Hrvatska je preživjela prvi tjedan otkako su nogometaši u Rusiji postigli najveći sportski uspjeh u povijesti ove države. Sada treba preživjeti sve ostalo, a u prvom redu basnoslovna politička obećanja, među kojima je na pijedestalu najava izgradnje nacionalnog nogometnog stadiona u Zagrebu. Koje je već počelo dijeliti javnost baš kao i gostovanje Marka Perkovića Thompsona u zagrebačkoj pobjedničkoj paradi prošlog ponedjeljka.
- Vlada odbacuje netočnosti i zlonamjerne insinuacije iznesene u javnosti proteklih dana kojima se stvara iskrivljena slika da država nema novca za lijekove za djecu, a ima za nacionalni stadion, što je netočna i zlonamjerna teza koja nema uporišta u činjenicama - reagirala je nekidan PR služba Banskih dvora, što je potvrda da u Vladi zbilja razmišljaju o tome da financiraju gradnju stadiona, koji bi, prema prvim procjenama, koštao oko 120 milijuna eura. Za usporedbu, Hrvatska će u izgradnju kapitalnog objekta kakav je Pelješki most uložiti upola manje vlastitih sredstava.
A ako u Vladi stvarno ozbiljno misle da ovoj državi treba skupi stadion, onda na to treba upozoravati, koliko god predstavlja rizik da će vas proglasiti nedomoljubom.
U stvari, evo još jedne prilike za nadmetanje sa susjedstvom. Jer prije 20 dana još je jedna država najavila izgradnju nacionalnog stadiona, a ta se država zove - Srbija. Da sve bude gore, tamošnji nacionalni stadion, koji planiraju sagraditi dvadesetak kilometar od centra Beograda, trebao bi biti dvostruko veći od ovdašnjeg, a bogme i nešto skuplji.
U Hrvatskoj je ispod radara prošla vijest prema kojoj je nogometnu reprezentaciju Srbije po povratku sa Svjetskog prvenstva u Rusiji, gdje je dobila jednu i izgubila dvije utakmice, umjesto nagrade od 10 milijuna eura, koliko im je obećao predsjednik Srbije Aleksandar Vučić za prvo mjesto na Mundijalu, dočekala informacija da će uskoro ipak početi gradnja nacionalnog stadiona vrijednog najmanje 150 milijuna eura. Potvrdu da će se izgraditi stadion kapaciteta 60.000 gledatelja dao je ministar financija Siniša Mali, koji je intimus srpskog predsjednika. Razumije se da su razlozi nacionalistički jer Vučićevo obećanje izgradnje nacionalnog stadiona datira otprije tri godine, prilikom posjeta reprezentaciji Srbije nakon pobjede nad Albanijom, arhetipskim protivnikom u svijesti većine srpske javnosti.
Bez karikiranja, ali Srbi su nam opet podmetnuli. Jer možete li zamisliti kako bi izgledao hrvatski nacionalni ponos da u Beogradu nikne moderan nacionalni stadion, a za to vrijeme nasljednici Luke Modrića moraju igrati na maksimirskoj poderotini? Nema šanse, imamo tri puta bolju repku, dvostruko veće plaće, članica smo Europske unije i NATO-a, i ovo više neće biti stvar nacionalnog stadiona, nego nacionalnog ponosa.
Uostalom, Srbija je nedavno od Rusa za 200 milijuna dolara kupila ražalovane MiG-ove 29, pa je Hrvatska odgovorila nabavom podjednako starih, a isto tako preskupih i nepotrebnih izraelskih lovaca F-16. Racionalno razmišljanje u širokom luku zaobilazi zemlje Balkana. Politika to zna iskoristiti jer, ionako, radi se o tuđem novcu, koji će kasnije otplaćivati porezni obveznici - isti oni kojima “vise” mirovine, zbog sve manje zaposlenih koji uplaćuju u proračun. No u općoj euforiji nitko ne pita odakle novac, a kada se netko i odvaži, može očekivati bahatu reakciju ministra državne imovine Gorana Marića kako za nacionalni stadion “novca mora biti”.
- Država potroši na mnoge stvari, često i nepotrebne. Samo malo racionalizacije i sve se to može financirati - junači se HDZ-ov ministar.
Nažalost, Hrvatska već ima iskustvo s političarima koji su ulupali tuđe (naše) novce u sportske objekte, a posljedice, doslovce, smrde do neba.
Vlada Ive Sanadera upustila se u rizičnu organizaciju Svjetskog prvenstva u rukometu, a troškovi gradnje i održavanja šest velikih dvorana do, tijekom i nakon SP-a iznosili su između milijardu i 700 milijuna i milijardu i 800 milijuna kuna. Prema izvješću Državnog ureda za reviziju o dvoranama izgrađenima za potrebe SP-a, što je usvojeno u Saboru, nema preciznih troškova održavanja i upravljanja za sve dvorane, investitori poput Vlade nisu upoznati s načinom trošenja novca odvojenog za dvorane, a u čak tri slučaja, Spaladium arena, zadarski Višnjik i Gradska dvorana u Osijeku, zamišljena gradnja ni dan danas nije dovršena.
Najgore je prošao Split, koji je jamac za Spaladium arenu, i sada banke od Grada Splita kao jamca traže 53 milijuna eura jer su odlukom arbitraže obaveze privatnog partnera TPN-a prešle na drugi najveći hrvatski grad. Za to vrijeme - dok plaća troškove nepotrebne dvorane - Splićani se guše u smradu s odlagališta otpada Karepovac jer njihov grad, jednostvno, nema novca platiti i sanaciju opasnog smetlišta. Jer se i 2006. govorilo kako “novca mora biti”, tada za dvorane, a danas za nacionalni stadion, na kojem će se godišnje odigrati tri utakmice i organizirati Thompsonov koncert.
Od tada je prošlo jedno desetljeće, ali političari nude istu onu priču koja je neke sredine skupo koštala. Staro pravilo kaže da ako vas jednom prevare, tada je kriv varalica, ali kada vas drugi put prevare na isti način, sami ste krivi jer dopuštate da vas nasamare.