Da nije kolege
Tomislava Kurelca, vjerojatno mjesecima još ne bih znao da je umro
Zvonimir Črnko. Vijest je posredovana samo putem osmrtnice u Jutarnjem i Večernjaku te na teletekstu HRT-a. Jedini ozbiljan nekrolog objavljen je na web stranici sportskog društva Polet iz Buševca, mjesta kraj Velike Gorice, gdje je Črnko i rođen.
Kada u Americi umre koreograf ili scenski radnik, strukovna udruženja odmah o tome obavijeste javnost. U nas situaciju komplicira i činjenica što Črnko nijednom udruženju nije ni pripadao. Apsurdno bi bilo očekivati da obitelj sastavi dopis za Hinu.
Zvonimir Črnko rodio se 1936., zanimao se za nogomet i glazbu, no opredijelio se za glumu. Na nagovor srednjoškolskog profesora otišao je u Zagreb na prijemni za Kazališnu akademiju, a Gavella je godinama navodio njegovu interpretaciju Hamleta kao najsugestivniju koja se može vidjeti u takvim prigodama.
Prihvatio je angažman u Komediji, međutim, televizija ga je puno snažnije "pogurnula". U tadašnjim TV dramama, osobito onima Ive Štivičića ("Treba zaklati pijetla", "Spašavanje časti", "Mokra koža"), glumio je buntovne, nezadovoljne mladiće, koje je dočaravao
impresivno zahvaljujući svojoj urbanoj faci, a serije su ga kratkotrajno prometnule čak i u zvijezdu: u trash spektaklu
Antona Martija "Kad je mač krojio pravdu" glumio je janjičara koji otkrije da je zapravo kršćanin, a u "Sumornoj jeseni" (režija
Zvonimir Bajs
ić, scenarij
Ivan Šibl) ilegalca Drena. Potonja je bila čak popularnija prigodom reprize, što je svjedočilo da je to bio zbilja solidan rad.
Črnko baš nije bio laka osoba (svađao se s redateljima, nije htio izgovoriti svaki tekst koji bi mu se podmetnuo), pa je bilo poprilično zavisti kada je dobio ulogu Sergeja Jesenjina, njegova omiljenog pjesnika, u britansko-francuskom spektaklu "Isadora" (u zagrebačkim
kinima prolomio se smijeh kada je on viknuo naslovnoj junakinji: "We will make love like tigers!").
Iako mu je partnerica Vanessa Redgrave obećavala brda i doline, morao se vratiti kući i propuštao priliku za prilikom. Odbio je nastup u "Slučajnom životu" Ante Peterlića, jer je snimao "Sumornu jesen", nije htio sekundirati Ljubiši Samardžiću u seriji "Kuda idu divlje svinje", razišao se s ekipom "Sutjeske", a i u Komediji je dao otkaz.
Glavne uloge u dva danas kultna filma - "Izgubljeni zavičaj" Ante Babaje i "Čovjek koga treba ubiti" Veljka Bulajića - dobio je kada su ga mnogi otpisali, a nakon još dva-tri nastupa odustao je od glumačke karijere i preselio sestri u Veliku Goricu. Posljednje godine proveo je u invalidskim kolicima (kao šećeraš ostao je bez noge), odbijajući kontakte s medijima.
Nitko iz tadašnje glumačke generacije nije tako puno obećavao poput Črnka: zapravo je on puno i postigao, samo što to njegova sredina nije znala cijeniti. Mogla bi mu se odužiti jedino biografskim filmom, koji se nameće kao sjajna tema kada se malo bolje pročeprka po njegovu životopisu.
Nenad Polimac
Kada u Americi umre koreograf ili scenski radnik, strukovna udruženja odmah o tome obavijeste javnost. U nas situaciju komplicira i činjenica što Črnko nijednom udruženju nije ni pripadao. Apsurdno bi bilo očekivati da obitelj sastavi dopis za Hinu.
Zvonimir Črnko rodio se 1936., zanimao se za nogomet i glazbu, no opredijelio se za glumu. Na nagovor srednjoškolskog profesora otišao je u Zagreb na prijemni za Kazališnu akademiju, a Gavella je godinama navodio njegovu interpretaciju Hamleta kao najsugestivniju koja se može vidjeti u takvim prigodama.
Prihvatio je angažman u Komediji, međutim, televizija ga je puno snažnije "pogurnula". U tadašnjim TV dramama, osobito onima Ive Štivičića ("Treba zaklati pijetla", "Spašavanje časti", "Mokra koža"), glumio je buntovne, nezadovoljne mladiće, koje je dočaravao
impresivno zahvaljujući svojoj urbanoj faci, a serije su ga kratkotrajno prometnule čak i u zvijezdu: u trash spektaklu
Antona Martija "Kad je mač krojio pravdu" glumio je janjičara koji otkrije da je zapravo kršćanin, a u "Sumornoj jeseni" (režija
Zvonimir Bajs
ić, scenarij
Ivan Šibl) ilegalca Drena. Potonja je bila čak popularnija prigodom reprize, što je svjedočilo da je to bio zbilja solidan rad.
Črnko baš nije bio laka osoba (svađao se s redateljima, nije htio izgovoriti svaki tekst koji bi mu se podmetnuo), pa je bilo poprilično zavisti kada je dobio ulogu Sergeja Jesenjina, njegova omiljenog pjesnika, u britansko-francuskom spektaklu "Isadora" (u zagrebačkim
kinima prolomio se smijeh kada je on viknuo naslovnoj junakinji: "We will make love like tigers!").
Iako mu je partnerica Vanessa Redgrave obećavala brda i doline, morao se vratiti kući i propuštao priliku za prilikom. Odbio je nastup u "Slučajnom životu" Ante Peterlića, jer je snimao "Sumornu jesen", nije htio sekundirati Ljubiši Samardžiću u seriji "Kuda idu divlje svinje", razišao se s ekipom "Sutjeske", a i u Komediji je dao otkaz.
Glavne uloge u dva danas kultna filma - "Izgubljeni zavičaj" Ante Babaje i "Čovjek koga treba ubiti" Veljka Bulajića - dobio je kada su ga mnogi otpisali, a nakon još dva-tri nastupa odustao je od glumačke karijere i preselio sestri u Veliku Goricu. Posljednje godine proveo je u invalidskim kolicima (kao šećeraš ostao je bez noge), odbijajući kontakte s medijima.
Nitko iz tadašnje glumačke generacije nije tako puno obećavao poput Črnka: zapravo je on puno i postigao, samo što to njegova sredina nije znala cijeniti. Mogla bi mu se odužiti jedino biografskim filmom, koji se nameće kao sjajna tema kada se malo bolje pročeprka po njegovu životopisu.
Nenad Polimac
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....