Utrnulo je već deset dugih godina otkako je u Maksimiru "šačica fakina" na svakoj utakmici pjevala: "Ima jedan čovjek čudan, ime mu je Franjo Tuđman. Prije svakog spavanja, mijenja ime Dinama..."
Ta ista prkosna "fakinaža" na istočnoj bi tribini razvukla ogroman transparent "Dinamo svetinja" i uporno bi skandirali: "Mijenjaj ime Dejanu, a ne Dinamu!"
Dejan je bio Tuđmanov unuk, Beograđanin, a poglavar je u loži zbog toga užasno bjesnio. Bilo je to doba kada su zaštitari i specijalci navijačima trgali dresove s Dinamovim obilježjima, otimali šalove, kada je uveden videonadzor i kada su ih prozvali "Soroševim plaćenicima". Sjećam se jednog boysa, ponosno je hodao Zagrebom u majici s natpisom: "Ja sam Sorošev plaćenik".
Ništa predsjednika nije moglo izbaciti iz takta kao Dinamo. Iako je bio lud za tim klubom, iako je išao na svaku utakmicu, iako je naredio da se uredbom klubu da 15,000.000 maraka, nije mogao podnijeti to ime, jer ga je podsjećalo na "Dinamo Pančevo". Pisao je pisma Bad Blue Boysima, skladao pjesmu "Cro-Cro-Croatia u boj", svađao se s navijačima na Jelačić placu...
Radni tjedan državnog poglavara počinjao je s Dinamom. "Gore", u predsjedničkim dvorima, u ponedjeljak su se u osam sati morali nacrtati Zlatko Canjuga, Dražen Ladić i Suad Rizvanbegović. Ladić je bio ljubimac, Canjuga bi redovito "žicao" novce, a Tuđman bi to rješavao, rekavši direktoru Croatia Osiguranja: "Suade, riješi to!"
Povod ovom članku je namjera nekih profesora da hrvatski povijesni udžbenici obrade i temu kako je Franjo Tuđman mijenjao Dinamovo ime i kako se obračunavao sa svima koji su mu sugerirali da vrati narodu ime omiljenog kluba.
Djeca bi trebala bubati napamet i takve lekcije. Nisam siguran da je to bitan segment hrvatske povijesti, možda tek usputni "štiklec". Ali, kako sam svjedočio tim događajima, pokušat ću vam u nekoliko sličica približiti to vrijeme, kada se pokojni predsjednik najviše zgražao nad transparentom "Volim te mama, ali ne više od Dinama!" Nikoga se ne može voljeti kao majku, pa ni Dinamo, govorio je predsjednik.
Tih dana maksimirski kroničari često su se sudarali s promjenama imena. Kako bi povukao za uši te tipove "koji truju hrvatsku mladež omraženim sovjetskim simbolima", organizirana je i malonogometna utakmica u Samoboru, gdje su sportski novinari pregazili Tuđmanove ministre (3-0). Nakon utakmice, kod Botka u "Zlatnom lampašu" organizirana je i večera. Predsjednik je bio odlično raspoložen i održao nam je predavanje:
"Dinamo je u Moskvi, Kijevu, Minsku, Tbilisiju, Bukureštu, Dresdenu, Tirani i Pančevu. U Zagrebu ga neće biti", rekao je predsjednik, a ministri su klimali glavom. Predsjednik je otplesao nekoliko taktova s Ljiljom Vokić i oko "jedinice" otišao kući. Pola sata kasnije orkestar je već prašio "i u nebo s njim, i u pakao", a najglasnije su Dinamovu himnu pjevale glavne Tuđmanove uzdanice, Božo Prka i Borislav Škegro...
Koliko je Tuđman obožavao plave i nogomet, reći će i ovaj primjer. U Zagreb je doputovao ministar vanjskih poslova Velike Britanije Robin Cook. Ali, oko sedam navečer Tuđman je naprasno prekinuo razgovor s uvaženim gostom iz Ujedinjenog Kraljevstva, obrazloživši: "Gospodine ministre, moj klub večeras igra vrlo važnu utakmicu. Ispričajte me..."
Dinamo je igrao protiv Radnika iz Velike Gorice. Na stadionu je bio predsjednik, osiguranje i još stotinu nogometnih zanesenjaka, rezultat je bio 8-0, a poglavar bi šapnuo svom "liblingu" Vitezu: "Zlatko, dobro španamo..."
Fredi Kramer, dugogodišnji Dinamov kroničar, sjeća se da su se već 1948. i 1955. godine pojavile prve inicijative da se Dinamovo ime promijeni u Građanski. No, Vladimir Bakarić, tadašnji gospodar svega u Hrvatskoj, nije želio ni čuti za povratak "omraženih" klubova, Građanskog, HAŠK-a i Concordije:
- Franjo Wolfl, Oscar Jazbinšek i Otto Hoffmann, poduprti Većeslavom Holjevcem, htjeli su preimenovati klub u Građanski, dok je Tuđman predlagao ime 'Plavi 1911.' - kaže Kramer i nastavlja:
- Kada je Tuđman politički zglajzao, mi smo mu potajno nabavljali ulaznice za zapadnu Dinamovu tribinu. Uvijek je sjedio u društvu arhitekta Božidara Tušeka, novinara Kreše Fijačka, sina Stjepana i Miladina Štrige, profesora na Medicinskom fakultetu. Danas se mnogi hvale da su mu nabavljali karte, ali to nije istina...
Kad je došao na vlast, naredio je da se promijeni ime i stvar je prepustio Mladenu Vedrišu. A kako je Vedrišev stric Ferdo bio vatreni haškovac, tadašnji prvi čovjek hrvatskog nogometa spojio je "vatru i vodu" u HAŠK-Građanski. Zagrepčani su urlali od smijeha, to je kao da spojite Celtic i Rangers. Tek 1993. godine došla je depeša Branku Mikši - "promijeni ime u NK Croatia". Sve je obavljeno u tišini, ali, ime nije leglo plavom puku. Svemu tome svjedočio je glumac Zlatko Vitez, kasnije ministar kulture i saborski zastupnik i predsjednik Skupštine NK Croatije.
- Kad se mijenjalo ime u Croatiju, ja sam bio sam recitator. Znate onu čuvenu Matoševu pjesmu "dok je srca, bit će i Croatije". No, ja sam već 1982. godine, na premijeri 'Diogeneša' u Hrvatskom narodnom kazalištu stavio Dinamovu kapu na glavu. Svi su ustali i pljeskali, Dinamo je bio simbol narodnog preporoda.
Međutim, šansa da se preimenovanje kluba obavi bezbolno upropaštena je 1990. godine, kada smo se u 'Karaki' sastali Tuđman, Zajec i ja. Sjećam se Zajecovih riječi: 'Ako namjeravate promijeniti ime kluba, može se zvati jedino Građanski!' Međutim, Vedriš je učinio drukčije. Da je Tuđman poslušao Zeku i mene, danas bismo imali Građanski i mir - sjeća se Vitez.
- Tuđman je imao dvije crne točke, Feral Tribune i Dinamo, o tome se nije smjelo razgovarati. Čim biste spomenuli jednu od te dvije stvari, 'Stari' bi se zajapurio. Jednom, kada sam kao ministar kulture agitirao da se skine porez 'Feralu', skoro me udario...
Zlatko Vitez je Dinamo doživljavao kao "konspirativno ime za Hrvatsku". Međutim...
- Da sam u krivu i da tu nekaj ne štima, shvatio sam nakon utakmice Croatia - Partizan 5-0. Cijeli stadion, a ne 'šačica plavih rebela', skandirao je Dinamo, Dinamo.
Je li bilo pokušaja da se vrati ime?
- Koliko se sjećam, jednom mu je supruga Ankica na rođendanskom ručku pokazala pismo neke djevojčice i rekla: 'Vrati djeci Dinamo'. Došlo je do ozbiljne svađe, viknuo je: 'Zar mi i rođendan želite pokvariti!'
Tih godina jedan od najznačajnijih čimbenika hrvatskog nogometa bio je Mladen Vedriš.
- Bio sam Tuđmanov 'politički sin', ali se nikad nisam s njim upustio u polemiku oko Dinama - priznat će Vedriš. - Smatrao je da je Dinamo nametnuto ime i učinio je sve da to ime ne opstane...
Godine 1994. Mladen Vedriš se povukao iz visoke politike i nogometa. Njegov neoprostivi grijeh je to što je upravo on autor one stupidne sintagme, HAŠK-Građanski.
Jedna od najvećih i nerazjašnjenih dvojbi oko povratka Dinamova imena bila je izjava Zlatka Canjuge da mu je poglavar na samrti šapnuo: "Vrati narodu Dinamo!" Poznavajući Tuđmana, znam da to ne bi rekao ni pod najtežim mukama, a kamoli na jednoj "običnoj samrti". I Fredi Kramer kaže:
- Canjuga mi je jednom priznao da je to 'zmislil'.
Canjuga je želio zaraditi političke poene uoči izbora, a predsjednik je već bio na aparatima, bilo je pitanje sata kad će umrijeti. Međutim, nitko u to nije povjerovao, a jedan od najvećih maksimirskih predsjednika nekoliko mjeseci kasnije napustio je klub "požarnim stepenicama"...
Tomislav Židak
Ta ista prkosna "fakinaža" na istočnoj bi tribini razvukla ogroman transparent "Dinamo svetinja" i uporno bi skandirali: "Mijenjaj ime Dejanu, a ne Dinamu!"
Dejan je bio Tuđmanov unuk, Beograđanin, a poglavar je u loži zbog toga užasno bjesnio. Bilo je to doba kada su zaštitari i specijalci navijačima trgali dresove s Dinamovim obilježjima, otimali šalove, kada je uveden videonadzor i kada su ih prozvali "Soroševim plaćenicima". Sjećam se jednog boysa, ponosno je hodao Zagrebom u majici s natpisom: "Ja sam Sorošev plaćenik".
Ništa predsjednika nije moglo izbaciti iz takta kao Dinamo. Iako je bio lud za tim klubom, iako je išao na svaku utakmicu, iako je naredio da se uredbom klubu da 15,000.000 maraka, nije mogao podnijeti to ime, jer ga je podsjećalo na "Dinamo Pančevo". Pisao je pisma Bad Blue Boysima, skladao pjesmu "Cro-Cro-Croatia u boj", svađao se s navijačima na Jelačić placu...
Radni tjedan državnog poglavara počinjao je s Dinamom. "Gore", u predsjedničkim dvorima, u ponedjeljak su se u osam sati morali nacrtati Zlatko Canjuga, Dražen Ladić i Suad Rizvanbegović. Ladić je bio ljubimac, Canjuga bi redovito "žicao" novce, a Tuđman bi to rješavao, rekavši direktoru Croatia Osiguranja: "Suade, riješi to!"
Povod ovom članku je namjera nekih profesora da hrvatski povijesni udžbenici obrade i temu kako je Franjo Tuđman mijenjao Dinamovo ime i kako se obračunavao sa svima koji su mu sugerirali da vrati narodu ime omiljenog kluba.
Djeca bi trebala bubati napamet i takve lekcije. Nisam siguran da je to bitan segment hrvatske povijesti, možda tek usputni "štiklec". Ali, kako sam svjedočio tim događajima, pokušat ću vam u nekoliko sličica približiti to vrijeme, kada se pokojni predsjednik najviše zgražao nad transparentom "Volim te mama, ali ne više od Dinama!" Nikoga se ne može voljeti kao majku, pa ni Dinamo, govorio je predsjednik.
Tih dana maksimirski kroničari često su se sudarali s promjenama imena. Kako bi povukao za uši te tipove "koji truju hrvatsku mladež omraženim sovjetskim simbolima", organizirana je i malonogometna utakmica u Samoboru, gdje su sportski novinari pregazili Tuđmanove ministre (3-0). Nakon utakmice, kod Botka u "Zlatnom lampašu" organizirana je i večera. Predsjednik je bio odlično raspoložen i održao nam je predavanje:
"Dinamo je u Moskvi, Kijevu, Minsku, Tbilisiju, Bukureštu, Dresdenu, Tirani i Pančevu. U Zagrebu ga neće biti", rekao je predsjednik, a ministri su klimali glavom. Predsjednik je otplesao nekoliko taktova s Ljiljom Vokić i oko "jedinice" otišao kući. Pola sata kasnije orkestar je već prašio "i u nebo s njim, i u pakao", a najglasnije su Dinamovu himnu pjevale glavne Tuđmanove uzdanice, Božo Prka i Borislav Škegro...
Koliko je Tuđman obožavao plave i nogomet, reći će i ovaj primjer. U Zagreb je doputovao ministar vanjskih poslova Velike Britanije Robin Cook. Ali, oko sedam navečer Tuđman je naprasno prekinuo razgovor s uvaženim gostom iz Ujedinjenog Kraljevstva, obrazloživši: "Gospodine ministre, moj klub večeras igra vrlo važnu utakmicu. Ispričajte me..."
Dinamo je igrao protiv Radnika iz Velike Gorice. Na stadionu je bio predsjednik, osiguranje i još stotinu nogometnih zanesenjaka, rezultat je bio 8-0, a poglavar bi šapnuo svom "liblingu" Vitezu: "Zlatko, dobro španamo..."
Fredi Kramer, dugogodišnji Dinamov kroničar, sjeća se da su se već 1948. i 1955. godine pojavile prve inicijative da se Dinamovo ime promijeni u Građanski. No, Vladimir Bakarić, tadašnji gospodar svega u Hrvatskoj, nije želio ni čuti za povratak "omraženih" klubova, Građanskog, HAŠK-a i Concordije:
- Franjo Wolfl, Oscar Jazbinšek i Otto Hoffmann, poduprti Većeslavom Holjevcem, htjeli su preimenovati klub u Građanski, dok je Tuđman predlagao ime 'Plavi 1911.' - kaže Kramer i nastavlja:
- Kada je Tuđman politički zglajzao, mi smo mu potajno nabavljali ulaznice za zapadnu Dinamovu tribinu. Uvijek je sjedio u društvu arhitekta Božidara Tušeka, novinara Kreše Fijačka, sina Stjepana i Miladina Štrige, profesora na Medicinskom fakultetu. Danas se mnogi hvale da su mu nabavljali karte, ali to nije istina...
Kad je došao na vlast, naredio je da se promijeni ime i stvar je prepustio Mladenu Vedrišu. A kako je Vedrišev stric Ferdo bio vatreni haškovac, tadašnji prvi čovjek hrvatskog nogometa spojio je "vatru i vodu" u HAŠK-Građanski. Zagrepčani su urlali od smijeha, to je kao da spojite Celtic i Rangers. Tek 1993. godine došla je depeša Branku Mikši - "promijeni ime u NK Croatia". Sve je obavljeno u tišini, ali, ime nije leglo plavom puku. Svemu tome svjedočio je glumac Zlatko Vitez, kasnije ministar kulture i saborski zastupnik i predsjednik Skupštine NK Croatije.
- Kad se mijenjalo ime u Croatiju, ja sam bio sam recitator. Znate onu čuvenu Matoševu pjesmu "dok je srca, bit će i Croatije". No, ja sam već 1982. godine, na premijeri 'Diogeneša' u Hrvatskom narodnom kazalištu stavio Dinamovu kapu na glavu. Svi su ustali i pljeskali, Dinamo je bio simbol narodnog preporoda.
Međutim, šansa da se preimenovanje kluba obavi bezbolno upropaštena je 1990. godine, kada smo se u 'Karaki' sastali Tuđman, Zajec i ja. Sjećam se Zajecovih riječi: 'Ako namjeravate promijeniti ime kluba, može se zvati jedino Građanski!' Međutim, Vedriš je učinio drukčije. Da je Tuđman poslušao Zeku i mene, danas bismo imali Građanski i mir - sjeća se Vitez.
- Tuđman je imao dvije crne točke, Feral Tribune i Dinamo, o tome se nije smjelo razgovarati. Čim biste spomenuli jednu od te dvije stvari, 'Stari' bi se zajapurio. Jednom, kada sam kao ministar kulture agitirao da se skine porez 'Feralu', skoro me udario...
Zlatko Vitez je Dinamo doživljavao kao "konspirativno ime za Hrvatsku". Međutim...
- Da sam u krivu i da tu nekaj ne štima, shvatio sam nakon utakmice Croatia - Partizan 5-0. Cijeli stadion, a ne 'šačica plavih rebela', skandirao je Dinamo, Dinamo.
Je li bilo pokušaja da se vrati ime?
- Koliko se sjećam, jednom mu je supruga Ankica na rođendanskom ručku pokazala pismo neke djevojčice i rekla: 'Vrati djeci Dinamo'. Došlo je do ozbiljne svađe, viknuo je: 'Zar mi i rođendan želite pokvariti!'
Tih godina jedan od najznačajnijih čimbenika hrvatskog nogometa bio je Mladen Vedriš.
- Bio sam Tuđmanov 'politički sin', ali se nikad nisam s njim upustio u polemiku oko Dinama - priznat će Vedriš. - Smatrao je da je Dinamo nametnuto ime i učinio je sve da to ime ne opstane...
Godine 1994. Mladen Vedriš se povukao iz visoke politike i nogometa. Njegov neoprostivi grijeh je to što je upravo on autor one stupidne sintagme, HAŠK-Građanski.
Jedna od najvećih i nerazjašnjenih dvojbi oko povratka Dinamova imena bila je izjava Zlatka Canjuge da mu je poglavar na samrti šapnuo: "Vrati narodu Dinamo!" Poznavajući Tuđmana, znam da to ne bi rekao ni pod najtežim mukama, a kamoli na jednoj "običnoj samrti". I Fredi Kramer kaže:
- Canjuga mi je jednom priznao da je to 'zmislil'.
Canjuga je želio zaraditi političke poene uoči izbora, a predsjednik je već bio na aparatima, bilo je pitanje sata kad će umrijeti. Međutim, nitko u to nije povjerovao, a jedan od najvećih maksimirskih predsjednika nekoliko mjeseci kasnije napustio je klub "požarnim stepenicama"...
|
|
Tomislav Židak