U životu loša vijest koji put može biti zapravo dobra vijest. A da je to tako, živo može posvjedočiti Hrvatska televizija.
Loša vijest za Hrvatsku televiziju je da nju - naime - nitko ne gleda. Ali, s obzirom na stanje na kojem se danas nalazi HTV, ta je loša vijest po njih zapravo dobra. Još do pred nekoliko godina pogrešne odluke, loše emisije i loše programiranje HTV-a bili su predmet javnog uzrujavanja i medijske dreke. Danas smo došli u fazu da se na HTV-u može prikazati doslovno bilo što, a javnost će to popratiti nezainteresiranom letargijom.
Upravo s takvom nezainteresiranom letargijom hrvatska je javnost ovog tjedna popratila i premijeru jednog od udarnih proizvoda HTV-ove jesenske sheme. Riječ je o desetodijelnoj dokumentarno-igranoj seriji “Rat prije rata” koju kao redatelj i scenarist potpisuje bivši Tuđmanov suradnik i bivši HDZ-ov savjetnik za medije Miljenko Manjkas. Riječ je o ambicioznoj, devetosatnoj seriji koja izlaže dekadu hrvatske povijesti od Titove smrti pa do prvih ratnih pucnjeva u ljeto ‘91. Seriju je HTV sveudilj najavljivao, u ponedjeljak je prikazana i prva epizoda, otada je prošlo pet dana, no o seriji u medijima gotovo da nije bilo riječi. A to je šteta. Jer, iz Manjkasove serije možda i nećete saznati nešto senzacionalno novo o jugoslavenskim 80-ima. Iz nje ćete, međutim, saznati mnogo o Hrvatskoj 2018. godine.
Bivši medijski savjetnik vladajuće stranke u seriji se - kako je najavljeno - kani baviti političkim, vojnim i špijunskim peripetijama koje su obilježile posttitovsku Jugoslaviju i dovele do početaka rata. U prvoj epizodi Manjkas se tako bavi ozračjem oko Titove smrti, ulogom KOS-a i civilne službe sigurnosti, hrvatskom disidentskom scenom i doušnicima koji su u njoj djelovali. Serija uključuje i igrane dijelove koji su očekivano grozni. U loše režiranim i glumljenim scenama likovi jedni drugima deklamiraju Manjkasove uvide, pričaju uzajamno stvari koje već znaju, a u jednoj osobito kolosalnoj sceni Tuđman (Dražen Kühn) poput nekog lika iz Dana Browna goneta simbologiju s beogradskog katafalka na Titovom pogrebu. Sve to skupa - ukratko - izgleda točno kako biste i očekivali da će izgledati kad igrano-filmsku režiju povjerite političkom PR-u koji dotad nije režirao ni kadra.
U sadržajnom smislu - međutim - najveći dio prve Manjkasove epizode je samorazumljivo, očekivano dosadan. Serija pripovijeda hrvatsku povijest iz srednjostrujaške tuđmanističke optike, blago se poluafirmira Titova uloga (“bez njega bi bilo gore”), Tuđmanova uloga u 80-ima se očekivano preuveličava, a Titova smrt prikazuje kao moment kad JNA i Srbija počinju smišljati novu diobu karata. Ukratko - ništa originalno, i ništa što bi zasluživalo osobit novinski prostor. Da nije jedne teme, koja se pojavljuje u drugom dijelu prve epizode. A ta je tema - privatizacija devedesetih.
Ako ste - naime - dosad vjerovali da su za privatizacijsku kataklizmu 90-ih krivi Tuđman, ili Šušak, ili Škegro, ili Hercegovci, ili Janjevci, ili naprosto - HDZ - e, onda počujte dobro: ne - za nju su krivi Udba i jugokomunisti. Da bi razvio tu zanimljivu tezu, Miljenko Manjkas je konstruirao intrigantnu argumentacijsku piruetu koju nije lako baš ukratko prepričati. Za potrebe svojih operacija, naime, Udba je u inozemstvu osnivala fiktivna poduzeća. Ta su se poduzeća - pazite sad - povezala s talijanskom mafijom. Nekako u to doba na Jadranu već cvate turizam, a dio turizma su kockarnice. Prema osebujnoj le carreovskoj konstrukciji, 10 posto deviza hotela odlazilo je Udbi. S tim novcem je - tvrdi serija - provedena čitava privatizacija u Sloveniji, “a ni u Hrvatskoj nije bolje”. “Za privatizaciju u Hrvatskoj”, veli jedan od sugovornika, “optužena su dva-tri kokošara, a ljudi s Udbinim kapitalom danas su ugledni poduzetnici”.
Sve to bilo bi toliko intrigantno da nije riječ o drugoj HTV-ovoj seriji emitiranoj u kratkom razmaku koja brani istu tezu: kako su krivdu za tajkunizaciju 90-ih platili “naši dečki”, a u stvari su krive komunjare. Jer, pred samo nekoliko mjeseci HTV je prikazao i dokumentarnu seriju novinarke Ivane Šikić Kovač “Je li moglo drugačije”. Obje serije naručene su u razdoblju bivše uprave Siniše Kovačića (Manjkasova je odobrena njegov posljednji dan u uredu). Obje su ugovorene direktnom pogodbom, bez natječaja i povjerenstva. Obje rade ljudi koji u životu nisu režirali film.
Obje brane istu tezu: da za tajkunizaciju 90-ih zapravo nisu krivi pravi Hrvati, “naši dečki” iz baraka (recimo, Kutle koji se u seriji i pojavljuje), nego tehnomenadžeri, a to znači komunjare, a to znači udbaši. Nijedna od ove dvije serije ne govori nam ništa iole ozbiljno o 90-ima. No, smještene u kontekst, one nam jasno govore o 2018.: kazuju nam da je 2018. otvoren novi front u hrvatskoj bitci za eksproprijaciju memorije. Ovaj put, to je memorija privatizacije 90-ih. A ta je bitka važna naprosto zato što je ta privatizacija jedini preostali dio tuđmanističke baštine koji ni najtvrdokorniji tuđmanist ne može braniti.
Još pred deset ili dvanaest godina, glavnina hrvatskog društva - liberalnog, lijevog i trezveno desnog - držala je da Tuđmana, slično kao i Tita, treba ostaviti za sobom - odbaciti ga kao neveseli relikt, dječju bolest demokracije. Pritom su postojala barem tri razloga za kritiku tuđmanizma. Prvi je bio njegov autoritarni vladalački stil, nedemokratsko gazdovanje i titovski operetni stil. Druga je bila politika u BiH, za koju su tada praktički svi držali da je bila poražavajuća, a to “svi” uključivalo je i Hasanbegovića, Karamarka, Banca, Budišu i katoličku crkvu. Treći je - dakako - bila tajkunizacija 90-ih koju je čak i HDZ-u servilna crkva opisivala kao “grijeh struktura”.
Petnaest godina kasnije Tuđmanov je kult restauriran bez politure, u čemu nemalu ulogu - da se ne bi lagali - ima SDP Zorana Milanovića s njegovom briljantnom zamisli o l’aeroportu François Toudjman. Nakon petnaest godina živimo ionako u svijetu Orbana i Erdogana, tako da Tuđmanov titovski autoritarni stil nikoga više ne smeta. Hrvatska politika u BiH ionako je puzeće rehabilitirana, pa se sad HR-HB komemorira uz državne delegacije, a o njezinu žalosnom i tužnom raspuštanju pišu rektorski zborovi. Postoji samo jedan dio tuđmanističke baštine 90-ih kojeg se baš nikako, ni uz najbolju volju, nije moglo pretvoriti iz neuspjeha u vrlinu - taj je bio pretvorba.
Stoga se društvo domislilo. Kad već “to” ne možemo prikazati kao dobru stvar, ajmo pronaći krivca za to. Kojeg krivca? Pa zna se tko je u hrvatskom desnom diskursu krivac za sve: jugokomunisti i Udba. Tako se stvara novi interpretativni narativ o 90-ima. Eto, dok smo mi bili zauzeti, puno posla, trebalo se dobiti rat, nahraniti izbjeglice, trebalo je napraviti državu i nogometnu reprezentaciju, u takvoj priši čovjek ne pazi - i - eto ti ga vraga! Ovi đavliji udbaši su, dok mi nismo pazili, sve privatizirali nama iza leđa, a za sve okrivili par naših dečki, Gucića i Kutlu. Ponovite to jednom, ponovite to dvaput, i za pet godina eto vam “istine” u pretvorbi 90-ih ovjerene u politbirou.
Ovo je trenutak kad moram prestati hiniti neutralnost. Jer, tema kojom se Manjkas bavi je tema koja me se zaista privatno tiče. Naime, tvrtka u kojoj je cijeli život radio moj otac opustošena je u pretvorbi 90-ih. Davno je likvidirana, a bivša zgrada u malom gradiću kod Splita još trune u dračama. Novine u kojima sam 1991. radio također su postradale u privatizaciji. Bile su to novine koje su u trenutku kad sam se u njima zaposlio imale 160 tisuća naklade, ispod čekića novu tiskaru, prodajnu mrežu i ugled izvan granica Hrvatske. Bile su to po uredničkom i novinarskom “all starsu” najbolje novine u kojima sam ikad pisao i u kojima ću ikad pisati. Njih nisu tajkunizirali ni udbaši, ni talijanska mafija, ni marsovci. Njih je tajkunizirao upravo jedan od spomenutih “kokošara”, čovjek koji je sjedio na osnivačkom skupu HDZ-a u NK Sava, čovjek kojem su te novine udijeljene da bi ih se uređivački pacificiralo.
I zato se nemojmo lagati. Za pretvorbenu kataklizmu 90-ih nisu krivi ni Udba, ni talijanska mafija, ni svemirci. Za nju nisu krivi ni mitološki janjevski i hercegovački lobi. Za nju je kriva tadašnja vladajuća stranka i njezin gazda - Tuđman. Oni su nacionalnu imovinu redistribuirali feudalnoj oligarhiji vlastitih sljedbenika zato što su procijenili da će tako zadržati društvenu moć neovisno o izbornoj fortuni. I - da se razumijemo - ispravno su procijenili. Danas HDZ vlada čak i kad ne vlada, zato što i kad izgubi izbore kontrolira ekonomiju, sport, crkvu, školu i sudove.
Stoga kad danas gledam kako mi na javnoj TV bivši Tuđmanov savjetnik i bivši zaposlenik HDZ-a tumači kako su tajkunizaciju 90-ih skrivili komunjare, cosa nostra i mali zeleni, dođe mi da svisnem od muke. Dok to gledam, točno znam kako bi se osjećali vukovarski ili drniški stradalnici da na HTV moraju slušati Dačića kako im tumači kako su za paljevinu njihovih kuća krivi Kohl, Genscher ili Madeleine Albright. Dok gledam Manjkasa kako kroz dokumentarističku centrifugu ispire tuđmanizam od krivice za pretvorbu, dođe mi čisto žao što ne postoji neki “stožer-za-obranu-digniteta-žrtava-pretvorbe”, pa da protiv njega digne kakav šator. Da kaže njemu i drugima: kolege Tuđmanovi savjetnici i zaposlenici HDZ-a, pričajte o čemu hoćete. Ali, o pretvorbi 90-ih - pliz - začepite zauvijek.