LINIJA ŽIVOTA

VELIKA ANALIZA JELENE LOVRIĆ Nakon lokalnih, slijede nam parlamentarni izbori, sve ostalo bi bilo gnjavaža i mrcvarenje

 Dragan Matić / CROPIX

Saborski će zastupnici odlučiti jesu li za političku stabilnost i nastavak reformi ili hoće još jedne izbore na kojima će HDZ opet pobijediti - tako je Andrej Plenković skicirao nastavak procesa pokrenutih njegovom odlukom da iz svoje Vlade giljotinira naporni Most i nakon lokalnih izbora zatraži potvrdu za četiri sada nedostajuća ministra. Izjava implicira nekoliko vrlo problematičnih poruka.

Prebacujući lopticu Saboru, premijer se odriče vlastitih ingerencija. Opoziciji faktički prepušta odluku o tome hoće li se skrpati nova HDZ-ova parlamentarna većina ili neće. Ali, njegova je odgovornost da formira većinu. Mandat je u njegovim rukama. Opozicija u tome nema baš nikakve odgovornosti. Bježeći od vlastite premijerske uloge, Plenković se odriče i njegovom funkcijom podrazumijevajuće mogućnosti da sam upravlja procesima. Premda će istodobno, sasvim sanaderovski, istaći da je kao predsjednik Vlade odgovoran za funkcioniranje države. Na koncu, njegova izjava sugerira svojevrsnu domoljubnu ucjenu - sve koji ne glasaju za nove ministre i ne pomognu u stvaranju nove parlamentarne većine već je proglasio protivnicima političke stabilnosti. Štoviše, u hrvatski politički prostor odjednom vraća i svojim prošlogodišnjim ranim radovima već uklonjene crno-bijele podjele: s jedne je strane, reći će ovih dana, “HDZ kao stranka s kapacitetom za upravljanje državom i jamac političke stabilnosti” dok s druge strane “opozicija traži svaku priliku za destabilizaciju vlasti i nove izbore”.

Međutim, upravo je premijer učinio sve da novi parlamentarni izbori - po njemu, nepotreban trošak i uzaludan politički štrapac - postanu sve neizbježnija opcija. Vrijeme je ekspresno oljuštilo debeli sloj ekstatičnih mistifikacija s činjenice da je Andrej Plenković zapravo napravio isto što i njegov prethodnik na čelu HDZ-a: srušio je vlastitu parlamentarnu većinu, baš kao i nesretni i politički nespretni Tomislav Karamarko, i krenuo u preslagivanje, pardon rekonfiguriranje, kao grlom u jagode, bez ikakvih garancija da će manevar uspjeti. Vjerojatno se previše uzdao u svoju fatalnu privlačnost s početka mandata: u to vrijeme svi su se tiskali pod njegov šator i partnere je mogao birati, pa i odbijati. Ili je računao na slabost ljudskog materijala saborskih zastupnika.

Mučna epizoda s potporom SDP-ova potpuno slomljenog Tomislava Sauche osigurala je HDZ-u kratkoročnu prevagu: ministru Mariću nije izglasano nepovjerenje, HDZ-ov Jandroković instaliran je na čelo Sabora, Plenković je za jedan glas ostao u većini. Ali, bila je to Pirova pobjeda. U HDZ-ovim se redovima danas može čuti mrmor da su od operacije Saucha imali više štete nego koristi. Javnost je zgađena dojmom da su spremni kupovati ljudske duše. Da će u političkoj trgovini ružno iskoristiti bilo čije osobne drame i teške životne situacije. Dealom s uništenim Sauchom premijer Plenković sam je sebi srezao koalicijski potencijal. Sjena tog slučaja dekuražirat će HDZ-ove moguće partnere. Samo se očajni brodolomnici mogu izložiti takvim reputacijskim rizicima. Politički ozbiljan svijet teško.

Zato formiranje nove parlamentarne većine, čak i kad mine pritisak lokalnih izbora, postaje sve neizvjesnija operacija. Da ne govorimo o tome da većina koju čini 18 političkih entiteta, stranaka i pojedinaca, kako danas izgleda HDZ-ovo sazviježđe, nikako ne može predstavljati faktor stabilnosti. Mnogo je više inkubator nestabilnosti. Pogotovo jer je riječ o nakupini kojoj je teško naći zajednički politički nazivnik - osim ako to nije čuvanje vlasti? - u kojoj su uvezane i neke međusobno potpuno suprotstavljene opcije, kao što su ekstremizirano desni zdrug Hasanbegović-Esih-Glasnović nasuprot nacionalnim manjinama na čelu s Pupovcem i Radinom. Zato je i u HDZ-u sve više onih koji izbore smatraju najrealnijim rješenjem. Sve ostalo beskrajna je gnjavaža i mrcvarenje.

U tom kontekstu treba gledati i posve neobičnu recentnu izjavu Davora Ive Stiera. Izjava je neobična jer vanjskopolitički ministar, nakon dugotrajne javne šutnje, odjednom izražava žaljenje zbog raskida suradnje s Mostom i navija za izbore. Nije jasno što je takvom porukom u nevrijeme, ni tjedan prije izbora, htio postići. Ali, izjava nije neobična gleda li se kao izraz čitavog niza nedoumica i sumnji koje zbog dramatičnih pretumbacija u Vladi i Saboru more HDZ-ov korpus, od baze do središnjice. Javnosti je sve dosad ostalo nepoznato da je na sjednici HDZ-ova Predsjedništva promptno raspisivanje novih izbora tražio samo Drago Prgomet, ali on o tome u ovom trenutku ne želi govoriti, čuvajući stranačku koheziju. Stier je u tom pogledu bio prilično nerazgovijetan, a sada se predstavlja kao HDZ-ov prvoborac za izbore. Pametnome dosta!

Andrej Plenković pogriješio je računajući da nakon razvoda s Mostom može nastaviti kao da se ništa nije dogodilo, u zagrljaju s nekim novim partnerima. Iskusni Nikica Valentić pobrojao je u Globusu gdje je šef Vlade sve falio. Trebao je ići na izbore čim je smijenio četvoricu Mostovih ministara. Ili, čim je vidio da su ga ciljani novi saveznici, stranke i pojedinci na koje je bacio oko, počeli odbijati. Pogriješio je što se upustio u preslagivanje. Čak i da je uspio skrpati potrebnu većinu, takva je formacija privremenog karaktera, drži vodu dok majstori odu, ne daje dugoročno održivo rješenje. Zato Valentić kao za Hrvatsku najsretniju opciju zagovara da “premijer odmah nakon lokalnih izbora raspiše parlamentarne izbore, kako bi se utvrdila nova konfiguracija političkih snaga i na osnovi izbornog legitimiteta osigurao novi početak. Bolje je da Andrej Plenković sam odluči da ide u izbore, nego da ga okolnosti na to primoraju”. Taj rezon uopće nije usamljen u HDZ-u, samo nitko prvi još ne želi kukuriknuti.

Premijer je na koncu teško pogriješio jer je propustio optimalan trenutak za raspisivanje izbora. Da je to učinio odmah nakon raskida s Mostom, izbori bi bili dokaz njegove snage i vladanja situacijom. Što dalje, sve će se više smatrati znakom slabosti. Pogotovo ako se pokaže da čak ni kratkoročno ne može nacijediti neku novu parlamentarnu većinu. U tom slučaju vraćanje mandata narodu na odluku više neće biti stvar njegova izbora i volje, nego zakonima iznuđeno rješenje. Ako se dovede u situaciju da, umjesto njega, netko drugi saziva izbore, Plenković će sam sebe negativno rekonfigurirati, slabeći vlastitu kapetansku ili dirigentsku poziciju.

Dodatni je problem što se njegova pozlata rapidno kruni. Dopustio je da se otkriju njegova slaba mjesta, kao šefa HDZ-a i šefa Vlade. Odgođena, ali otkucavajuća implozija Agrokora trenutno se čini najvećom prijetnjom. Njen je razorni potencijal još izvan kontrole, mogao bi samljeti svaku vladu. Nevjerojatno je da se u takvoj situaciji premijer pokazuje nefokusiranim, da se nalazi vremena baviti marginalijama, predizbornim presijecanjem traka diljem države ili problemima koje, primjerice, notorni Thompson sada ima i u Sloveniji. Plenković je digao diplomatsku službu da intervenira u korist pjevača široko, i po Europi, poznatog po crnokošuljaškim, NDH inspiracijama, a da prethodno baš ništa nije napravio kako bi se uklonio ustaški pozdrav s prilaza jasenovačkom logoru smrti. (U ovom slučaju uspjela ga je nadmašiti šefica države, koja oglašava da slovenskog kolegu Pahora snubi pričom o tome kako “glazba služi da bi se ljudi povezivali”. Kakvo povezivanje kad se pjeva ideologija mržnje i koncerti otvaraju “Za dom spremni” urlicima? Predsjednica jedne civilizirane države morala bi znati da na toj platformi nema povezivanja.)

Zbog inzistiranja na preslagivanju u Saboru, nojevskog bijega od realnosti i zabijanja glave u iluzije, premijer Plenković već kasni s raspisivanjem izbora. Kasni jer je njegov rejting danas slabiji nego je bio jučer, ali je vjerojatno još jači nego što će biti sutra. Svakim danom odgode mogući gubici rastu. Njegova je sreća da mu svi drugi još uvijek gledaju u leđa. Njegova prednost kopni, ali još je dovoljno komotna za vrlo izvjesnu pobjedu. HDZ je i dalje najjača stranka, koalicijski će mu kapaciteti dodatno narasti nakon izbora, jer će nakon novog dijeljenja karata potencijalni partneri lakše prebroditi svoje sadašnje rezerve. Andrej Plenković još djeluje suvislije i pouzdanije od konkurencije i njegovi su izgledi da će nakon mogućih jesenskih izbora formirati vladu i dalje najveći. Pitanje je samo hoće li čekati da se prilika definitivno prošeta pored njega.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. siječanj 2022 06:51