva zakona i oba su “pala” - jedan zbog Ustavnog suda, a drugi, premda su u njemu mijenjali samo jedan članak, već je nakon pet dana morao biti popravljan amandmanom.
No, ni gotovo tri tjedna nisu im dovoljna da pronađu nasljednika Mije Crnoje. Zar među svim tim poštenim i časnim domoljubima koji sjede u HDZ-u, stranci hrvatskog naroda, nema čovjeka koji bi preuzeo Ministarstvo branitelja?!
A da u Saboru nema izvješća iz 2014. koje im je u naslijeđe ostavila bivša Vlada, i Željko Reiner mogao bi komotno na koji mjesec staviti ključ u bravu i zastupnike poslati doma. Jer, osim svađe oko mjesta predsjednika Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, ionako ne rade ništa.
Baš kao ni prvi potpredsjednik Vlade Tomislav Karamarko od kojeg još nismo čuli ništa što nije u funkciji njegove unutrastranačke borbe i dizanja desničarskih tenzija, a sve u cilju vlastitog očuvanja na čelu HDZ-a. Otkad je postao predsjednik stranke, Karamarko dosljedno i uporno “nariče” nad teškom sudbinom vojske nezaposlenih, mladih koji odlaze jer ovdje ne vide budućnost, demografskim izumiranjem, prevelikim uvozom hrane...
Ali još nismo dočekali da nam otkrije što će Vlada u kojoj je on prvi s desna napraviti kako bi preokrenula takve negativne trendove i izvukla nas iz toga gliba nego nas sve dublje gura u onaj ideološki.
No, dok nema onog pravog programa koji bi trebao dati odgovore na pitanja koja danas zanimaju većinu građana, Karamarko ipak ne sjedi skrštenih ruku već provodi svoj program - lustrirati, smijeniti, zabraniti, ušutkati.
Za to vrijeme glavni Karamarkov koalicijski saveznik Božo Petrov mudro šuti i pušta Mostove jurišnike da, kako kome padne na pamet, sipaju svoje ideje i inicijative koje ni s kim nisu usklađene.
Od ministara, uz nekoliko časnih iznimki, također još nismo čuli puno o tome što će raditi osim što će ukidati mjere i programe svojih prethodnika.
Zaglušujuća buka teških optužbi kojima nas verbalno zlostavljaju neki od prvih ljudi vladajuće koalicije, čemu uvelike asistira i šef SDP-a Zoran Milanović, stvorila je atmosferu koja je svjetlosnim godinama daleko od proklamiranog gesla našeg premijera “Stay calm and govern on”.
Nema među vladajućima, nažalost, ni natruhe smirenosti, a još je manje upravljanja državom.